Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Najznačajniji uspeh trenutne vlasti, i nesumnjivo kruna njihove borbe protiv obrazovnog sistema, predstavlja uvođenje dualnog obrazovanja 2017. godine. Ali ovo nije tekst o mogućim dometima ili manjkavosti dualnog obrazovanja kao takvog. Ovo je tekst o prosvetnim radnicama i radnicima, ali i o opoziciji.

Dualno obrazovanje je sistem u kome se učenici i učenice za buduća zanimanja pripremaju kroz rad. Za trenutnu vlast, to su idealni građani i građanke. Usko fokusirani i naučeni da rade samo na jednom delu pokretne trake sistema u kome žive i rade. Kao takvi, oni su u potpunosti zavisni od države da im obezbedi taj sistem. Nisu aktivni učesnici sistema, odnosno ne mogu da utiču na promene, ali su njegova glavna pokretačka snaga.

Zanemarivanje i uništavanje obrazovnog sistema pokazuje koliko je trenutnoj vlasti obrazovanje važno i koliko su svesni njegovog značaja. Svako obrazovanje je na neki način dualno obrazovanje, i njegov zadatak je da kroz obrazovno-vaspitne prakse između ostalog proizvede građane i građanke. Slikovito rečeno, od učenice prvog razreda dualnog obrazovanja očekujemo da, uz nadzor i podršku, nauči da popravlja motor, kako bi za tri ili četiri godine mogla taj posao da obavlja samostalno. Isto tako bi od te iste učenice trebalo da očekujemo da nauči način funkcionisanja političkog sistema kako bi za tri ili četiri godine mogla aktivno da učestvuje u izbornom procesu. Trenutno svedočimo praktičnom delu dualnog obrazovanja građana i građanki na ulicama.

Konačno dolazimo do prosvetnih radnica i radnika. Izjava Slavice Đukić Dejanović da je očajna i da ne prepoznaje tu omladinu koja protestuje jedan je od retkih trenutaka iskrenosti pripadnika vlasti. Apsolutno joj verujem, ali verujem da je najvažniji deo ostao neizrečen. Kako sada na ulici imamo politički aktivnu omladinu, omladinu koja se interesuje za funkcionisanje države, kada se toliko dugo borimo da ih uverimo da ne mogu ništa da postignu. Kako su do skoro sve oči bile uprte u studente, sada svedočimo prebacivanju fokusa na prosvetare. Ukoliko prosvetari postignu dogovor sa vlastima, ukoliko drugo polugodište krene na vreme, sve je propalo. Prosvetari sada imaju jedinstvenu priliku, i to ne zavisi od nastavka pregovora sa predstavnicima vlasti, niti zavisi od moguće potpune obustave rada od 20. januara u nekim školama. Sada imaju priliku da podsete roditelje studenata i srednjoškolaca, građane i građanke, da su oni, uprkos svim preprekama, u velikoj meri doprineli da ti mladi ljudi budu oni u koje se sada svi kunu. Da podsete da se oni bune već godinama i da podršku nikada nisu dobili, već konstantno dobijaju kritike.

Uništavanje obrazovnog sistema se ne postiže samo katastrofalnim propisima, nametima i niskim platama. Najviše se postiže podgrevanjem animoziteta prema prosvetarima. Dve osnovne kritike koje prosvetari dobijaju vezane su za radne sate i odmore. Kada bi se našli u poziciji da odgovore, prosvetari bi se najčešće pravdali. Gostujući na televiziji N1, profesor FPN-a Filip Ejdus objašnjava zašto izjava Aleksandra Vučića o platama univerzitetskih profesora od preko pola miliona dinara nije tačna. Ponudio je pravdanje uz navođenje svih obaveza koje univerzitetski profesori imaju. Bez ulaženja u to što pitanje apsolutno nije bitno, odgovor je mogao da bude i ovakav – dokaz da prosvetni radnici i radnice na svim nivoima obrazovanja naporno rade je trenutno na ulicama. Ja bih otišla i korak dalje. Prosvetari treba da budu realni i da zahtevaju nemoguće.

U ovoj šansi koju bi prosvetari morali da iskoriste, krije se i šansa za opozicione političke stranke. Oni se godinama nalaze u nezavidnoj situaciji. Uverenje da su „svi isti“ rašireno je koliko i „prosvetari ništa ne rade“. Opozicionari, kao i prosvetari, stalno se pravdaju, odnosno stalno su u defanzivnoj poziciji. Sada imaju šansu da se obrate izuzetno značajnom delu biračkog tela – da se obrate prosvetarima. Da ih jasno podrže u trenutnoj situaciji, da ponude zaštitu u onoj meri u kojoj mogu kao članovi i članice Narodne skupštine. Najvažnije bi bilo da ponude rešenja za sistemske probleme obrazovnog sistema.

Da se ne lažemo, neće studenti ili prosvetari (sami) spasiti ovu državu. I ne sme se to očekivati bilo od jednih, bilo od drugih. U nekom trenutku izbori će biti organizovani. Do tada ne bi bilo loše da jasno znamo ko je na šta spreman.

Peščanik.net, 16.01.2025.

NADSTREŠNICA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU