Mirsada Malagić, kojoj su ubijeni muž i dva sina, od kojih je mlađi imao 15 godina, pred MKSJ svedoči na suđenju Radovanu Karadžiću. Snimak Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove iz Haga, čiju kampanju „Pamtimo genocid u Srebrenici” možete pratiti na: IRMCT, Facebook, Twitter, YouTube.

Mirsada Malagić: U aprilu 1992. godine živjela sam u selu Voljavica, nedaleko, u stvari 3 kilometra od Bratunca. To je jedno mjesto pored Drine. Tu smo imali imanje. Imali smo porodičnu kuću. Tu sam živjela sa mužem i djecom, sa tri sina. 11. maja došli su predstavnici srpskog naroda, tako su se predstavili, obratili su se našim ljudima i rekli da mi moramo napustiti Voljavicu, da tu više ne možemo živjeti, a prije toga da moramo doći u mjesnu zajednicu u Podbrđu, potpisati izjavu da dobrovoljno napuštamo svoju kuću, svoju imovinu i da se nikada više tu nećemo vratiti. Posle da će nas oni evakuisati autobusima prema Kladnju jer, kako su obrazložili, više ne mogu da nas štite od svojih paravojski, arkanovaca, šešeljevaca i drugih paravojski, koje oni nisu dalje nabrajali. Nisu nam više, u stvari, garantovali nikakvu sigurnost.

To je bio, kao, razlog zašto moramo ići. Pa ja, moj muž, sa djecom, od muža otac i majka, i ostala bližnja rodbina, kao i većina stanovnika tog sela, odlučili smo da ne potpišemo takav papir. Jednostavno, donijeli smo odluku da napustimo kuće i da idemo u šume, odnosno selima prema Srebrenici. U centru grada, i do samog centra, dok nismo stigli, bila je katastrofa. Tako se jednostavno može opisati slika Srebenice koju sam ja zatekla. Tog dana sve što se moglo osjetiti, to je bio, ne znam šta je bolje reći, smrad, miris ili smrad paljevine. Sve je, samo se čulo na paljevinu, sve kuće su bile zapaljene. Mogli ste sresti samo ponekog psa lutalicu. Bilo je pusto, bilo je tužno. Vidjela sam da smo došli u jedan začarani krug, gdje nema izlaza. Mi koji smo još u maju napustili svoje domove, znači, od prvog dana bili smo osuđeni da nemamo jesti.

Kad je došao već decembar ’92, počela je prava kriza. Niste više mogli niodakle ništa donijeti. Sve zalihe hrane bile su istrijebljene, pokupljene, jer je bila i tada u Srebrenici masa ljudi koja je došla iz Žepe, hanpijesačka opština cijela bila je tada u Srebrenici, tog momenta. Znači, mi iz Podrinja, naša sela bila su osuđena na glad. Muškarci, odnosno moj muž i stariji sin, brat, znali su ići kilometrima pješice, i da se ponovo vrate, a da ništa ne donesu. To je bilo još gore, i tako iscrpljeni dođu ponovo kući gladni. Bilo je tu teško, teško stanje, te dane neću zaboraviti nikada u životu. Praktično, stvarno, to je istina da se umiralo od gladi. Više, jednostavno, ispod tog snijega niste mogli doći ni do kakve hrane, ni do čega, bili ste sretni da preživite do sutra.

Te ’94. godine sve u Srebrenici bilo je zasijano, znači svaki kutak zemlje, obradive, svijet je zasijao da bi još uz to mogao preživjeti. Ja sama sam sijala. Odlazili smo u Potočare, to je 5 kilometara, gdje su moja braća nekada imala kuću. Tu su imali parcelu zemljišta gdje sam ja zasijala baštu, jer smo dobili nešto u humanitarnoj pomoći, dobili smo nešto sjemena, krompira, mrkve i ostalih potrepština, pa smo to zasijale. I ta ’94, prva polovina i negdje do samog kraja, do jeseni, i nekako bila je, što se hrane tiče, podnošljiva. Pa već u tu zimu, već je počelo da se smanjuju količine hrane. Nije više bilo… ni konvoji nisu tako dolazili često, i kad su dolazili, bilo je količinski mnogo manje. Na primjer, na početku je dolazilo po 13, 14 kamiona te humanitarne pomoći. Kasnije se to prepolovilo. Bilo je po 5-6, kako kad, kamiona.

Onda, dešavalo se, kad su se istovarili ti kamioni u bivšoj robnoj kući Srebrenica, tu pored da prolazite, dođe kamion, u stvari vi mislite da ste dobili veliku humanitarnu pomoć, a kad se dignu cerade, to je bio samo jedan red vreća brašna ili soli, to su uglavnom bile izgažene onim vojničkim čizmama, tako, znači da je neko tu hodao, da je bilo više, da je istovareno jer verovatno nisu kamioni krenuli tako poluprazni prema Srebrenici, što je navodilo na zaključak da se negdje prije istovarala ta humanitarna pomoć, a nama je dolazio samo onaj djelić, da se zadovolji forma, da se vidi da su konvoji stigli u Srebrenicu; da se pred svijetom stvori takva slika da mi u stvari dobijamo humanitarnu pomoć, koja je bila ponovo nedovoljna, ponovo su počele one krize, ponovo počelo se te godine, te zime odnosno, odmah, počelo se ponovo u potragu za hranom.

Početkom jula, odnosno krajem juna i tih mjeseci, po procjenama ljudi, ja ne znam, nisam sigurna, znam samo da je to bila jedna ogromna masa ljudi na tako malom prostoru, baratalo se sa nekom cifrom, ja ne znam je li ona tačna 100%, ali do 40 hiljada ljudi na 5 kilometara kvadratnih prostora, to je bilo i previše. Svaki stan, svaka zgrada, odnosno svaki stan u zgradi, svaka soba bila je po jedna porodica. Svaka kuća bila je puna; svaka garaža, šupa. Jednostavno, svaka škola, učionice improvizovane, bile su stambeni prostor za te prognanike, za taj svijet koji se okupio, koji nije imao kud dalje, jer se prostor suzio do Potočara. Tog dana išla sam od Potočara prema Srebrenici. Na putu do Srebrenice, bila sam negdje na pola puta, čula sam tada granate koje su eksplodirale. Eksplozija se čula u Srebrenici. Kako sam već objasnila, Srebrenica je bila puna ljudi, puna naroda.

Svaka granata imala je svoj cilj, znači nije trebalo birati cilj; svaka je imala gdje pogoditi, jer nijedna nije mogla promašti; dovoljno je bilo da granata pogodi Srebrenicu, i da je pogodila cilj. Tako su ljudi ginuli. Bilo je oko naše zgrade poginulih, ne znam, bilo je tu puno ljudi iz Cerske i iz Konjović polja, ne bih mogla se sjetiti imena, ali uglavnom, do 10, sve do 10. jula, bolnica je već bila puna ranjenika. Posle podne, pred samo veče, negdje možda oko 4-5 sati, nisam sigurna koliko je sati bilo, kolona svijeta počela se kretati prema krugu UNPROFOR-a, tu večer, 10. jula, i mi smo izašli iz grada, i svi smo krenuli, rekli su nam da treba ići u krug UNPROFOR-a, to je bivša vezionica u Srebrenici. To je nedaleko, 1 km od samog centra Srebrenice, prema Potočarima. I ja sa svojom djecom sam krenula dole, da vidimo šta se to dešava, kud dalje i šta ćemo. Međutim, kad smo došli dole do same kapije, da kruga UNPROFOR-a, bila je tu opet jedna velika masa svijeta. Onda su nam obrazložili da se vratimo.

