Foto: Astrologian Taika
Foto: Astrologian Taika

Destruktivna samoživost

Sinoć je prekinuta sednica skupštine Srbije. Sednicu je prekinula predsednica skupštine. Potrebu da se sednica prekine objasnila je grubim previdom koji je u raspravi napravila osoba koja je do tada vodila sednicu. Reč je tu o potpredsedniku skupštine Vladimiru Marinkoviću. On naime nije dozvolio povereniku Rodoljubu Šabiću da se obrati poslanicima i time je direktno prekršio poslovnik o radu skupštine.

Na mnogo je načina to što se sinoć dogodilo u skupštini ogledalo svega što se u poslednje dve godine, a posebno od poplava naovamo događa u domaćem političkom polju. Činjenica da parlament podriva rad osoba koje su zadužene da nadziru izvršnu vlast jasno pokazuje čvrstu spregu između izvršne i zakonodavne vlasti u Srbiji. Za tu spregu ključna je stranačka pripadnost, a da to bude moguće pobrinuli su se autori Ustava iz 2006.

Ovo što danas gledamo u Srbiji nije samo gruba demonstracija samovolje jedne osobe i jedne stranke, čija čitava predistorija svedoči o jakim antisistemskim tendencijama. To je naravno i sistemski problem nastao nezavisno od njih: Srbija je ustavom iz 2006. definisana kao država u kojoj je moguće da se preko partije uspostavi apsolutna, nekontrolisana vlast. Prva stranka koja je uspela da ostvari za to potrebnu većinu u parlamentu, sada jasno demonstrira sve sistemske manjkavosti domaćeg političkog poretka.

Mogli bismo sad na to da skrenemo pažnju novom predsedniku Demokratske stranke i da ga odmah upozorimo da prestane da priča gluposti. Nikakvo ujedinjenje s ljudima koji su donosili Ustav koji razjeda političko tkivo Srbije neće doneti dobro ovom društvu. U vezi s tim, potpuno je nebitno da li će se demokrate u ovoj novoj fazi pokazati više proevropskim od naprednjaka. Srbija ima ozbiljne sistemske unutrašnje probleme koje naprednjaci sigurno neće rešavati jer im ti problemi idu u prilog. Evropejstvo s tim nema nikakve veze. Unutrašnji problemi, tako krupni kao loše rešeno ustavno pitanje, morali bi postati glavna tema novih demokrata.

No, o tome će se, ako je suditi po novom početku, još dugo razgovarati. U trenutnim vanrednim okolnostima u kojima danas radi Peščanik, možda je ipak u svemu što se sinoć dogodilo najzanimljivije to što je potpredsednik koji je grubo prekršio poslovnik vanredni profesor na univerzitetu Megatrend. U petom po redu danu u kom se Peščanik na svaki način dovija da opstane; u četvrtom po redu danu u kom nas premijer uverava da u Srbiji nema cenzure i da on nije oborio nijedan sajt; u četvrtom po redu danu u kom policija obećava da će utvrditi ko stoji iza obaranja sajta Peščanika, a bez ikakvog učinka – studenti i profesori Megatrenda, a to je dobar deo ovdašnje političke elite, mogu mirno da spavaju. Njima i dalje ništa ne smeta da na svakom mestu demonstriraju svoju nesposobnost i neznanje, kao i destruktivnu samoživost.

05.06.2014.

Dva kraja pedagoške batine

Da se ne zaboravi, aferi s doktoratom prethodila je poplava sa svojom aferom. Između njih dve utisnula se afera oko cenzure. Tako afere u Srbiji sustižu i prestižu jedna drugu. A pošto se nijedna ne razrešava, može se reći i da naležu jedna na drugu i pritiskaju čitavo društvo tako da ono sve teže diše pod njima. Pored otežanog disanja, problem je i to što nijednoj aferi ne stižemo da posvetimo dužnu pažnju. Zato ne bi bilo loše da malo zastanemo i podrobnije pretresemo bar jednu od njih. Afera s doktoratom se čini najjasnijom i manje krupnom od druge dve, u čijem se središtu nalazi sam premijer. Zato će ovde o njoj biti reči. U prvom delu ću ukratko razmotriti jedan drugačiji pristup pitanju odgovornosti ministra policije od onoga koji se u ovih par dana nametnuo (insistiranje na individulanoj odgvornosti ministra), reklo bi se, kao jedino logičan. U drugom delu ću reći zašto mislim da ni taj drugačiji pristup nije realan: naime, imamo posla s vlastima koje nisu u stanju da razložno razgovaraju s građanima i to može biti pogubno po čitavo društvo.

