Mogućni odgovor u bliskoj
budućnosti i u Evropi bio bi: „Ne,
a i zašto bih?“ Kada
Velika Britanija za nekih mesec dana napusti EU, pitanje će itekako imati
smisla. Koji bi bili razlozi da engleski jezik ostane među zvaničnim jezicima EU?
Nijedan. Na Malti i na Kipru je to pomoćni jezik. Nigde drugde nema potrebe za
njim. I dosada je znanje engleskog bilo raspoređeno po potrebama koje su
istorijske ili slučajne, uz prinudu tržišta i kolonijalnih hijerarhija. U
Portugaliji skoro svi govore engleski, u Španiji veoma retki; u skandinavskim
zemljama je engleski drugi jezik, u Nemačkoj takođe, u Francuskoj i Italiji
izvesno nije. Svi ostali u EU i oko nje moćno su poboljšali znanje engleskog
zbog zapošljavanja, školovanja, turizma i globalne prevlade engleskog. Najveći
deo tih potreba otpada sa izlaskom Velike Britanije iz EU. Programi Erasmus
bili su ključni u razmenama studenata, jer su britanski univerziteti teško
dostupni odnosno skupi. Hoće li programi Erasmus ostati, veliko je pitanje,
verovatno zavisno od dostupnosti evropskih projekata za britanske korisnike. EU
je izdašno plaćala i takve besmislice kao što je ekološko zemljoradništvo
princa Čarlsa, a britanski univerziteti su sa svojim službama za pisanje
projekata surovo „šišali“ evropske i druge, posebno iz
malih zemalja. Svako ko je morao da se bavi evropskim projektima seća se
očajanja odvratno predvidljivih konačnih rezultata… Na formalnoj ravni,
evropski parlament će morati da ukine sporazumevanje na engleskom, a školski
sistem će morati da se okrene nemačkom, španskom i francuskom, pa i drugim
velikim i malim evropskim jezicima, a globalno kineskom, arapskom i ruskom. Ako
ništa drugo, multilingvalnost će ponovo postati ozbiljna stvar, a ne samo
oslanjanje na polomljeni engleski. Što se tiče severnoameričkog slučaja, može
se desiti da za dugo vreme postane nezanimljiv ili opasan po Evropu, i da
američki engleski služi pre svega vašingtonolozima, kao nekada ruski
kremljolozima. Moj teško prihvatljivi predlog bio bi da se u evropskom
parlamentu govori grčki, jezik koji i danas stvara termine za sve novo u svim
naukama… mogu još da dodam, u prilog tome predlogu, da sam se jedne zime
našla u hotelu u banji Vrućici (Teslić), i da je krajnje ekscentrična ponuda TV
kanala imala i grčki parlamentarni kanal: sem sreće globalnosti i pobede
istorijske svesti, uverila sam se da glupost poslanika može savršeno zvučati –
mnogo bolje nego britanski Donji dom.
Šalu na stranu, engleski neće
biti jezik budućnosti, a da li će biti budućnosti, drugo je pitanje. Omladini ostaje
da što pre nauči da psuje na mandarinskom, koji će uostalom biti i jedini jezik
na svim ekranima nove generacije. Globalni položaj kolonijalnog engleskog
takođe će morati da se menja, odnosno smanjuje, recimo na Australiju i Novi
Zeland. Za utehu, ostaje Indija.
Sve to naravno ne može da smanji
uživanje u književnosti na engleskom, za veoma mali broj tako orijentisanih
korisnika. Političke promene će izvesno zasenčiti smanjivanje prisutnosti i
uticaja engleskog. Dovoljno je zamisliti socijalno propadanje, britanske
izbeglice koje na kontinentu traže utočište, i više ne mogu da se utope u
stereotip komotnog britanskog putnika. Odlazak Škotske, odnosno njeno ostajanje
u EU možda će protresti i neke tvrde evropske glave u vezi sa Katalonijom, a
što se tiče izdvajanja Severne Irske, samo molitve još mogu da pomognu da ne
bude krvi. Raspad Ujedinjenog Kraljevstva suviše podseća na raspad Jugoslavije,
da bi se lišili bar malo gorkog seirenja. Akteri su u oba slučaja skandalozno
ludački, prostački, zločinački, prevarantski, lažljivi i kradljivi, jednako
balkanski i britanski, bez ikakve razlike u stilu. Kraljici možemo samo
poželeti da doživi raspad Ujedinjenog Kraljevstva bez rata.
Da sam sada mlada i bez jezika
sem maternjeg, u odlučivanju između jezika (sem svih balkanskih) izbrala bih
latvijski i mađarski umesto engleskog, a ako bih se odlučila da objavljujem
naučne priloge, skoro da ne bih imala drugog izbora sem francuskog i nemačkog.
Kada ne bi bilo političkog užasa koji joj preti, Evropa bi mogla, posle
britanskog odlaska, da istražuje sasvim nove jezičke horizonte, unutarnje i susedsko-kontinentalne.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.