Kredibilitet Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu je razoren i malo ko razume logiku najnovijh presuda. Izgleda da postoji konsenzus među komentarima povodom dve važne prošlonedeljne presude. U jednoj je Hrvatska osuđena za učešće u ratnim zločinima u Bosni tokom rata 1992-95. U drugoj su srpski zvaničnici oslobođeni.

Karl Bilt, švedski ministar spoljnih poslova i čovek sa velikim iskustvom na Balkanu, prokomentarisao je na Tviteru: „postaje sve teže videti doslednost ili logiku u raznim presudama.“

Tridesetog maja je bivši šef srpske tajne policije Jovica Stanišić oslobođen svih optužbi, kao i Franko Simatović zvani Frenki, njegova desna ruka. Oni su bili optuženi za progon, ubistva i etničko čišćenje u Bosni i Hrvatskoj. Takođe su bili optuženi za učešće u „udruženom zločinačkom poduhvatu“ (UZP) sa Slobodanom Miloševićem, tadašnjim srpskim liderom, Ratkom Mladićem, vojnim zapovednikom bosanskih Srba, Radovanom Karadžićem, političkim vođom bosanskih Srba, Arkanom, ozloglašenim gangsterom i paravojnim komandantom i nekoliko drugih.

Dvadeset devetog maja, šestorica zvaničnika ratne državice bosanskih Hrvata Herceg-Bosne i njene vojske HVO, osuđeni su za „zločine protiv čovečnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja i teške povrede Ženevske konvencije“. Najpoznatiji među njima bio je Jadranko Prlić, bivši zapovednik HVO i kasniji premijer Herceg-Bosne.

U njihovom slučaju, Tribunal je zaključio da „u većini slučajeva zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici UZP kako bi oterali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne“. U ovom slučaju u UZP je sudelovao Franjo Tuđman, tadašnji predsednik susedne Hrvatske, kao i drugi visoki zvaničnici Hrvatske.

Ove dve presude usledile su nakon tri druge koje su šokirale i zbunile ljude u regionu. Godine 2011, Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije od 1993-98, osuđen je na 27 godina zatvora, ali je u februaru oslobođen po žalbi. U novembru prošle godine, Ramuš Haradinaj, kosovski Albanac i gerilski zapovednik, oslobođen je u ponovljenom postupku. Takođe u novembru, Ante Gotovina, bivši hrvatski general koji je 2011. osuđen na 24 godine zatvora, oslobođen je sa još jednim bivšim hrvatskim generalom.

U slučaju g. Simatovića i g. Stanišića, u presudi se govori o njihovoj ključnoj ulozi u osnivanju, organizovanju, obučavanju i finansiranju raznih srpskih paravojnih i policijskih jedinica koje su delovale u Hrvatskoj i Bosni. Opisuje se kako su ubijali i etnički čistili nesrpsko stanovništvo. U prvim godinama MKSJ, ove optužbe bi bile dovoljne za osudu. To više nije slučaj.

U jednom primeru, govoreći o operacijama u Bosanskom Šamcu i Doboju 1992, sud je utvrdio da je jedinica o kojoj je reč vršila ubistva, progone i prisilno premeštanje:

„Veće je… zaključilo da su optuženi organizovali učešće Jedinice u operacijama u ovim područjima. Međutim, dokazima nije utvrđeno da su optuženi lično upravljali Jedinicom u ovim operacijama, niti da su joj izdavali naredbe ili instrukcije da počini navedene zločine.“

U presudi se dalje kaže kako u ovom slučaju pomoć koju su pružali jedinici koja je počinila zločine „nije bila konkretno usmerena na činjenje krivičnih dela ubistva, deportacije, prisilnog premeštanja ili progona. Ta pomoć bila je takva da zapravo omogućuje izvođenje razumnog zaključka da je ona bila konkretno usmerena na uspostavljanje i održavanje srpske kontrole nad tim područjima.“

Razlika između slučaja Frenkija i Stanišića i šestorice bosanskih Hrvata po svemu sudeći je u dokazima o direktnim naredbama za zločine ovih drugih. Erik Gordi, koji predaje Politiku jugoistočne Evrope u Školi za slovenske i istočnoevropske studije u Londonu, pažljivo je pratio rad tribunala. Po njegovom mišljenju, presuda praktično kaže kako „nije dovoljno obezbediti sredstva za činjenje zločina, nego da su vam o njima potrebna konkretna saznanja“. On dodaje da nove oslobađajuće presude sada znače da se „sudski podaci ne poklapaju sa istorijskim podacima“.

Izgleda da je tačka na kojoj je MKSJ promenio politiku bilo oslobađanje generala Perišića, kada je u presudi navedeno da „pružanje pomoći koja se može iskoristiti i za zakonite i za nezakonite aktivnosti samo po sebi nije dovoljno da dokaže kako je ta pomoć konkretno usmerena na zločine.“

Ova poslednja presuda zaprepastila je one Srbe koji su oduvek tvrdili da je MKSJ politički sud osnovan isključivo za kažnjavanje Srba. Jedan srpski zvaničnik je međutim, tražeći da mu ne otkrivamo ime, rekao da niko ne bi trebalo da bude iznenađen, jer su sve haške presude „političke“ i ukazao je na bliske veze g. Stanišića sa CIA. On tvrdi da su Stanišić i Frenki, i verovatno general Perišić, iskoristili stranu zaštitu.

Čak Sudetić, biši analitičar MKSJ i koautor knjige o tribunalu sa Karlom Del Ponte, bivšom glavnom tužiteljkom, rekao je kako bi po merilima postavljenim Perišićevim oslobađanjem „Hitler, da mu je suđeno za zločine holokausta na osnovu merila pružanja pomoći koje sada primenjuje MKSJ, možda bio oslobođen. Milošević bi verovatno bio oslobođen za Bosnu i Hrvatsku. Ovo nije slepa pravda. Ovo je slepilo.“

G. Sudetić kaže da ovo novo pravilo „poništava presedane postavljene u Nirnbergu posle Drugog svetskog rata i to čini 20 godina nakon osnivanja MKSJ, što će možda onemogućiti institucije međunarodnog prava da privedu pravdi najodgovornije za strahovite ratne zločine. Biće kažnjeni samo izvršioci, a ne masovne ubice.“

 
The Economist, 01.06.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.06.2013.