Vojnici UNPROFOR-a su rekli da se vratimo kući, da smo sigurni, da će nas oni štititi od srpskih snaga, da nema potrebe za panikom. Te večeri svi smo se vratili u svoje bivše stanove, gdje smo bili smješteni. Uglavnom, tu noć niko nije spavao – ja, moja djeca, muž, njegov otac i majka, moja braća, svi smo bili na okupu. Nismo znali šta se to u stvari dešava, ali razgovarali smo i donijeli jednu odluku, onako za sebe, vjerovatno su tako i mnogi drugi, da mi idemo, ja, moj najmlađi sin i svekar, da mi idemo prema, ako bude trebalo, ako bude došlo do nečega, da srpski vojnici zauzmu grad, da mi idemo prema krugu UNPROFOR-a, a da oni idu put Tuzle preko šume. Nisu imali povjerenja da dođu u ruke tih srpskih snaga, smatrali su da bar tim starim, iznemoglim, djeci, ženama da neće ništa, a oni k’o navodno da pokušaju do te nekakve, kako bi se nazvalo, slobodne teritorije da prođu put preko šume. Tako je uglavnom prošla ta noć. 

Sudija: Did you want to leave Srebrenica? / Da li ste želeli da napustite Srebrenicu?

Mirsada Malagić: Pa, u takvom stanju u kakvom se Srebrenica nalazila tih dana, svi ljudi su željeli ne da odu iz Srebrenice k’o Srebrenice, nego su željeli da napuste Srebrenicu zbog nesigurnosti, zbog stanja haosa kakav je vladao, zbog straha od srpskih snaga koje su nadirale, koje su već uzele jedan punkt UNPROFOR-a. I drugi punktovi nisu bili sigurni. Prostor grada se sužavao. Snage UNPROFOR-a su se izmicale prema gradu, tako da kažem, povlačile su se prema gradu, tako da su srpske snage bile sve nama bliže. Iz straha toga, svi ti ljudi odjednom, sutradan, tu noć, svi su želeli da napuste Srebrenicu jer se tu više nisu osjećali sigurnim, nisu osjećali sigurni za život.

Sudija: So let’s move to July 11, in the morning hours, after you and your family have left the apartment. To where did you go? / Vratimo se na 11. juli ujutru, pošto ste vi i vaša porodica napustili stan. Gde ste otišli?

Mirsada Malagić: Pa ja sa svojom porodicom, i svi drugi ljudi koji su bili u toj zgradi i okolnim zgradama, odjednom, vidjeli smo velike kolone ljudi ulicom, i znači iz ostalih zgrada, svi ljudi su krenuli prema Potočarima, prema krugu, u stvari, to je prije bio krug UNPROFOR-a. Znači, krenuli smo prema samom krugu UNPROFOR-a. U tom momentu, počele su ponovo tu da padaju granate okolo, i u sam narod. Mi od straha, od tog haosa koji je vladao – bila je to jedna masa svijeta koja je bila sa djecom, djeca su vrištala, niste mogli, više niko, da kontroliše situaciju. Mi smo krenuli, kako smo se već ranije dogovarali ja, moj svekar i najmlađi sin prema Krugu UNPROFOR-a, a brat, muž, dva sina i sin od moga djevera, krenuli su prema naselju Kazani. To je jedan put tamo bilo, lijevo se skreće od benzinske pumpe, i dalje prema Šušnjarima.

Bio je taki haos da nismo uspjeli ni da se pozdravimo. Jednostavno, svako je krenuo na svoju stranu, po onom dogovoru kako smo već ranije pričali. Nismo se čak ni pozdravili. To je možda jednih 50-ak metara do kruga UNPROFOR-a, mi smo dolje stigli. Granate su i dalje padale. Ni same više, u tom haosu više niko ni za koga nije znao, ljudi su padali, neko od detonacija, neko od gelera koji su pogađali, neko od straha, bila je velika vrućina, neki ljudi se onesviješćivali, stariji, od bolesti. Pravi haos, haos je bio na samoj kapiji tog UNPROFOR-a. Tada je jedna granata pala samo preko žice. Krug UNPROFOR-a je bio odvojen od asfalta žicom. Ranjena sam u desnu plećku, geler mi je prošao kroz desnu plećku. Počelo je krvarenje. Moj sin se uplašio. Jako se uplašio krvi.

