“Mi, narod, da bismo stvorili savršeniju uniju”

Pre 221 godinu, u zgradi koja još stoji sa druge strane ulice, skupila se grupa ljudi i ovim jednostavnim rečima započela neizvesni američki eksperiment sa demokratijom. Seljaci i naučnici, državnici i patrioti koji su prešli okean da bi pobegli od tiranije i progona, konačno su, tokom proleća 1787. godine, na konvenciji u Filadelfiji, učinili stvarnom svoju deklaraciju nezavisnosti.

Dokument koji su oni sastavili bio je na kraju potpisan, ali on zapravo nikada nije dovršen. Umrljan je prvobitnim grehom ove nacije, ropstvom, pitanjem koje je izazvalo podelu i dovelo konvenciju do pat-pozicije sve dok utemeljivači nisu odlučili da dozvole trgovinu robovima još najmanje 20 godina i da konačno rešenje tog pitanja ostave budućim generacijama.

Naravno, odgovor na pitanje ropstva je već upisan u našem Ustavu – Ustavu u čijoj se samoj srži nalazi ideal jednakosti građana pred zakonom, Ustavu koji svom narodu obećava slobodu, pravdu i uniju koja može i treba da se usavršava tokom vremena.

Pa ipak, reči u dokumentu nisu bile dovoljne da izbave robove iz lanaca, niti da muškarcima i ženama svih boja kože i verskih opredeljenja obezbede puna prava i obaveze koje bi trebalo da imaju kao građani SAD. Bilo je potrebno da više generacija Amerikanaca uzme učešća – kroz proteste i borbu, na ulicama i u sudovima, kroz građanski rat i građansku neposlušnost i uvek uz veliki rizik – u smanjivanju jaza između obećanja da će naši ideali ostvariti i stvarnosti vremena u kome su ti ljudi živeli.

To je bio jedan od zadataka koje smo sebi postavili na početku ove kampanje – da nastavimo dugi marš onih pre nas, da nastavimo marš za Ameriku koja će biti pravednija, slobodnija, u kojoj će biti više jednakosti, Ameriku brižniju i prosperitetniju. Odlučio sam da uključim u predsedničku trku upravo u ovom istorijskom trenutku zato što duboko verujem da se sa izazovima našeg vremena ne možemo izboriti ukoliko se ne borimo zajedno – ukoliko ne usavršimo našu uniju tako što ćemo shvatiti da imamo različite sudbine, ali zato zajedničke nade, da možemo izgledati različito i dolaziti s raznih strana, ali želimo da se krećemo u istom pravcu – prema boljoj budućnosti za našu decu i unuke.

Ovo uverenje proističe iz moje nepopustljive vere u poštenje i velikodušnost američkog naroda. Ali proističe i iz moje vlastite američke priče.

Ja sam sin crnca iz Kenije i belkinje iz Kanzasa. U mom odgajanju učestvovali su i moj deda, belac koji je preživeo Veliku Depresiju, da bi posle služio u Patonovoj armiji tokom Drugog svetskog rata, i bake, belkinje, koja je radila na traci u fabrici bombi u Fort Livenvortu dok je on bio preko okeana. Išao sam u neke od najboljih škola u Americi i živeo u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svetu. Oženjen sam crnom Amerikankom u čijim venama teče krv i robova i robovlasnika – što je nasleđe koje smo preneli i svojim ćerkama. Imam braću, sestre, nećake, ujake, tetke i strine svih rasa, boja i nijansi, razasute na tri kontinenta, i sve dok sam živ neću zaboraviti da ne postoji nijedna zemlja na ovome svetu u kojoj bi priča poput moje uopšte bila moguća.

Zbog takvog porekla ja nisam baš najkonvencionalniji kandidat. Ali, upravo zahvaljujući njemu u moj genetski kod je utisnuto uverenje da je ova naša nacija više od zbira svojih delova – da smo mi, sačinjeni od mnoštva, zapravo istinski jedno.