1.

Sva je prilika da doktorska teza ministra policije jeste krivotvorena. To je, prema mnogima, dovoljno da po principu individualne odgovornosti on ode sa svog položaja. Linija alternativnog argumenta, iako poprilično neuverljiva, mogla bi, pak, glasiti ovako. Nema razloga da isključimo pretpostavku da je ministar lako mogao biti obmanut od strane svog mentora i komisije koja je ocenjivala njegov akademski rad. Sasvim je moguće da je on na najbolji način ispunio školski zadatak koji mu je bio postavljen. Očekivati od nekoga ko nikada nije napisao ozbiljan akademski tekst da zna kako se to radi, naprosto je previše. I inače, ako bi doktorandi unapred znali kako se piše teza, ne bi bili potrebni ni mentori ni kursevi na kojima se to uči. Nije nemoguće ni to da je ministar u stvari dva puta bio obmanut – jednom kada je pisao i branio svoj magistarski rad i drugi put kada je radio na doktoratu. Sve u svemu, ministra su mogli da prevare i njegovi mentori i komisije koje su prihvatale njegove tekstove kao valjane akademske radove.

Zamislimo, recimo, jedno dete koje polazi u osnovnu školu a da još ne zna koliko je dva i dva. I zamislimo učitelja koji će to dete naučiti da dva i dva u zbiru daju tri. Ako to dete na testu pogrešno sabere dva i dva, ko će za to biti više odgovoran? Analogno tome, pretpostavimo da po završetku osnovnih studija ministar nije stekao ni najblaži pojam o tome šta podrazumeva pisanje akademskog teksta, da ne govorimo ni o kakvim istraživanjima. Ko god je prošao kroz domaće visoko obrazovanje, neće mu biti teško da to zamisli. Tako nespreman, ministar stiže do magistarskih i doktorskih studija. I sve što je na tim studijama naučio o standardima naučnog rada, on je savesno primenio u svom radu. I taj rad sad izgleda kako izgleda. Na koga pada veća odgovornost: na ministra ili na škole koje je pohađao i ljude koji su ga učili? Ovde nije reč ni o kakvoj konfabulaciji: sve što sam rekao na neki način je izgovorila i profesorka s Fakulteta političkih nauka koja je bila članica komisije koja je ministrov doktorat ocenila kao prihvatljiv. Ona je praktično priznala da svoje studente ne podučava na način koji može da zadovolji opšte standarde naučnog istraživanja.

Naravno, nije nimalo zgodno kada se pokaže da je ministar policije poput deteta podložan obmanama. Zato su oni koji traže njegovu smenu dobrim delom u pravu, sve i ako dopustimo dodatno razumevanje za njegovu akademsku nedoraslost. Ali, složićemo se i da sama ta smena neće rešiti probleme koje pravi ustanova u kojoj se velikim delom školuje domaći politički kadar. Vredi zbog toga razmisliti i o drugim opcijama. Recimo, možda bi s ministrom bilo moguće napraviti neku vrstu nagodbe. Svi koji su se odmah zgrozili nad pominjanjem nagodbe, neka se samo prisete da se procesi tranzicione pravde mahom sastoje od raznih vrsta ustupaka i nagodbi. To, razume se, vređa naša moralna čula, ali se s vremenom pokazuje kao isceljujuće. Kakva bi dakle nagodba s ministrom bila prihvatljiva i korisna za društvo u celini?