Posle zadržavanje tu nekoliko sati, u samom krugu tog UNPROFOR-a i na ulici, začuli su se, u jednom momentu začuli su se avioni. I ti vojnici, koji su bili na jednom transporteru, vojnici UNPROFOR-a, nisu oni znali sa nama komunicirati, nismo ih dobro razumijeli, ali su nam pokazali rukom, doslovce pokazali su nam na nebo, na avione, razumijeli smo da će oni bombardovati te srpske položaje, a da mi svi – rukom su nam pokazali – svi moramo u Potočare. Rekli su u Potočare da krenemo, ka Potočarima, znači. Onda je ta masa tako poslušala. Tim putem uglavnom padale su granate, ali i s jedne i s druge strane puta, ne mogu da kažem u sam narod, na put, ne bar u mojoj blizini, ali su padale pored puta, nedaleko. Bilo je tu i ranjenih, manje ranjenih, koji su mogli nastaviti putovanje. Bilo je i mrtvih, ali vjerujte, tu niko nikoga nije mogao nositi, pored najbolje volje; nije mogao pružati pomoć, jer niste imali ništa sa sobom.

Znači, imali ste samo goli život. Niste znali ni vi hoćete li vi doći do Potočara. Tako, nedaleko od samog igrališta, jedna žena je pala. Povukli su je samo pored puta, pokrili je nekim ćebetom, tu je ostavili. Prije Potočara stigla su nas dva kamiona UNPROFOR-a. Kamioni su išli polako, tako da se moglo sve dobro vidjeti. Nisu ni mogli od svijeta, normalno, brže ići, a bili su i puni. I kad je taj svijet koliko toliko napravio prostora, na jednu stranu se sklonio, da ti kamioni mogu da prođu, ipak su išli brže od kolone naroda, te cerade bile su pocijepane. Na tom jednom kamionu, odjednom, ugledala sam tog svog starijeg sina i jednog njegovog prijatelja, koji su se družili stalno, momka koji se družio sa njim u Srebrenici. Bila sam iznenađena odakle on tu, na tom kamionu, ali i on je mene vidio, jer je podigao ruku, i ti kamioni su nas samo prošli. Mi smo nastavili put dalje, nedaleko od same baze u Potočarima, znači.

Na samoj, kako bi mi nazvali barikadi – nije to bila bukvalno neka barikada, to je bila jedna traka koju su bili zapjeli na asfaltu ti vojnici UNPROFOR-a, na jednoj strani su stajali jedni, na drugoj drugi, imali su tada prevodioca koji nam je obrazložio da mi ostali koji pristižemo, nemamo mjesta u bazi, da je dolje već sve puno, sve prebukirano, i da moramo ostati van baze UNPROFOR-a, odnosno da potražimo smještaje u okolnim tu lokacijama, na samom asfaltu, tu je bio kompleks fabrika ispred. Ja sam sa sinom i sa svekrom ponovo uspjela da se vratim do fabrike za pocinčavanje…

Sudija: OK. Let’s move to the next morning, so it will be the morning of July 12. During that morning and into the afetrnoon, did you see any Bosnian Serbs, soldiers, mingling with the crowds? / Okej. Pređimo na sledeće jutro. To će biti 12. juli ujutro. Tokom tog jutra i kako je dan odmicao ka popodnevu, da li ste videli nekog od bosanskih Srba, vojnika, u toj gužvi?

Mirsada Malagić: Da.

Sudija: What were they doing? / Šta su oni radili?