Tokom prve godine ove kampanje, uprkos predviđanjima koja su govorila suprotno, postalo je jasno koliko je američki narod željan poruke jedinstva. Uprkos tendenciji da se moja kandidatura gleda isključivo kroz rasnu prizmu, pobedili smo u nekoliko država sa najbrojnijom belom većinom. U Južnoj Karolini, gde se još uvek vijori zastava Konfederacije, izgradili smo snažnu koaliciju belih i Afro-amerikanaca.

To ne znači da rasa nije bila jedna od tema u ovoj kampanji. U različitim fazama kampanje komentatori su govorili čas da sam “previše crn” ili pak “nedovoljno crn”. Nedelju dana pre primarnih izbora u Južnoj Karolini videli smo kako na površinu izbijaju rasne tenzije. Štampa je na svakom izbornom mestu čeprkala tražeći najnovije dokaze o rasnoj polarizaciji i to ne samo između belih i crnih, već i između braokastih i crnih.

Ipak, tek u poslednjih nekoliko nedelja je rasprava o rasi postala u ovoj kampanji zaista sporna tema.

S jedne strane smo slušali insinuacije da je moja kampanja u nekom smislu vežba iz afirmativne akcije, da je zasnovana isključivo na želji naivnih liberala da jeftino kupe rasno pomirenje. Na drugoj strani smo čuli mog bivšeg pastora, velečasnog Džeremija Rajta, kako otrovnim jezikom iznosi gledišta koja mogu ne samo da prošire rasne podele, već i da osramote našu velikodušnu i dobrodušnu naciju, gledišta koja s pravom vređaju kako belce tako i crnce.

Ja sam već osudio, potpuno nedvosmisleno, te izjave velečasnog Rajta koje su izazvale ovu kontroverzu. Ipak, još ima onih koje muče neka nezgodna pitanja. Da li sam ja znao da je on povremeno oštro kritikovao američku unutrašnju i spoljnu politiku? Naravno da jesam. Jesam li nekad i sam čuo kako u crkvi iznosi zapažanja koja bi se mogla smatrati kontroverznim? Da. Da li se snažno protivim mnogim njegovim političkim stavovima? Apsolutno – i siguran sam da su mnogi od vas slušali kako vaši sveštenici, pastori ili rabini govore nešto sa čime se uopšte ne slažete.

Ali, zapažanja koja su izazvala ovu najnoviju buru nisu samo kontroverzna. Ona ne predstavljaju naprosto želju verskog lidera da javno govori protiv nečega što on smatra za nepravdu. Ne, on je iskazao duboko izpačeno gledište o ovoj zemlji – gledište po kome je beli rasizam endemski, i gledište koje onome što je pogrešno u Americi pridaje mnogo veći značaj nego onome za šta znamo da je u njoj dobro, gledište po kome su sukobi na Bliskom istoku prouzrokovani pre svega delovanjem moćnih saveznika kao što je Izrael, a nisu iznikli iz nerazumne ideologije radikalnog islama, i mržnje koju on u sebi nosi.

Ti komentari velečasnog Rajta nisu bili samo pogrešni, već su oni stvorili podele, i to u vreme kada nam je potrebno jedinstvo; oni su bili rasno intonirani u vreme kada moramo da zajedno rešavamo čitav niz ogromnih problema – kada smo suočeni s dva rata, terorističkim pretnjama, privredom koja nazaduje, hroničnom krizom zdravstvenog osiguranja i potencijalno razornim klimatskim promenama, sa problemima koji nisu ni crni ni beli, ni latino ni azijski, već problemi svih nas.

Imajući u vidu moje poreklo, moju politiku, kao i vrednosti i ideale kojih se držim, nema sumnje da će biti onih kojima moje reči osude neće biti dovoljne. Zašto uopšte imam neke veze sa velečasnim Rajtom, moglo bi da glasi njihovo pitanje. Zašto nisam prišao nekoj drugoj crkvi? Priznajem da bih i ja, bez ikakve sumnje, reagovao na isti način da se sve moje znanje o velečasnom Rajtu svodi na one odlomke propovedi, koji se neprekidno vrte na televiziji i You Tube-u, ili da Hristova crkva ujedinjenog trojstva zaista liči na karikature koje su neki komentatori popularisali.