Za sve nas bi, čini mi se, bilo bolje ako bi ministar dobio priliku da se iskupi za svoje akademsko nedelo tako što će sa pozicije na kojoj se nalazi raskrinkati visokoškolsku ustanovu i njene radnike koji su ga osramotili. Spiranje tog akademskog gliba s lica domaćeg obrazovanja imalo bi daleko više smisla od ministrove ostavke. Račun je jednostavan: mandat ministra je ograničen, dok Megatrend teži da traje i u nedogled proizvodi akademski bofl i politički škart. Isterivanjem Megatrenda na obrazovnu čistinu, gde bi taj univerzitet konačno položio račune za svoj neodgovorni akademski rad, ministar bi donekle sprao ljagu sa svog imena. Štaviše, zadužio bi svojim dobrim delom i buduće naraštaje. Sve u svemu, to bi bio tako krupan gest, da nije isključeno da bi ministru sve bilo oprošteno. Istoriji tranzicionih slučajeva poznati su takvi preokreti (recimo, uloga monarha i vojske u španskom tranzicionom obrtu), pa nema razloga da ne pomislimo da bi i kod nas tako nešto bilo izvodljivo.

2.

Koliko je to zaista realno, zavisi od mnogo stvari. Pitanje je da li bi ministar prihvatio takvu nagodbu. Da li on o tome uopšte može sam da odlučuje? Bitno je i to kakvi su odnosi moći između Megatrenda i vlade – ko je tu jači? S druge strane, ko bi postavljao zahteve i pregovarao u ime građana? Konačno, da li je razgovor o tome uopšte moguć? S obzirom na trenutne okolnosti, jedino pitanje na koje pouzdano znamo odgovor je ovo poslednje. I taj odgovor je odrečan. To pokazuju neobuzdani napadi na sajt Peščanika, koji je čitavu stvar prvi obelodanio. To pokazuju i gnevni izlivi premijera koji uvredama diskvalifikuje potencijalne sagovornike. Juče smo dobili još jednu potvrdu: sinoć se u centru Beograda okupilo par stotina ljudi da zatraže smenu ili ostavku ministra; zajedno sa njima na trg su u isto vreme stigli i – batinaši. Njih je neko poslao da se obračunaju sa građanima koji traže ostavku ministra. Taj neko je i time jasno poslao poruku da odbija da razgovora o bitnim pitanjima.

Naravno, sa stanovišta zdravog razuma, potpuno je neshvatljivo da je neko spreman da nahuška batinaše na dvestotinak ljudi koji duvaju u pištaljke. Još je besmislenije to što je isti taj pored batinaša poslao i dvadesetak osoba koje su izvele nešto nalik na kontramiting. Za razliku od batinaša, bar nekima od tih osoba bilo je vidno nelagodno, toliko da su se pre podizanja transparenata predstavljali kao članovi Demokratske stranke. Zamisao je očito bila da ti nesrećnici – koji su nešto kasnije iza kontra-transparenata pokušavali da sakriju svoja lica – isprovociraju učesnike skupa, s kojima bi se onda razračunale siledžije raspoređene po obodu trga. Policija je sprečila da se to dogodi. Ljudi u uniformama legitimisali su kontramitingaše i zadržali ih na odstojanju od druge grupe na trgu. U tom smislu, jedinica koja spada u ministrov resor uradila je dobar posao i niko nije stradao. Tako se i sam ministar na neki način pokazao kao bolji policajac nego akademski radnik. Ali, ima razloga da u celoj ovoj priči događaje na trgu vidimo kao sliku onoga što se zbiva u čitavom društvu, a ministra tek kao osobu koja je podmetnuta da nosi transparent, dok neko drugi komanduje batinašima i donosi odluke ko treba da bude prebijen.

Vlada tako i u ovoj aferi uspeva da pokaže da nije samo nesposobna nego je i krajnje neinventivna, jer uvek postupa po istom obrascu. Umesto da traži način da izađe iz krize tako što će delom zaštititi sebe (ne bi u tome bilo ničeg neobičnog) a delom izaći u susret opravdanim zahtevima građana tako što će težiti kompromisu koji bi bio za opšte dobro, ova vlada demonstrira da ume da se ponaša samo sa podanicima vodeći se isključivo uskogrudim (partijskim ili ličnim, svejedno) interesima. A kada podanici pokažu neposlušnost, zna se – slede batine. To je naravno loš rezon, ali ne i neočekivan od danas ključnih političkih figura u zemlji, ako se ima u vidu pod čijim političkim i akademskim mentorskim okriljem su stasavali. Nevolja je, i to velika, u tome što ćemo na kraju skupu cenu njihovog lošeg obrazovanja platiti svi – i oni i mi.

06.06.2014.

Peščanik.net, 06.06.2014.

PLAGIJATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)