Mirsada Malagić: Pa, oni su u početku, ujutru, negde možda, opet, neću se ograničiti na vrijeme, nekih 9-10 sati otprilike, po mojoj procjeni, kad su prvi iz pravca Đogaza, iz pravca Pećišta, odozgo, tog jednog sela, to što je meni bilo na vidiku, tada sam videla prve te srpske vojnike, jer su u tom dijelu bile počele gorijeti stare kuće, onda sijena, slame od pšenice, u stvari, koje su bile već požnjevene i u stogovima, i tako su se sve primicali više dole samome centru Potočara. Posle toga, oni su uglavnom u takvim spuštanjima, pucali su, slavili su, provikivali su se kad su dolazili blizu. Tada, znali smo da su to, normalno, srpski vojnici. Pitali su gdje nam je vojska, gdje su nam muževi, gdje su nam djeca, gdje su nam sinovi, takva pitanja, znamo li šta nas čeka.

Jedan vojnik doslovce nam je rekao da, meni i jednoj ženi koja je bila pored mene, ušao je u tu prostoriju, jer oni su se poznavali iz mira, to je njen komšija kojeg je ona znala, kaže, idite u Tuzlu, bićete evakuisani vjerovatno prema Tuzli, idite u Tuzlu, ali ovakav scenario, uskoro, budite sigurni da ćete gledati i tamo. Kad je već bilo poslijepodne, onda su počeli da odvode po jednu grupu muškaraca, koje su već ispitivali. Onda su ih počeli odvoditi u te kuće koje su bile iza samog kruga cinkare. Znači, cijelo to predvječerje odvodili su jednu po jednu grupu muškaraca koje sam onda vidjela da su ispitivali, tih koje sam mogla da vidim ispred tog samog, u samom tom krugu cinkare. To je bio Efendić Hamed, na primjer. Njega su ispitivali. Posle su ga odveli. Onda su ispitivali Salihović Ahma. I njega su posle odveli.

Od jedne moje koleginice sina, odveli su ga od nje. Ona je bila sa njim sjedila, dovela ga u Potočare. Dvaput su ga ispitivali, treći put su ga odveli i nisu ga više nikad vratili. Te ljudi koje su odvodili, uglavnom nisu se vraćali više nijedan koji su bili odvedeni iz mase naroda. Odvedeni su tamo, prema tim kućama, ali nikad se više nisu vraćali. I tako je došla i ta noć. Posle te takve preživjele noći u Potočarima, ja mislim da i svi drugi, svi drugi ljudi, htjeli su što prije da dođu do te, kako smo malo prije nazvali, barikade UNPROFOR-a, da uđu u taj sam krug i da budu evakuisani, kako nam je ranije objećano da će svi biti evakuisani, jer već 12. predvječe, kako sam bila obavještena da su prvi autobusi ili kamioni, nisam sigurna, odvezli već jedne. Ali prije samih autobusa, nego kad smo išli prema autobusima, u tom momentu iz pravca Bratunca došlo je jedno vozilo.

Ja možda neću dobro opisati, ne znam, to je bilo, meni je ličilo na neki džip, bio je otvoren, nije imao krova. Na njemu su bili, uglavnom bili su srpski ti vojnici, koji su bili naoružani, a između njih, u sredini tog vozila bio je jedan stari čovjek. Ja sam tog čovjeka poznavala, poznavali su ga i svi moji mještani, ovi koji su bili sa nama. Poznavao ga je i moj svekar pogotovo, jer je skupa radio sa njim na rudniku olova i cinka, Sase Srebrenica. To je bio Ilija Petrović. Bio je raspoložen za psovku, vrijeđao nas je, psovao nam je balijsku mater. Rekao je da sad, eto, idite sad svome Aliji, tamo će vam biti mnogo bolje, i da ste slušali babu, ne bi doživjeli ovo što ste doživjeli, i tako dalje, nekih sve pogrdnih izraza. Moj svekar u tom momentu samo mi je rekao da, sad smo sigurno gotovi, tako, u tom smislu, hteo je da kaže da vjerovatno se više nećemo vidjeti. Polazeći da prođemo posle tog vozila, stajali su srpski vojnici ponovo, koji su razdvajali muškarce od nas, žena. Tada su odvojili mog svekra i još mog zeta, od sestre muža, rođake.

Sudija: Madam, have you ever seen your father in law again? / Gospođo, da li ste više ikada ponovo videli vašeg svekra?