Međutim, ja o tom čoveku znam još ponešto. Čovek koga sam upoznao pre više od dvadeset godina jeste čovek koji mi je pomogao da prihvatim hrišćansku veru, čovek koji mi je govorio o obavezi da volimo jedni druge, da brinemo o bolesnima i pomažemo siromašnima. To je čovek koji je služio svojoj zemlji kao marinac, koji je studirao i držao predavanja na nekim od najboljih univeziteta u zemlji, i više od 30 godina vodio crkvu koja svojoj zajednici služi tako što na zemlji radi Božji posao – beskućnicima obezbeđuje skloništa, pomaže onima koji su u nevolji, pomaže u čuvanju dece i obezbeđivanju školarine, šalje sveštenike da posećuju zatvore i pomaže obolelima od side.

U svojoj prvoj knjizi, Snovi mog oca, postoji opis kako sam doživeo prvu svoju službu u njegovoj Crkvi:

“Ljudi su počeli da viču, ustaju, aplaudiraju i uzvikuju, uznoseći njegov glas sve do gornjih lukova… u tom jednom tonu – nada! – ja sam čuo nešto drugo; zamišljao sam kako se u podnožju tog krsta, u hiljadama crkava širom grada, priče običnih crnih ljudi stapaju sa pričom Davida i Golijata, Mojsija i faraona, hrišćana u lavljim čeljustima, Jezekiljevog proročanstva. Te priče, priče o preživljavanju, slobodi i nadi, postale su naša priča, moja priča; prolivena krv je bila naša krv, suze su bile naše suze; sve dok ta crna crkva, tog vedrog dana, nije ponovo zaličila na kočiju koja priču o tom narodu nosi narednim generacijama, i dalje u svet. Naša iskušenja i uspesi odjednom su postali i jedinstveni i univerzalni, i crni i ne samo crni; priče i pesme su hronike našeg putovanja i zahvaljujući njima možemo da ponovo učinimo svojima sećanja kojih ne treba da se stidimo… sećanja koje bi svi narodi mogli da proučavaju i im se dive – sećanja sa kojima bismo mogli da počnemo ponovo da gradimo.”

To je bilo moje iskustvo u toj crkvi. Kao i druge pretežno crnačke crkve širom zemlje, Trojstvo je bilo otelovljenje celokupne crne populaciju – i lekara i samohranu majku koja prima socijalnu pomoć, i uzornog studenta i nekadašnjeg člana ulične bande. Kao i drugim crnačkim crkvama, i u Trojstvu tokom službe ima preglasnog smeha i ponekad sirovog humora. Puno je plesa, tapšanja, vriske i uzvika koji mogu iritirati nenaviknuto uvo. Crkva u sebi sadrži i plemenitost i okrutnost, oštru inteligenciju i šokantno neznanje, borbe i uspehe, ljubav i, da, ogorčenost i pristrasnost koji su deo iskustva crne Amerike.

Ovo možda pomaže da se razume moj odnos sa velečasnim Rajtom. Nesavršen kakav jeste, on mi je bio blizak kao da je član moje porodice. Snažio je moju veru, bio mi matičar na venčanju, krstio moju decu. Ne jednom u razogovoru sa njim, čuo sam da potcenjivački govori o raznim etničkim grupama, a belce sa kojima dolazi u dodir pominje bez imalo pristojnosti ili uvažavanja. On u sebi protivrečnost – ono dobro i ono loše – koju u sebi ima i zajednica kojoj je predano služio tolike godine.

Ja ne mogu da se odreknem njega kao što ne mogu da se odreknem crnačke zajednice. Ne mogu njega da osudim više nego što bih osudio moju baku belkinju – ženu koja je pomogla u mom odgajanju, ženu koja se uvek iznova žrtvovala za mene, ženu koja me voli više od svega na svetu, ali istovremeno i ženu koja mi je jednom priznala da se plaši crnaca s kojima se mimoilazi na ulici i koja je više nego jednom pribegavala rasnim i etničkim stereotipima od kojih mi se stezao želudac.

