Jirgenu Habermasu je dosta. Ovaj filozof u poslednje vreme čini sve što može da skrene pažnju na ono što doživljava kao umiranje evropskog ideala. Nada se da ga može spasiti – od nesposobnih političara i mračnih tržišnih sila.

Jirgen Habermas je besan. Mnogo je besan. Moglo bi se reći i da je razjaren – jer sve ovo doživljava lično.

Naginje se napred. Zavaljuje se nazad. Rukama ilustruje svoje tirade, a onda ih ljutito spušta na krilo. Lupa po stolu i viče „Dosta više!“ On jednostavno ne želi da vidi Evropu bačenu na smetlište istorije.

„Govorim ovde kao građanin“, kaže. „Radije bih sedeo kući za stolom, verujte mi. Ali ovo je suviše važno. Svi ovde moraju da shvate da su pred nama presudne odluke. Zato sam toliko posvećen ovoj raspravi. Evropski projekat ne može više da funkcioniše u elitnom modusu.“

Dosta više! Evropa je njegov projekat. Projekat njegove generacije.

Jirgen Habermas, star 82 godine, želi da se njegova reč čuje. Sedi na pozornici „Gete instituta“ u Parizu. Pored njega sedi jedan dobrodušni profesor, koji mu za dva sata postavlja šest-sedam pitanja – odgovori kraći od 15 minuta nisu u Habermasovom stilu.

Obično govori pametne stvari, kao recimo: „U ovoj krizi, sukobljavaju se funkcionalni i sistematski imperativi“ – pri čemu misli na nacionalne dugove i pritiske tržišta.

S vremena na vreme, rezignirano odmahuje glavom i kaže: „Prosto je neprihvatljivo, prosto neprihvatljivo“ – misleći na diktat EU i gubitak nacionalnog suvereniteta Grčke.

A onda se ponovo razljuti: „Osuđujem političke stranke. Naši političari već dugo nisu sposobni da teže bilo čemu osim reizbora. Nemaju apsolutno nikakvu političku supstancu, nikakva ubeđenja.“

U prirodi je ove krize da se filozofija i kafanska politika ponekad podudaraju.

Takođe je u njenoj prirodi da previše ljudi previše govori, i svakako nam je potreban neko ko problemima pristupa sistematski, kao što Habermas čini u svojoj nedavno objavljenoj knjizi.

Habermas želi da obznani svoju poruku. Zato je ovde. Zato je nedavno napisao tekst za Frankfurter Allgemeine Zeitung, u kome je optužio političare EU za cinizam i „okretanje leđa evropskim idealima“. Zato je upravo napisao knjigu – „knjižicu“, kako je naziva – koju je ugledni nemački nedeljnik Die Zeit odmah uporedio sa esejom Imanuela Kanta iz 1795. „Večni mir: filozofski nacrt.“

Ali ima li on odgovor na pitanje kojim putem demokratija i kapitalizam treba da krenu?

„Zur Verfassung Europas“  („O evropskom ustavu“) naziv je njegove nove knjige, koja je u suštini jedan poduži esej u kome on objašnjava kako se suština naše demokratije promenila pod pritiskom krize i histerije tržišta. Habermas kaže da je vlast iz ruku naroda prešla na institucije sumnjivog demokratskog legitimiteta, poput Evropskog saveta. Tehnokrati su, kaže on, praktično izvršili puzajući državni udar.

„Dvadeset drugog jula 2011, (nemačka kancelarka) Angela Merkel i (francuski predsednik) Nikola Sarkozi postigli su nejasan kompromis – koji se sigurno može različito tumačiti – između nemačkog ekonomskog liberalizma i francuskog etatizma“, piše on. „Sve ukazuje na to da bi oboje voleli da transformišu izvršni federalizam oličen u Lisabonskom sporazumu u međudržavnu vrhovnu vlast Evropskog saveta, koja je sasvim suprotna duhu sporazuma.“

Habermas govori o sistemu koji su Merkel i Sarkozi uveli tokom krize, nazivajući ga „post-demokratijom“. Evropski parlament jedva da ima nekog uticaja. Evropska komisija nalazi se u „čudnom, skrajnutom položaju“, jer nije zaista odgovorna za to što radi. Međutim, posebno ističe Evropski savet, kome je data centralna uloga u Lisabonskom sporazumu – i za koji Habermas tvrdi da je „anomalija“. On Savet vidi kao „vladino telo koje se bavi politikom, iako za to nije ovlašćeno“.

Po njemu, u Evropi tržišta upravljaju državama, EU ima ogroman uticaj na formiranje novih vlada u Italiji i Grčkoj, a sve što toliko energično brani i voli kod Evrope jednostavno je izvrnuto naglavačke.

Treba napomenuti i to da Habermas nije nezadovoljnik, nije pesimista, nije narikač – on je praktično nepopravljivi optimista, i samim tim retka pojava u Nemačkoj.

Habermas nikad nije bio bacač noževa kao slovenački mislilac Slavoj Žižek, ili žongler poput nemačkog filozofa Petera Sloterdijka. Nikad nije bio cirkusant, i oduvek je bio levičar (mada ima onih koji se ne slažu). Podržavao je studentski pokret sve dok tamo atmosfera za njega nije postala previše vruća. Uživao je u ustavnim i proceduralnim stvarima. To je praktično i danas njegova pozicija.