Mirsada Malagić: Ne.

Sudija: Did you successfully get on a bus with your son? / Da li ste se uspešno ukrcali na autobus sa vašim sinom?

Mirsada Malagić: Da.

Sudija: Was your sister on the same bus? / Da li je vaša sestra bila u istom autobusu?

Mirsada Malagić: Da.

Sudija: Mrs. Malagić, when was the last time you saw your husband? / Gospođo Malagić, kada ste poslednji put videli vašeg muža?

Mirsada Malagić: Pa svoga supruga, kao i djecu, poslednji put sam vidjela tada kad smo se rastali, kako sam već malo prije rekla, u Srebrenici, ispred tog samog kruga UNPROFOR-a, kad smo otišli svako na svoju stranu. Više nikad nisam ih vidjela.

Sudija: And how old was your husband at the time? / Koliko godina u tom času ima vaš muž?

Mirsada Malagić: Pa, 44 godine, mislim tako, 44 godine da je imao. Početkom juna 2009. godine, dobila sam obavještenje prvo za muža. To je bilo pred samu, nekako, pred same dženaze, kako mi kažemo, tako da te godine nismo ga, išla sam samo na identifikaciju i potpisala, sredila te papire koje je trebalo potpisati, srediti, identifikovati i tako dalje. 4 mjeseca nakon toga, dobila sam opet poziv iz Tuzle da idem na identifikaciju ovog mlađeg sina, što sam i učinila, tako da su prethodne, ne prošle nego pretprošle, praktično dženaze, da su obadvojica, taj moj muž i sin, da su obadvojica sahranjeni u Memorijalnom centru Potočari. Svekar je sahranjen nekoliko godina ranije, ne znam tačno. Malo prije jednu sedmicu nego što sam dobila obaveštenje da dođem ovde u Haag, pozvali su me iz Tuzle, znači dobila sam obavijest da ponovo idem na identifikaciju, i da mi je pronađen i ovaj stariji sin, što još nisam obavila. Odlučila sam da prvo završim ovo u Haagu, jer nisam znala kako ću se osjećati posle svih tih muka koje ću opet doživjeti u toj Tuzli, na toj identifikaciji. Ipak to nije lako preživjeti tamo.

Sudija: Madam, in regard to your middle son, Admir, the one you indicated that you have last seen at Srebrenica, how old was he at the time? / Gospođo, u vezi sa vašim srednjim sinom Admirom, onim za koga ste naglasili da ste ga poslednji put videli u Srebrenici, koliko je on tada bio star?

Mirsada Malagić: Kada je padala Srebrenica, njemu je bilo 15 godina i 5 mjeseci.

Sudija: And the older son, that you just mentioned that you very recently received the notification that his remains have been recovered, how old was he when you saw him for the last time? / A stariji sin, za koga ste naglasili da ste veoma nedavno dobili vest da su otkriveni njegovi ostaci, koliko je on imao godina kada ste ga videli poslednji put?

Mirsada Malagić: Pa on je nepunih 6 godina stariji od ovoga sina. Znači, njemu je bila oko 20 godina, tako.

Sudija: And madam, do you still own your home on the Drina river near Bratunac? / A gospođo, da li još uvek imate kuću na obali Drine blizu Bratunca?

Mirsada Malagić: Da.

Sudija: How often do you go back there? / Koliko često idete tamo?

Mirsada Malagić: Pa, vjerujte, u ljetnjem periodu često. Ne znam, prošle godine bila sam dosta puta. Jednostavno, nemam ja tamo određeno kad ću ići. Kad se zaželim, ja tako odem. Možda više nego što bih otišla toj kući, više idem na Memorijalni centar. Onda usput obiđem i tu kuću. Ali jednostavno, teško je, psihički ne mogu da podnesem da tamo budem, pogotovo da budem sama. Samoća me ubija. Uspomene na moju djecu, na muža, na život koji sam živjela prije ’92. Teško, teško.

Peščanik.net, 11.07.2019.

TEMA – SREBRENICA