Ti ljudi su deo mene. Oni su i deo Amerike, zemlje koju volim.

Neko bi mogao pomisliti da pokušavam da opravdam ili nađem izgovor za komentare koji su naprosto neoprostivi. Uveravam vas da nije o tome reč. Politički posmatrano, verovatno bi najbezbednije bilo da pređem na neku drugu temu i nadam se da će sve s vremeno izbledeti u sećanju ljudi. Mi možemo da otpravimo gospodina Rajta tvreći da je on neznalica ili demagog, kao što su neki otpravili Džeraldin Feraro posle njenih najnovijih izjava, tvrdeći da ona negde u dubini gaji rasističke predrasude.

Ali, ja verujem da je rasa tema koju ova nacija sada ne može da ignoriše. Ako bismo je ignorisali, onda bismo napravili istu onu grešku koju je napravio velečasni Rajt u svojoj propovedi o Americi – prepustili bismo se pojednostavljivanju stvari, pribegli bismo stereotipima i pojačali negativnu stranu se dok na taj način ne bismo iskrivili stvarnost.

Činjenica je da ti njegovi komentari, i pitanja koja su u poslednjih nekoliko nedelja isplivala na površinu, odražavaju složenost rasnih pitanja koje mi u ovoj zemlji nikada nismo zaista razrešili – što je onaj deo naše unije koji tek treba da usavršimo. Ako sada odustanemo, ako se jednostavno povučemo svako u svoje ćošak, nikad nećemo biti u stanju da se zajedno izborimo sa izazovima poput zdravstva, obrazovanja, ili potrebe da se nađe dobar posao za svakog Amerikanca.

Da bismo razumeli tu današnju stvarnost moramo se podsetiti kako smo stigli do ove tačke. Kao što je Vilijam Fokner jednom napisao, “Prošlost nije ni mrtva ni pokopana. U stvari, ona čak nije ni prošla”. Ne moramo ovde da deklamujemo istoriju rasnih nepravdi u ovoj zemlji, ali moramo da podsetimo kako mnogo razlika koje danas postoje u okviru crnačke zajednice mogu direktno da se izvedu iz nejednakosti nasleđenih od prethodnih generacija koje su patile pod brutalnim nasleđem ropstva i “Džim Krou” sistema.

Odvojene škole su bile, i jesu, lošije škole; ta stvar još nije razrešena, pedeset godina posle slučaja “Braun protiv Ministarstva obrazovanja”, i lošije obrazovanje koje one pružaju, kako tada tako i danas, pomažu da objasnimo svuda prisutnu razliku u uspehu crnih i belih učenika.

Legalizovana diskriminacija – u kojoj su crnci onemogućavani, često putem nasilja, da poseduju imovinu, ili nisu davani zajmovi crnim poslovnim ljudima, ili crni vlasnici kuća nisu mogli da pristupe FHA hipotekarnim kreditima, ili su crnci bili isključeni iz sindikata, policijskih snaga ili vatrogasnih brigada – dovela je do toga da crnačke porodice nisu mogle da akumuliraju neki veći imetak koji bi ostavili budućim generacijama. To objašnjava zašto postoji razlika u bogatstvu i prihodima između belaca i crnaca, i zašto i dalje, u mnogim, kako gradskim tako i seoskim sredinama, postoje siromašne oblasti.

Odsustvo ekonomskih mogućnosti za crne ljude, stid i frustracija zbog nemoći da se izdržava porodica, sve je to doprinelo propadanju crnačkih porodica – što je problem koji su politike socijalne pomoći još dodatno pogoršale. Odsustvo osnovnih usluga u toliko mnogo crnih kvartova – parkova gde bi se deca igrala, policije, regularnog odnošenja smeća i poštovanja građevinskih propisa izgradnju poštovanja zakona – sve je to doprinelo stvaranju ciklusa nasilja, destrukcije i nemara koji nam i danas stvara nevolje.