Habermas iskreno veruje u racionalnost ljudi. Iskreno veruje u staru, uređenu demokratiju. Iskreno veruje u javni prostor koji služi za poboljšanje postojećeg stanja.

Dok aktivisti „okupacijskog“ pokreta odbijaju da formulišu makar jedan jasni zahtev, Habermas precizno definiše zašto je za njega Evropa civilizacijski projekat kojem se ne sme dozvoliti da propadne, i zašto je „globalna zajednica“ ne samo izvodljiva, nego i neophodna za pomirenje demokratije i kapitalizma. U suprotnom, ističe on, rizikujemo neku vrstu permanentnog vanrednog stanja – u suprotnom, državama će jednostavno upravljati tržišta. „Italija žuri da postavi Montija“, glasio je naslov u prošlonedeljnom izdanju Financial Timesa.

„Negde nakon 2008,“ kaže Habermas pijuckajući vino posle debate, „shvatio sam da se proces proširenja, integracije i demokratizacije ne odvija automatski, sam od sebe, već da je reverzibilan, da prvi put u istoriji EU zapravo gledamo razgradnju demokratije. Mislio sam da to nije moguće. Došli smo do raskršća.“

Još jedna stvar se mora reći: kao najznačajniji nemački filozof, Habermas je zaprepašćujuće strpljiv čovek. Prvo je oduševljen što je pronašao novinara kome može da kaže koliko je zgrožen time što se pojedini mediji dodvoravaju Angeli Merkel – koliko mu je mrzak taj oportunistički pakt sa vlašću. Ali onda nesebično hvali medije jer su se prošle godine konačno probudili i izveštavaju o Evropi onako kako priliči ozbiljnosti ovog problema.

„Politička elita u stvari uopšte nije zainteresovana da ljudima objasni da se važne odluke donose u Strazburu; boje se jedino toga da izgube vlast.“

Nekada smo imali neprijatelje, danas imamo tržišta – ovako se može opisati istorijska situacija po Habermasu. On stoji u prepunom, pregrejanom amfiteatru Univerziteta Pariz Dekart, dva dana pre večeri u „Gete institutu“, i treba da se obrati studentima koji izgledaju kao da bi radije uvodili kapitalizam u Briselu ili Pekingu nego proveli noć u šatoru „okupacijskog“ pokreta.

Staje za govornicu i počinje da objašnjava greške počinjene u izgradnji EU. Govori o nedostatku političkog jedinstva i „integrisanom kapitalizmu“, što je termin koji koristi za tržišnu ekonomiju pod kontrolom politike. Opisuje kontradikcije amorfnog identiteta Brisela, i ukazuje na činjenicu da odluke Evropskog saveta, koje kroje naš svakodnevni život, zapravo nemaju nikakvu pravnu, legitimnu osnovu. Međutim, govori i o šansama u Lisabonskom sporazumu za stvaranje unije koja je demokratičnija i politički efikasnija. I to bi se moglo roditi iz krize, kaže Habermas. Na posletku, on je optimista.

Grmi protiv „političkog defetizma“ i otpočinje proces izgradnje pozitivne vizije za Evropu, koja bi mogla nastati iz ruševina njegove analize. Objašnjava kako je nacionalna država najbolja u zaštiti prava svojih građana, i kako bi se ta ideja mogla sprovesti na evropskom nivou.

Kaže da države nemaju nikakva prava, „samo ljudi imaju prava“, a zatim ističe da su narodi i građani Evrope po njemu pravi istorijski akteri, a ne države ili vlade. A građani su, u današnjem poretku, svedeni na nivo posmatrača.

Njegova vizija je sledeća: „Građani svake pojedinačne zemlje, koji su do sada morali da prihvataju odgovornosti nametnute preko državnih granica, mogli bi kao evropski građani iskororistiti svoj demokratski uticaj za pritisak na vlade koje trenutno deluju u ustavno sivoj zoni.“

Ovo je Habermasova glavna poenta i ono što je nedostajalo u viziji Evrope: formula onoga što je pogrešno u sadašnjem poretku. On ne doživljava EU kao komonvelt zemalja ili kao federaciju, već kao nešto novo. To je pravna tvorevina koja počiva na sporazumu naroda Evrope i građana Evrope – drugim rečima, nas sa nama – u dualitetu i isključujući sve vlade. Time se isključuje vlast Merkelove i Sarkozija, ali on ionako na to cilja.

Postoji alternativa, kaže on. Postoji drugi način osim ovog puzajućeg preotimanja vlasti koji sada gledamo. Mediji „moraju“ pomoći građanima da shvate u kojoj meri EU utiče na njihov život. Političari bi svakako razumeli ogroman pritisak pod kojim bi se našli ako Evropa propadne. EU „treba“ da se demokratizuje.

„Ako evropski projekat propadne“, kaže on, „onda je pitanje koliko će nam vremena trebati da ponovo dostignemo status kvo. Prisetite se nemačke revolucije iz 1848: kada je propala, trebalo nam je 100 godina da se vratimo na onaj nivo demokratije koji smo imali ranije.“

 
Georg Diez, Spiegel, 25.11.2011.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 01.12.2011.