slika tajne večere na prodaji na buvljaku
Foto: Predrag Trokicić

Novom dekanu Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta (PBF) Zoranu Rankoviću – koji je na to mesto došao sa blagoslovom Sinoda SPC, a nakon što je pomenuto crkveno telo iznudilo ostavku prethodnog dekana – upućena je javna opomena od strane Odbora za profesionalnu etiku Univerziteta u Beogradu. Opomena mu je izrečena zbog prijave da je „falsifikovao izjave 30 članova Nastavno-naučnog veća prilikom glasanja za članove Saveta PBF“, što mu je omogućilo izbor za dekana tog fakulteta. Ranković se neposredno tereti da je ovakvim činom prekršio Kodeks profesionalne etike Univerziteta u Beogradu i ako bi javna opomena postala pravosnažna, on ubuduće neće moći da obavlja nijednu univerzitetsku funkciju. Ceo slučaj bi mogao da se završi i javnom osudom Rankovića, posle koje ne bi mogao da zasnuje ni radni odnos na fakultetu. Sinod se ovim povodom za sada nije oglašavao.

Rankovićev slučaj falsifikovanja izjava navodi na zaključak da Sinod SPC nema podršku među nastavnim osobljem PBF za svoje postupke, koji ovu ustanovu sve više udaljavaju van zakonskih okvira i Univerziteta u Beogradu. Uostalom, profesori teološkog fakulteta su skoro tri godine suočeni sa raznim pritiscima, ali i otkazima sa posla, od strane sinoda, čime je grubo narušena autonomija fakulteta. Imajući ovo u vidu, rektorka Ivanka Popović je nedavno izjavila da je potrebno razmisliti o pokretanju javne rasprave u vezi sa ulogom „Bogoslovskog fakulteta na državnom univerzitetu u sekularnoj državi“. Sasvim primerena izjava, ali u ovim sadašnjim, nedemokratskim političkim uslovima, potpuno neostvariva – autoritarni sistemi ne poznaju demokratsku praksu javne rasprave.

Od strane episkopa koji podržavaju politiku Sinoda SPC prema PBF, rektorkina je izjava dočekana sa dobro poznatom zamenom teza, po ugledu na režimske zvaničnike: „pojedinci iz vrha univerzitetske uprave vrše stalne pritiske na upravu i nastavnike“ teološkog fakulteta, a sve u cilju eliminacije ove ustanove iz akademske zajednice. Ovo je izjavio mitropolit Porfirije, dodajući da ga čudi ukoliko „iko pomišlja da je uopšte moguće da crkva vaspitanje sopstvenog podmlatka prepusti nekom drugom“. Uzalud ćemo se pitati ko su ti drugi, pošto su, recimo, svi otpušteni profesori sa teološkog fakulteta deo iste te Crkve – sveštenici ili laici. Javnosti je, takođe, dobro poznato da nijedan od progonjenih profesora nije postao član druge hrišćanske veroispovesti, druge religije, ili ateista. Tek tada bi se u kontekstu mitropolitove izjave – može biti – ispunio uslov za „pastirsku“ intervenciju Sinoda SPC i oduzimanje blagoslova za rad na fakultetu, pošto Crkva ne može dopustiti da njen podmladak vaspitava „neko drugi“. Ali, Sinod SPC sebi dopušta da se samovoljno obračunava sa politički nepodobnim profesorima, dok, sa druge strane, navodno želi ostanak PBF u sklopu Univerziteta, uprkos zakonskim propisima koji ne odobravaju takve postupke.

Videćemo da li će se dekan Ranković povinovati merama koje su mu izrečene ili će se – uz podršku sa više instance – o njih oglušiti, prouzrokujući tako pravno nelegalnu situaciju na PBF, koja će otežati rad fakulteta i dodatno zakomplikovati odnose sa Univerzitetom. Ipak, ovde i nije toliko pitanje da li nam je PBF potreban na Univerzitetu, s obzirom da je, hteo to ili ne, Univerzitet uvučen u drugačiju igru, a to je: odbrana slobode mišljenja u SPC. Da završimo sa bombastičnom izjavom mitropolita Porfirija o teološkom fakultetu: „Naš fakultet je prava svetinja srpskog naroda, materica njegovog preporoda!“ I baš su nam zato potrebni profesori teologije čija je savest probuđena, a ne spržena odlukama Sinoda SPC.

Peščanik.net, 12.11.2020.