Ovo je stvarnost u kojoj su velečasni Rajt i drugi Afro-amerikanci njegove generacije odrasli. Oni su ušli u zrelost tokom pedestih i ranih šezdesetih, vreme kada je segracija još uvek bila ozakonjena a mogućnosti sužene. Nema ničeg izuzetnog u tome što mnogi zbog diskriminacije nisu uspeli, već je izuzetno to koliki je broj ljudi uspeo da prevaziđe taj početni hendikep, koliko njih je bilo u stanju da pronađe put iz beznađa za one poput mene, one koji su došli posle.

Ali, pored toga što su mnogi uspeli da pređu trnovit put i ostvare nešto od američkog sna, ima mnogo onih koji nisu uspeli – onih koji je diskriminacija na kraju porazila, na ovaj ili onaj način. To nasleđe poraza je preneto narednim generacijama – onim mladim muškarcima, i sve više mladim ženama koje vidimo kako stoje na uglovima ulica ili obespravljeni čame u zatvorima, bez nade ili izgleda za budućnost. No, čak i onim crnacima koji su uspeli, pitanja rase, i rasizma, i dalje na fundamentalan način određuje pogled na svet. Ljudi iz generacije velečasnog Rajta i dalje pamte poniženja, sumnjičenja i strahove; nisu iščezli ni ljutnja i ogorčenost iz tih godina. Taj gnev se možda ne vidi u javnosti, ne ispoljava se u prisustvu belih saradnika ili prijatelja. Ali, on nalazi mesta u berbernici ili za kuhinjskim stolom. S vremena na vreme, političari eksploatišu tu ljutnju, i pokušavaju da preko njega dođu do glasova no rasnoj osnovi ili da u njemu nađu opravdanje za vlastite manjkavosti.

Ponekad se taj gnev izrazi i u crkvi nedeljom, za propovedaonicom i među crkvenim klupama. Činjenica da je toliko mnogo ljudi iznenađeno što čuje taj gnev u nekim propovedima velečasnog Rajta podseća nas na stari truizam da je nedelja ujutro trenutak najveće segregacije u američkom životu. Taj gnev nije uvek produktivan, štaviše on često odvlači pažnju od rešavanja stvarnih problema, sprečava nas da se jasno suočimo sa tim da smo i mi delom odgovornih za uslove u kojima živimo, a uz to sprečava Afro-američku zajednicu da sklopi saveze koji su neophodni da bi donela stvarne promene. Ali taj gnev je stvaran; on je jak i ako samo želimo da on naprosto nestane, ako ga osuđujemo ne razumevajući njegove korene, onda ćemo samo proširiti jaz nerazumevanja koji postoji između rasa.

U stvari, sličan gnev postoji i u segmentima belačke zajednice. Većina radničkih porodica i porodica srednje klase bele Amerike nema osećaj da nešto privilegovana zbog svoje rase. Njihovo iskustvo je iskustvo doseljenika – što se njih tiče, niko im ništa nije poklonio, oni su sve sagradili od nule. Radili su naporno čitavog života, da bi na kraju njihovi poslovi otišli u inostranstvo, a oni, posle čitavog radnog veka, ostali s umanjenim penzijama. Oni su zabrinuti za svoju budućnost, i osećaju da se njihovi snovi izjalovljuju; u eri stagnirajućih zarada i globalne konkurencije, šansa za uspeh postaje igra sa nultom sumom, u kojoj se vaši snovi mogu ostvariti samo na moju štetu. Tako da kad ima se kaže da treba decu da šalju autobusima u školu na drugi kraj grada, ili kada čuju da Afro-amerikanci imaju prednost u dobijanju nekog dobrog posla ili mesta na koledžu zbog nepravdi koje oni sami nisu počinili, kad im se kaže da su njihovi strahovi od kriminala u predgrađima posledica, na neki način, i njihovih predrasuda, onda se tokom vremena resantiman samo taloži.

