Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Jeromonah A. Radović (sada mitropolit Crne Gore) govorio je (1971. – prim. V.V.) sa svoje strane o „judaičkom iskušenju“ koje vodi u kult nacije i svojih predaka i sprečava Crkvu da ostvari svoju opštost i svoj ekumenski duh.
Pantelis Kalaicidis1

Nedavni intervju mitropolita Amfilohija za RTS predstavlja njegov prvi duži javni nastup za ovdašnje medije posle crnogorskog predloga Zakona o slobodi veroispovesti i inicijative predsednika Đukanovića da se obnovi autokefalija crnogorske pravoslavne crkve. Za razliku od bombastičnih i često problematičnih izjava kojima vrlo uspešno privlači medijsku pažnju, u ovom intervjuu možemo videti jednu drugačiju, smireniju stranu mitropolita Amfilohija, ali, isto tako, i saznati nešto o različitim, ne nužno usaglašenim, aspektima mitropolitovog identiteta – verskog i političkog.

U razgovoru je mitropolit, pre svega, više puta negirao mogućnost da upravo on postane prvi crnogorski patrijarh, rekavši da su to laži koje se plasiraju iz Crne Gore, ali i iz određenih krugova iz Srbije. Na osnovu svega što znamo o mitropolitu i njegovom odnosu prema crkvenoj politici crnogorskih vlasti, scenario prema kojem bi Amfilohije postao patrijarh neke nove crnogorske crkve izgleda neverovatno. Ta priča se pojavila posle majskog zasedanja sabora SPC – kojem se u neformalnom delu pridružio i predsednik Srbije – kada se grupa vladika otvoreno nije složila sa zvaničnim saopštenjem sabora. Pojedini episkopi, naime, nisu prihvatili deo saopštenja o državnim „naporima i neravnopravnoj borbi sa moćnicima za očuvanje KiM u sastavu Srbije“. Među nezadovoljnima je bio i mitropolit Amfilohije, koji je, eto, ubrzo postao medijski kandidat za crnogorskog patrijarha i razbijač SPC.

Priznajući da je sasvim običan čovek kojem ponekad – zbog plahovitog dinarskog duha – izleti i neka oštrija reč, mitropolit je poziciju svoje crkvene politike i odnos prema crnogorskim vlastima naizgled razložno, ali zapravo nekonzistentno branio, iznoseći različite argumente.

Prva linija argumentacije je načelna. „Ta ideja da država stvara crkvu, i to sekularna država, to je zaista jedinstveni fenomen“, ispravno je zaključio mitropolit misleći na to da primarni cilj moderne pravne države zaista ne može biti osnivanje crkava ili drugih verskih zajednica. Dosledna primena načela sekularizma bila bi od koristi svim građanima. Ali su, naročito na našim prostorima, verske zajednice i države odavno čvrsto zakoračile u polje identitetske nacionalne politike. Tako da se sukob ili saradnja Crkve i države odvija na polju kreiranja tzv. nacionalnog identiteta, a tu tradicionalno poimanje sekularizma očigledno ima mali domet. Ako je primarni cilj države da se pridržava načela sekularizma, nameće se logično pitanje – mada ga novinar mitropolitu ne postavlja – šta su primarni ciljevi Crkve u jednom društvu i šta činiti u slučaju da od njih odstupi?

Druga linija mitropolitove argumentacije odnosi se na iskaze o njemu lično ali i o ličnosti Mila Đukanovića. Đukanović je „političar, i on je čovek partijski, njemu je crkva isto što i partija. On ne zna šta je crkva, ne može ni znati kad nije kršten. I onda podređuje crkvu politici“. Teško je izmeriti koliko je tačno nečije krštenje od pomoći u razlikovanju Crkve i političke stranke, naročito iz perspektive pojedinaca, a takvih je uvek više u svakom društvu, koji verskim zajednicama ili političkim strankama prilaze motivisani željom da se društveno prilagode i napreduju. U tom smislu i ateizam i religioznost mogu predstavljati socijalno poželjan model ponašanja. To vidimo na primerima svih postsocijalističkih zemalja.

Konkretan primer Crne Gore mitropolit ovako opisuje: „Crna Gora je bila ateistička, samo je Albanija Envera Hodže bila ispred Crne Gore po ateizmu. Mnogi vernici su se vratili, mi smo obnovili više od 700 hramova“. Na Đukanovićevu najavu da će obnoviti autokefalnu crnogorsku crkvu, Amfilohije uzvraća – „to je prvi put u istoriji da ateista hoće da pravi crkvu“. Da li je Milo Đukanović poslednji crnogorski ateista ili su njegovi motivi drugačiji? Rekao bih da lični Đukanovićev pogled na svet ne igra važnu ulogu kada je u pitanju crkvena politika. Ne znamo kakav bi bio odnos mitropolita prema crnogorskom predsedniku da je potonji, kojim slučajem, kršteni pravoslavni vernik. Da li bi tada Đukanovićevi crkveno-politički zahtevi bili prihvatljivi?

Zanimljivije su mitropolitove izjave i o sebi samom. Izdvojiću dve koje oslikavaju kontradiktornu višeslojnost Amfilohijevog ličnog identiteta: „Ja sam pre svega hrišćanin, episkop pravoslavne crkve, hrišćanske, i za mene je to osnovno svojstvo. A crkva kojoj pripadamo, ona se naziva srpskom, ruskom ili grčkom, s obzirom na njeno geografsko prisustvo, ili s obzirom na broj vernika, ali ona je po svojoj suštini vaseljenska, nema nacionalni karakter“. I još: „Moji preci su sa kraljem Nikolom oslobađali Peć, Pećku patrijaršiju, Dečane, mitropolit Gavrilo Dožić je dobio ključeve Dečana i Pećke patrijaršije od kralja Nikole – evo ti ključeve mojih predaka Nemanjića. Krunu Stefana Dečanskog čuvamo u Cetinjskom muzeju, ti ključevi od Pećke patrijaršije i Dečana, eno ih kod nogu Svetog Petra Cetinjskog, kako ja mogu da se odreknem Pećke patrijaršije, Dečana i sve do Prizrena? Ili Metohije koja je pripadala Crnoj Gori, a posle Zetskoj banovini do 1945. godine“. Sada vidimo zašto su različiti argumenti u igri, to jest kako se kontradiktornost ispoljava u zavisnosti od interesa – crkvenih ili političkih.

Kada mitropolit Amfilohije govori kao hrišćanski episkop, konstatuje ateizam ali se i konstruktivno poziva na sekularizam. Međutim, kada Amfilohije govori u ime predaka, onda je Đukanović „izdajnik Crne Gore“ jer se priznanjem Kosova 2008. „odrekao Metohije, Pećke patrijaršije, Dečana…“ Ostavljam čitaocima da sami procene šta jednom društvu više koristi: govor sa pozicija pravoslavnog hrišćanstva ili spoljne politike pravoslavnih predaka. A kada je u pitanju pravoslavna Crkva, nekada davno se pravoslavni teolog jeromonah Amfilohije ne bi dvoumio u vezi sa negativnim uticajem predačkog nasleđa na život Crkve. Ali se sa promenama društvene klime – sa ateizma na religiju – očigledno menjao i on sam.

Peščanik.net, 23.08.2019.


________________

  1. Pantelis Kalaicidis, Iskušenje Judino – Crkva, nacija i identitet: od istorije božanskog uređenja do istorije nacionalnog preporoda, zbornik radova Crkva i država, NSPM (Beograd, 2007), str. 191.