Maquette d'une classe
Maquette d’une classe

Utisak je da ova vlada neće još dugo i s tim u vezi postavlja se pitanje šta će biti okidač za početak njenog pada. Pri tom, okidač ne treba poistovetiti sa stvarnim razlozima. Stvarne razloge za pad ove vlade treba tražiti u njenoj nesposobnosti da upravlja državom (mislim, recimo, na odbranu od poplava i sanaciju njihovih posledica) te nemoći da odgovori na ekonomsku krizu koja zemlju pritiska i spolja i iznutra. Okidači su obično simbolični i za realni život praktično nebitni događaji. S obzirom na to koliko je nevažan, slučaj krivotvorenog doktorata ministra policije ozbiljno se kandiduje za okidač. Nema nijednog razloga da se vlast ogorčeno brani, demonstrira bahatost i ponižava građane na tako marginalnoj tački unutar sistema kao što je to jedan krivotvoreni doktorat. Zbog kaprica jedne osobe da zadrži nezasluženo stečenu titulu (čiji je stvarni značaj ništavan) angažovane su poluge moći za dokazivanje nedokazivog – da krađa nije krađa. Nije nemoguće da ta mera besmisla ozbiljno nagrize vladajući režim, upravo kada izostaje otpor zbog mnogo ozbiljnijih razloga.

Od početka je legitimnost ove vlasti sporna. Ta legitmnost prevashodno počiva na broju glasova koje je vladajuća stranka dobila na izborima 2012. i 2014. Nije slučajno što se taj element legitimnosti uporno obnavlja cikličnim objavljivanjem rezultata istraživanja javnog mnjenja koji navodno potvrđuju da je izborna volja građana ostala nepromenjena. Svi drugi elementi legitimnosti u vezi sa ovom vlašću sporni su, sve i ako ostavimo po strani istoriju njenih nosilaca: ona ne poštuje princip podele vlasti, krši procedure, nipodaštava institucije, daje lažna obećanja (opet su primer poplave i u vezi sa njima obećana obnova oštećenih kuća, koja je trebalo da bude gotova do septembra), guši slobodu govora, ne uspeva da obezbedi stabilno okruženje i mogućnost za pristojan život građana. Kao da je reč o nekoj vrsti socijalne camere obscure, sve se to prelama kroz slučaj krivotvorenog doktorata ministra policije. Zahvaljujući tom slučaju dobijamo (još jednu u nizu) vernu sliku funkcionisanja vlasti.

Umesto da prizna nedelo, pošto je uhvaćen u akademskoj krađi ministar policije odlučio je da se brani – „ćutanjem“. Budući da se nalazi na poziciji sa koje mu je to moguće, on je gurnuo sistem u svoju odbranu. Zato nije morao da odgovara, sistem i drugi akteri progovorili su u njegovo ime. To, međutim, više nije ćutanje, nego je zloupotreba sistema. Taj sistem je na podsticaj ministra policije i predsednika vlade na optužbe o akademskom beščašću neprimereno odgovorio isticanjem autonomije univerziteta. Naime, rečeno je, ne može se pokrenuti postupak preispitivanja valjanosti doktorskog rada, ako sama ustanova odbije to da uradi. Jasno je, međutim, da je argument autonomije potegnut u momentu njene potpune negacije: autonomija univerziteta narušena je bar dvaput – prvo, samom mogućnošću da na univerzitetu ta osoba odbrani tako krivotvoren rad; a onda i sprečavanjem da se valjanost tog rada još jednom proveri. Kao što ćutanje nije bilo ćutanje, tako ni autonomija očito nije autonomija. Ali, taj izvod se negira – pozivanjem na autonomiju.

Pošto je više pravnika pokazalo da autonomija ne podrazumeva svojevoljno ponašanje univerziteta i da domaći pravni sistem poznaje rešenja za probleme nastale u vezi sa krivotvorenim doktoratom, komisije su pribegle novoj strategiji zaštite akademskog lopovluka: kršenju zakona pozivanjem na zakon. Tako će i Božidar Leković, Svetislav Tabaroši i Ivan Radosavljević u svojstvu članova avgustovske komisije Univerziteta Megatrend potpisati sledeći stav: „Tekstovi kojima se dovodi u pitanje samostalnost predmetnog rada nemaju karakter inicijative za pokretanje postupka za oduzimanje stečenog naučnog stepena, bar onako kako je predviđeno propisima Univerziteta, odnosno principima iz Zakona.“ Prvo, kako je to ovde više puta isticano, karakter tekstova je nebitan ako se u njima iznose razlozi za pokretanje postupka po službenoj dužnosti. Drugo, karakter tekstova je nebitan i zato što je Univerzitetu Megatrend zvanično predata predstavka građana. Dakle, Božidar Leković, Svetislav Tabaroši i Ivan Radosavljević lažu i pri tom se pozivaju na zakon, iz čega sledi da oni „zakonito lažu“.

To je sintagma čije se značenje može proširiti na ukupno ponašanje tekuće vlade, koja po pravilu uglavnom – laže. Ona upreže čitav sistem zarad svojih ličnih sebičnih interesa. I pri tom, naravno, ruši ustanove pozivajući se na njihovu autonomiju. Jednako tako krši zakone pozivajući se na njih. Drugim rečima, to je razobručena moć koju više nije moguće ni opravdati ni obuzdati pozivanjima na poštovanje poretka, ustanova i procedura. Ostala je još samo volja građana, iskazana na izborima, na koju se upire prstom kada se hoće opravdati vlastita moć. U ovom trenutku, jasno se očituje spremnost da se ta volja oblikuje gušenjem slobode govora. Predsednik i njegova vlada poručuju: mi otelovljujemo volju građana i govorimo u njihovo ime pošto smo njima zabranili da govore. Demokratske slobode i ustavom zagarantovana prava građana ova vlast hoće da svede na izborno zaokruživanje. To ima veze sa demokratijom i ustavnim poretkom tačno onoliko koliko štivo ministra policije ima veze sa validnim doktoratom.

Peščanik.net, 05.10.2014.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)