Kao i ljutnja unutar crnačke zajednice, i ovaj belački resantiman se neće uvek ispoljiti ako ste u finom društvu. Ali, on jeste uticao na stvaranje političkog pejzaža tokom barem jedne generacije. Gnev zbog socijalne države i afirmativne akcije bio je od pomoći u formiranju Reganove koalicije. Političari su rutinski eksploatisali strah od kriminala za svoje sopstvene izborne ciljeve. Voditelji televizijskih emisija i konzervativni komentatori su izgradili čitave karijere na demaskiranju besmislenih optužbi za rasima, pri tom se nikada ne upuštajući u bilo kakvu legitimnu raspravu o rasnim nepravdama i nejednakostima tvrdeći da se tu radi samo o pukoj političkoj korektnosti i obliku obrnutog rasizma.

Kao što se crni gnev često pokazivao kontraproduktivnim, tako je i ovaj beli resantiman odvratio pažnju od stvarnog uzroka pritiska koji trpi srednja klasa – sa koraporativne kulture prepune insajderske trgovine, problematičnih računovodstvenih praksi i kratkoročnih pohlepa, sa Vašingtona u kome dominiraju lobisti i specijalni interesi, sa ekonomske politike koja favorizuja manjinu na ušrtb većine. Pa ipak, ako bismo zanemarili resantimane bele Amerike, rekli samo da su pogrešni, ili čak rasistički, i pri tom tvrdili da ne počivaju na legitimnoj zabrinutosti – onda bismo samo proširili međurasni jaz i dodatno blokirali put koji vodi ka razumevanju.

To je tačka na kojoj se danas nalazimo. To je rasna pat-pozicija u kojoj smo godinama. Suprotno tvrđenjima nekih mojih kritičara, belih i crnih, nikada nisam bio toliko naivan da verujem kako rasne podele možemo prevazići tokom jednog izbornog ciklusa, ili zahvaljujući jednoj kandidaturi – posebno kandidata tako nesavršenog kao što sam ja.

Ali, ja sam izrazio snažno ubeđenje – ubeđenje koje je zasnovano na mojoj veri u Boga i veri u američki narod – da radeći zajedno možemo da krenemo dalje, da ostavimo iza sebe neke od nasleđenih rasnih ožiljaka, i da, u stvari, nemamo izbora ako želimo da nastavimo putem usavršavanja naše unije.

Što se tiče afro-američke zajednice, taj put znači prihvatanje tereta naše prošlosti, ali ne i prihvatanje da postanemo žrtve te prošlosti. Znači dalje insistiranje na punoj meri pravednosti u svakom aspektu američkog društva. Ali, takođe znači i povezivanje naših specifičnih težnji – za boljim zdravstvenim zdravstvenim osiguranjem, boljim školama i radnim mestima – sa širim aspiracijama svih Amerikanaca – aspiracijama bele žene da prevaziđe prepreke u karijeri, belog muškarca koji je otpušten, ili imigranta koji pokušava da prehrani porodicu. Znači preuzimanje pune odgovornosti za naše sopstvene živote – postavljanje većih zahteva našim očevima, i provođenje više vremena sa našom decom koju ćemo podučiti da, iako se mogu doživeti diskriminaciju i različite izazove, ne smeju nikada da se predaju očajanju i cinizmu; da uvek moraju verovati da su sami tvorci svoje sudbine.

Ironično, ovo suštinski američko – i da, konzervativno – shvatanje oslanjanja na same sebe često nalazi izraza u propovedima velečasnog Rajta. Ali, ono što moj bivši pastor često ne uspeva da shvati jeste da prihvatanje programa pomoći samom sebi takođe zahteva veru da se društvo može promeniti.

Duboka greška u propovedima velečasnog Rajta nije to što on govori o rasizmu u našem društvu. Greška je u tome što on govori kao da je naše društvo statično, kao da nije bilo nikakvog napretka, kao da je ova zemlja – koja je omogućila jednom od članova njegove crkve da se takmiči za najviši politički položaj u zemlji i da izgradi koaliciju crnaca i belaca, Latino i Azijata, bogatih i siromašnih, mladih i starih – još uvek neraskidivo vezana za svoju tragičnu prošlost. Ali, mi znamo – mi smo videli – da Amerika može da se promeni. U tome se krije pravi genije ove nacije. Ono što smo već postigli daje nam nadu – odvažnost da se nadamo – u ono što možemo i moramo da sutra ostvarimo.

