Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Morao sam da izađem iz kuće. Ne iz obesti ili nemira. Bilo je hitno jer mi je bila potrebna zubarska intervencija. Sad me snašlo.

Kada je grad pun ljudi, previše je informacija koje mozak treba da obradi, previše zvukova, graje, mirisa, ljudi koji se kreću. U praznom gradu svaka osoba na ulici privlači pažnju.

Gile i Crni su bili na svojoj poziciji. Na semaforu na uglu Pop Lukine i Brankove. Tu prose od vozača koji stoje na semaforu i čekaju da se upute ka Novom Beogradu. Rade na smenu, kad jedan prosi, drugi stoji sa strane. Češće drugi stoji malo dalje od očiju vozača i pije pivo. Nije dobro za imidž da ga vide. Nikada ne prose istovremeno. A ovih dana nema puno automobila pa samim tim i ne mogu da skupe kao u špicu u normalno doba.

Nešto dalje video sam Savku, ženu koja već decenijama prosi u centru Beograda. Lice puno bora, kratko ošišana, niska, svetlo plavih očiju, zimi u staroj jakni bar dva broja većoj, leti u majici sa prslukom preko. Ranije je uvek tražila „neki dinar za bolesnu sestru“, sada se svelo na „imate li nešto sitno“. Ljudi su čekali u razvučenom redu ispred apoteke. Držali su distancu. Savka je išla od osobe do osobe i pitala da li imaju nešto sitno. Nisam primetio da joj neko dao. Video sam da se zaputila ka redu koji se formirao ispred Maksija na Obilićevom, možda će tamo imati više sreće.

Na Trgu Republike, na jednoj od onih odvratnih betonskih klupa sedeo je Gremlin. Ne znam kako mu je pravo ime. Svi ga zovu Gremlin. Nizak, zift-crne kose sa izraženim zaliscima, u crnoj spitfajer jakni, velikog i kukastog nosa sa blokčetom papira i olovkom u ruci. Kad je u stanju da se kreće, kad nije balsamovan od jeftine votke, ide od jedne do druge grupe ljudi u punom gradu i crta ih. A sve ih crta isto, istim potezima, uvek iz profila. Kada ih nacrta ponudi crtež za simboličnu naknadu. Sad nema koga da crta, a od čega živi, boga pitaj.

Svi oni koji su adolescenciju i rane dvadesete proveli pijući i duvajući po parkovima u centru Beograda znaju Savku i Gremlina, a vozači znaju bar po liku Gileta i Crnog. Oni drugi, koji su sedeli po kafićima i pabovima, koji se voze autobusom, taksijem ili CarGoom nemaju kontakta sa ovim ljudima i ne znaju ništa o njima. Neki i biraju da ne znaju. Igrom slučaja znam nekoliko anegdoti o ovim ljudima.

Pokojni otac moje poznanice živeo je preko puta Saborne crkve. Uvek je Savki ostavljao neki dinar. Jednom kad je izašao do trafike da kupi cigarete, imao je samo nešto novca u džepu, novčanik je zaboravio kod kuće. Videvši da mu fali 50 dinara za paklu, Savka mu je dala iz svog džepa: „Ti meni uvek daješ, uzmi sad ti“.

Prošlog leta, Gremlin je prišao mom prijatelju Marku koji je sedeo na klupi u parku sa svojom devojkom. Bio je iskren, tražio je 100 dinara jer mu fali za votku, onu najjeftiniju u plastičnoj ambalaži. Marko mu je dao 1000, sitnije nije imao. Gremlin je uzeo i otišao. Onda se vratio: u jednoj ruci je držao votku u plastičnoj flaši, u drugoj 900 dinara kusura i fiskalni račun. On je tražio samo 100, ni više ni manje i ostatak je vratio.

A Crni i Gile? Oni su mi pomogli više puta. Kad neko vozi automobil koji je stariji od vlasnika, pa još voli da popravlja i sam šteluje karburator, uvek se skupi ekipa da vidi šta ima ispod haube. A ja svoj parkiram baš u Pop Lukinoj gde oni prose. Kad god mi je bila potrebna pomoć, Crni i Gile su bili tu da mi pomognu, jer za neke stvari je ipak potreban još jedan par ruku ili nogu. I nikada nisu tražili ništa od mene. Kad god sam nudio da ih častim uvek su govorili: „Toliko puta si nam dao na semaforu, red je da se odužimo kad možemo“.

Čemu ovo pisanije o prosjacima? Prosto se pitam ko u ovoj pandemiji pomaže njima? Ko će njih da zaštiti?

Peščanik.net, 06.04.2020.

KORONA