Hram Svetog Save
Hram Svetog Save, foto: Peščanik

Crkva je dobila novog poglavara, inoka bogatog rodoslova. Izbor je obavljen brzo, a ispunjena su očekivanja koja je valjalo ispuniti. Na mnogaja ljeta, pisalo je u poruci sa najvišeg mesta u državi.

Vernici nisu dobili patrijarha koji bi bilo čime podsećao na počivšeg Pavla, asketizam među kaluđerskom elitom pripada davnoj prošlosti. Hedonizam crkvene elite postaje stvar vere u materijalno obilje. Vreme skrušenosti davno je iza nas.

Nisam vernik, ovom se temom bavim kao građanin koji ima razloga da sumnja u mnoge fenomene koji određuju život. Crkvene stvari postaju zanimljive kad iz mnogo neskrivenih razloga prerastu u državno pitanje, ili mučki podsticaj za svevlašće bez granica.

Nije bilo mnogo svetovnog uzbuđenja niti nedoumica oko belog dima sa Vračara. Ljudi koji se time bave već davno su znali ishod: pobediće onaj kandidat koji je potpuno usklađen sa vladajućom voljom. Gospodar Srbije jeste imao apsolutnu podršku pokojnog Irineja, koji je izvan svojih ovlašćenja proglasio Vučića božjim izaslanikom, koji se „kao lav bori za srpsko Kosovo“.

U takvoj podršci sa mnogo suvišne poniznosti, sadržano je i pristajanje na sve i podrška svemu bez smisla. Vođi nije bila potrebna lavovska snaga, nego mudrost, a ništa od toga nije imao. Tražio je podršku koja bi mu pomogla da od svoje nemoći otkloni pritiske: mora da pristane na ono što ne sme, oni tamo ništa ne daju samo traže, predložio sam razmenu teritorija, ali niste pristali, evo vam sad. Imam plan, ali neću da vam ga pokažem.

Taj plan, za koji je dobio podršku Irineja, nikada nikome nije pokazao. A to znači da plana nema. Crkva se držala Kosova i Vučića, verujući da u tome nema razilaženja, i tek kad je vladar banuo na Sinod, videlo se da ima vladika koji su bili gadljivi pred tim bogohulnim prizorom.

To mu se naravno nije dopalo, ali su prirodni zakoni i teške bolesti razrešile neke stvari. Vladika Amfilohije je povodom Kosova bez zadrške proglašavao Vučića izdajnikom i kukavicom, i tako postao omiljeni model za raspeće u vladinim tabloidima. I sam nastao u protivrečnom rodoslovu, građanin Risto Radović je mesecima, u svojoj poslednjoj misiji vodio litije po Crnoj Gori. I otišao u večni život posle bolesti, koju je, kako reče pesnik, pobedio svojom smrću.

Na tom ispraćaju bio je i Vučić nameran da govori, ali je blagovremeno sprečen.

Tabloidi srpske vlasti su opevali i prigodnim odama slavili Amfilohija post mortem, a slične poeme ispevane su i Irineju.

I država i crkva i prislužni mediji pronašli su sebi novo čelo za ekser i telo za raspeće. To je vladika Grigorije, čovek koji je samo uzeo za sebe slobodu koja mu pripada. Dogma oko vladarevog kulta bila je veća nego crkvena, strah od Grigorija i njegove harizme paralisali su sektu i doveli do masovnog nervnog sloma. Grigorije nije postao opasan jer želi vlast, nego kao mera vrednosti, paralela normalnog sa ludilom, živa ideja o tome da se mahnitost, ako je to moguće, satre mirom i razumom. Ali to nije moguće.

Ne bih na ovom mestu navodio podatke iz biografije novog patrijarha. To je posao za one koji se istinski bave pitanjima vere i njene negacije na mestima gde se ni u šta ne sumnja. Ali, vlast je dobila crkvenog poglavnika kakvog je želela. I na izboru za patrijarha pobedila je SNS! Tako glasi jedan tvit koji sam jutros slučajno video. Duhovito i potresno tačno. I njihov predsednik se ponaša kao pobednik, jer to u ovom slučaju jeste. Porfirije je njegov čovek, Vučić je njega želeo. Kratak i brz izbor, bez neizvesnosti i greške.

Ali, zašto? Možda zbog toga što je neskriveno privržen vladaru, dakle odan u duhovnoj i svetovnoj sferi. Sekularno i crkveno se u Srbiji više ne odvaja. Bitka za Kosovo će se voditi u sferi pohabane mitologije, i to je ideja gazde koja ga održava na vlasti tako što luta sa ciljem da očuva vlast. Možda novi poglavar crkve neće poglavara države proglasiti božjim sinom, valja ga uzdignuti bar za stepenicu više. Porfirije je deo nove, vrednosno razuđene škole, jedno vreme je čak bio na mestu gde sad sedi Olivera Zekić. Tamo je došao na predlog Demokratske stranke.

Bio je u centru mnogih skandala, ali ko nije, sve je podložno oproštaju. „Sa stanovišta vlasti, ovo je najsrećniji izbor“, rekao je sociolog religije Slobodan Sadžakov.

Za vernike a i one koji sumnjaju, to bi moglo da bude svejedno. Poglavar crkve i države konačno je u jednoj glavi.

Peščanik.net, 19.02.2021.

Srodni linkovi:

Vladimir Veljković – Novi patrijarh i nove teme

Vjekoslav Perica – Paket aranžman ili Obrana i posljednji dani?

Vladimir Veljković – Kakva nam Crkva treba?


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)