žene pale sveće u crkvi
Foto: Predrag Trokicić

Postoji li oblast društva u koju novi patrijarh Porfirije nije bio uključen svojim prethodnim radom? Popularna kultura, humanitarni rad – „Zemlja živih“ u manastiru Kovilj gde je bio iguman – mesta u državnim telima (RRA i uvođenje svešteničke službe u Vojsku Srbije), uspešni privrednik (rakija manastira Kovilj), doktorat i profesura na fakultetu, mnogobrojni nastupi u javnosti (razgovori sa novinarima i učešće na javnim tribinama). Zatim, drugovanje sa umetnicima, sportistima, građanima i intelektualcima. Sve se to knjiži u biografiju patrijarha i zahvalno je za plasman u medije.

„Neustrašivi patrijarh!“ naslov je tabloida „Alo!“ sa pratećim fotografijama patrijarha Porfirija, a tada mitropolita, u skafanderu, kako obilazi korisnike Doma za stare u Glini. I svakom je „dao broj svog telefona kako bi im bio od pomoći“, piše u anterfileu. „Sada imate i patrijarha kojeg možete zvati na telefon, a ne, kao do sada, isključivo predsednika“, poruka je ove tabloidne naslovnice koja nepogrešivo pogađa čitalačku ciljnu grupu starije dobi. „Naš Prle igrao fudbal i gutao knjige“, stoji na prvoj strani „Večernjih novosti“ koje donose razgovor sa patrijarhovom rodbinom. Uostalom, šta drugo priliči jednom mladiću nego da razvija i duh i telo? „Kakav je đak bio patrijarh Porfirije“, donosi ekskluzivu svojim čitaocima i notorni „Kurir“. I tako dalje i tome slično.

Lavina oduševljenja novim patrijarhom valja se srpskim medijima, ali sada imamo i patrijarha koji oseća i prepoznaje društveno raspoloženje. On je blagovremeno uputio saučešće porodici preminulog Đorđa Balaševića. Od prethodnog patrijarha tako nešto nismo ni mogli očekivati, ali eto, vremena se menjaju, baš kao i ličnosti na patrijarškom prestolu. Sigurno je preterano tvrditi da smo dobili prvog celebrity patrijarha, ali se ne može poreći da za jednu takvu tvrdnju ipak ima osnova.

Pristupna beseda novoustoličenog patrijarha je sastavljena brižljivo i sistematično. Hrišćanstvo i sloboda: „Prvenstveno želim da naša sveta Srpska pravoslavna crkva, svugde… živi punim plućima i da svaki hrišćanski živi potpunu slobodu“. Crkva nije tu da stvara bolje uslove života i da rešava socijalne, političke, psihološke i druge probleme ljudi: „U crkvu dolazimo na svetu liturgiju, da bismo dotakli krst Hristov, to je osnovni zadatak crkve, zato postoji u svetu. Sve drugo… samo po sebi kao produkt primarnog uverenja, biće obasjano“, rekao je patrijarh. Crkva i politika: „Crkva je pozvana da spaja“, poručuje Porfirije „i zato se moje služenje neće kretati putevima parcijalnih interesa i strančarenja“. Ako se strančarenje – u našem kontekstu – odnosi i na vlast i na opoziciju, onda bi poslednja izjava mogla biti zadovoljavajuća i ohrabrujuća. Ujedno je to i poruka upućena episkopatu da su prethodne igre i raspored snaga završeni.

Za sada je dovoljno konstatovati da za patrijarha Porfirija odnos Crkve prema društvu, politici ali i prema ljudskoj slobodi postoji barem kao tema, ako i nismo – iz nekog razloga – zadovoljni ovim njegovim stavovima. A kada je navedena problematika jednom otvorena sa najvišeg mesta u SPC, u okviru nje će u perspektivi biti moguće davati i različite odgovore sa raznih strana i sa različitih pozicija. Zašto je, recimo, SPC bila uključena u formiranje svešteničke službe u vojsci i, samim tim, menjala državu i društvo (i da li je to promena nabolje?) uvodeći duhovnu službu za vojne potrebe – da li to znači da je poziv vojnika za SPC preči od poziva, na primer, novinara? Ako je vojni poziv u skladu sa hrišćanskom etikom i ako se pokazuje razumevanje za ustavom i zakonom definisane zadatke vojske, zašto se ne bi pokazalo razumevanje i za – isto tako važne – zadatke novinara da izveštavaju objektivno i istinito, štiteći svojim istraživanjima javni interes građana?

Ili, može li svaki čovek – kako stoji u besedi – hrišćanski živeti potpunu slobodu, ako postoji opasnost od političkog progona? Ili, kako će život prosečnog srpskog radnika biti obasjan Hristovom svetlošću, ako jedva sastavlja kraj sa krajem? Na kakav će ga lični potez Hristova svetlost motivisati? Sve su to pitanja koja sada možemo postaviti, bez bojazni da ih sadašnji patrijarh neće razumeti (što pre nije bio slučaj).

U besedi je pomenuto i Kosovo, kao najveća briga novog patrijarha i cele SPC, ali je ta tema toliko okoštala među episkopima i sveštenicima, da bi bilo pravo čudo (obasjanje) da je izostala.

Međutim, izborom mitropolita Porfirija za patrijarha, jedna će tema sigurno nestati iz javnosti. Iz SPC se neće pokrenuti nikakva politička alternativa vladajućem autoritarnom poretku, a naročito ne u obliku koji je donedavno bio aktuelan: vladika Grigorije versus srbijanska autokratija. Ali novi patrijarh, videli smo to iz besede, pokriva iste ili slične teme kao i vladika Grigorije, s tom razlikom što u ovom trenutku one služe konsolidaciji njegove pozicije unutar SPC.

Prethodnih meseci je sadašnji patrijarh a pre toga mitropolit stekao i jedno novo iskustvo. Sada je neposredno upoznat sa time koliko veliki može biti uticaj države na unutrašnje poslove Crkve, a uticaj je bio toliko veliki da se volja većine u episkopatu poklopila sa najvišom političkom voljom u Srbiji. Sada je to bio izbor za patrijarha, ali kasnije mogu biti ispostavljeni i novi zahtevi. Možda je Vučić izborom „svog patrijarha“ nehotice izabrao i konsolidovao novog i moćnog suparnika.

Od razmišljanja o slobodi do pokušaja njene realizacije dovoljno je napraviti jedan korak. A znamo da patrijarh Porfirije o ljudskoj slobodi makar razmišlja. I za sada je to sasvim dovoljno.

Peščanik.net, 23.02.2021.

Srodni linkovi:

Vjekoslav Perica – Paket aranžman ili Obrana i posljednji dani?

Ljubodrag Stojadinović – Državni posao

Vladimir Veljković – Kakva nam Crkva treba?