U belačkoj zajednici, put ka savršenijoj uniji znači priznanje da ono što muči crnačku zajednicu nije samo neko njihovo uobraženje, zatim, da je nasleđe diskriminacije – uključujući i sadašnje incidente koji su manje otvoreni nego oni u prošlosti – predstavlja stvaran problem koji se mora rešavati. Ne samo na rečima, već i na delima, investiranjem u naše škole i naše zajednice, sprovođenjem zakona o građanskim pravima i obezbeđivanjem pravde u sudskom sistemu, obezbeđivanjem ovoj generaciji šansi koje nisu bile dostupne ranijim generacijama. To zahteva od svih Amerikanaca da shvate kako moji snovi ne treba da idu nauštrb vaših snova, da će investiranje u zdravstvo, socijalnu pomoć i obrazovanje i crne i bele i mešovite dece na kraju pomoći čitavoj Americi da prosperira.

Na kraju, ono što nam je potrebno nije ništa manje, ni ništa više od onog što sve velike svetske religije zahtevaju – da postupamo sa drugima onako kako želimo da drugi postupaju sa nama. Brinite o svojoj braći, uči nas Sveto pismo. Pronađimo taj zajednički ulog koji imamo jedni u drugima, i učinimo da naša politika odražava taj duh.

Jer, mi imamo izbora u ovoj zemlji. Možemo prihvatiti politiku koja hrane podele, sukobe i cinizam. Možemo baviti rasnim pitanjima tretirajući ih kao spektakl – što je bio slučaj sa suđenjem O. Džej Simpsonu – ili kao tragediju, kao posle Katarine, ili kao materijalom za večernje vesti. Možemo puštati propovedi velečasnog Rajta na televiziji svaki dan, i razgovarati o njima do izbora, i postavljati jedino pitanje da li se ja slažem ili ne slažem sa njegovim najagresivnijim tvrdnjama. Možemo se zakačiti za neki gaf koji je učinio neki pristalica Hilari Klinton kao dokaz da ona igra na rasnu kartu, ili možemo spekulisati da će svi beli muškarci glasati za Mekejna na opštim izborima, bez obzira na politiku koju on vodi.

Mi to možemo učiniti.

Ali, ako to učinimo, ja vam kažem da ćemo na sledećim izborima govoriti o nekim drugim sporednim stvarima. A onda o trećim. A onda četvrtim. I ništa se neće promeniti.

To je jedna mogućnost. Ili, ovog trenutka, na ovim izborima, možemo istupiti zajedno i reći: “Ovaj put će biti drugačije”. Ovaj put želimo da govorimo o školama koje propadaju i koje kradu budućnost i crne i bele i azijske i hispano i indijanske dece. Ovaj put želimo da odbacimo taj cinizam koji nam kaže da ova deca ne mogu da uče, da deca koja ne izgledaju kao mi predstavljaju problem nekog drugog. Deca Amerike nisu tamo neka deca, to su naša deca, i mi nećemo dozvoliti da budu žrtve ekonomije 21. veka. Ne ovaj put.

Ovaj put želimo da govorimo o tome kako su redovi pred Hitnom pomoći puni belaca, crnaca i hispano ljudi koji nemaju zdravstveno osiguranje, koji sami nemaju moći da savladaju specijalne interese u Vašingtonu, ali koji mogu da im se suprotstave ako to učinimo zajedno.

Ovaj put želimo da govorimo o zatvorenim fabrikama koje su nekada obezbeđivale dostojanstven život za muškarce i žene svih rasa, i kućama za prodaju koje su nekada pripadale Amerikanciam svih religija, svih regija i zanimanja. Ovaj put želimo da govorimo o tome da je stvarni problem to što će neko ko ne izgleda kao vi ili ja uzeti naš posao, već što će ga korporacije za koje radinmo preseliti u inostranstvo samo zbog profita.

Ovaj put želimo da razgovaramo o muškarcima i ženama svih boja kože i uverenja koji služe zajedno, i bore se zajedno, i krvare zajedno pod istom ponosnom zastavom. Želimo da govorimo kako da ih dovodemo kući iz rata koji nikada nije trebalo odobriti niti voditi, i želimo da govorimo kako ćemo pokazati svoj patriotizam brigom za njih, i njihove porodice, i davanjem beneficija koje oni zaslužuju.

Ne bih se takmičio za mesto predsednika da ne verujem svim srcem da je to ono što ogromna većina Amerikanaca želi zaasvoju zemlju. Naša unija možda nikada neće biti savršena, ali generaciju za generacijom mi pokazujemo da je možemo stalno popravljati. I danas, kad god uhvatim sebe u cinizmu ili skeptičnosti u pogledu ove mogućnosti, ono što mi daje najveću nadu jeste sledeća generacija – mladi ljudi čiji su stavovi i uverenja i otvorenost za promenu već ušli u istoriju tokom ovih izbora.

Postoji jedna priča sa kojom želim da danas čujete – priča koju sam ispričao kada sam imao veliku čast da govorim na rođendan Dr Kinga u njegovoj matičnoj crkvi, Ebenezer baptističkoj crkvi u Atlanti.

Bila je jedna 23-godišnja žena, belkinja, po imenu Ešli Baija, koja je organizovala našu kampanju u Firenci, Južna Karolina. Ona je radila na organizaciji pretežno Afro-američke zajednice od početka ove kampanje, i jednom se našla za okruglim stolom gde su učesnici u raspravi objašnjavali svoj lični slučaj i razloge zbog kojih učestvuju u kampanji.

Ešli je ispričala kako je njena majka dobila rak kada je ona imala svega devet godina. Pošto je morala da uzme bolovanje dobila je otkaz i izgubila je zdravstveno osiguranje. Firma je bankrotirala i tada je Ešli shvatila da mora učiniti nešto da pomogne majci.

Znala je da je hrana jedan od njihovih najvećih troškova, i zato je ubedila majku da ona najviše voli da jede senf i da obožava sendviče – pošto je to najjeftinija hrana.

To je trajalo godinu dana, sve dok njenoj majci nije bilo bolje. Svima za okruglim stolom rekla je da se ona pridružila našoj kampanji zato da bi pomogla milionima druge dece u ovoj zemlji koja moraju na sličan način da pomažu svojim roditeljima.

Ešli je mogla da napravi i drugačiji izbor. Možda joj je neko uzgred spomenuo da su uzrok problema njene majke bili crnci koji su na socijalnoj pomoći, i koji su suviše lenji da bi radili, ili hispano koji ilegalno dolaze u zemlju. Ali, ona nije izabrala ništaaod toga. Ona je našla saveznike u svojoj borbi protiv nepravde.

Kako bilo, Ešli je, pošto je ispričala svoju priču, pitala sve ostale zašto su se pridružili kampanji. Svi oni imaju različite razloge i lične priče. Mnogi su istakli određena konkretna pitanja. Na kraju je došao red na jednog starog crnca koji je sve vreme sedeo ćuteći. Ešli ga je upitala zašto je tu. On nije pomenuo nijednu određenu temu. Nije pomenuo zdravstveno osiguranje ili ekonomija. Niti obrazovanje ili rat. Nije rekao da je tu zbog Baraka Obame. Svima u sobi je jednostavno rekao: “Ja sam ovde zbog Ešli”.

“Ja sam ovde zbog Ešli”. Sam po sebi, ovaj jedan trenutak prepoznavanja između mlade bele devojke i starog crnca nije dovoljan. Nije dovoljno dati zdravstveno osiguranje bolesnima, ili posao onima koji su bez posla, ili obrazovanje našoj deci.

Ali, od toga počinjemo. Od te tačke počinje jačanje naše nacije. Od čega počinje i njeno usavršavanje – kao što je to razumelo toliko mnogo generacija tokom ove 221 godine od trenutka kada je grupa patriota potpisala onaj dokument u Filadelfiji.

Barack Obama, 18.03.2008.

Peščanik.net, 30.03.2008.

BLACK LIVES MATTER