Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Svetska banka je popravila prognozu o rastu srpske privrede za 2021. na 6 odsto. A i drugih privreda koje prati. Predviđa se rast crnogorske privrede od 10,8 odsto, albanske od 7,2 odsto, hrvatske od 7,3, rumunske od 7,3, kosovske od 7,1, mađarske od 7,3 i turske od 8,5. Za neke od njih – Hrvatska, Crna Gora, Mađarska –predviđa se brži privredni rast od srpskog i sledeće, pa i 2023. godine.

Uopšteno govoreći, Svetska banka očekuje da u sledećih par godina mnoge privrede povrate izgubljenu privrednu aktivnost, a potom da se vrate na privredni rast koji je u skladu sa trajnim proizvodnim sposobnostima svake zemlje. Tako da kada se uzme čitav ciklus pandemijskog udara i oporavka, relativni odnosi među zemljama ne bi trebalo značajnije da se promene.

Ima bez sumnje izuzetaka, recimo kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija koje iz različitih razloga imaju usporeni oporavak. Ali sve ukupno, napor da se u vreme epidemije obezbedi što manji pad privrede bez obzira na posledice po javno zdravlje nije opravdan, jer se dugoročni privredni izgledi time ne menjaju, osim možda na gore u zavisnosti od zdravstvenih posledica epidemije i njihovog uticaja na privredne sposobnosti zemlje.

Jedan način da se poboljšaju proizvodne sposobnosti zemlje jesu ulaganja u infrastrukturu. U Americi se vodi rasprava o tome šta bi trebalo da spada u infrastrukturu, jer od toga zavisi u šta bi država trebalo da ulaže. Na jednoj strani su oni koji misle samo na fizičku infrastrukturu, dok drugi dodaju i ulaganja u školstvo, zdravstvo, zaštitu okoline, informatiku i u mnoge druge „meke“ infrastrukturne oblasti.

Ekonomski posmatrano, osnovna razlika nije u tome da li je reč o putu ili o školi ili o bolnici. Već u tome da li je reč o ulaganjima koja daju rastuće prinose. Ovo je učenje austrijske škole privrednog razvoja, bar kako je ja zovem, u koju spadaju autori kao što su Geršenkron, Hiršman i Rozenštajn-Rodan. Ideja je da bi država trebalo da ulaže u velike fiksne troškove, kao što su putevi ili železnica, jer se na taj način smanjuju tekući troškovi preduzetnicima koji će koristiti tu novu infrastrukturu.

Uzmimo da je reč o železnici. Poslovi koji se nisu isplatili pre nego što je izgrađena postaće profitabilni čim se približi tržište, da se tako izrazim. Tako da se smanjuju troškovi i onima koji putuju i onima koji proizvode i trguju. Isto se može reći i za digitalnu infrastrukturu. A onda i za obrazovnu i naučnu, jer se smanjuju troškovi razumevanja i prenošenja znanja, a isto se može reći i za sva druga ulaganja u ljudske sposobnosti.

Uzmimo sada primer koji je aktuelan, jer rastu cene energije pošto se, bar jednim delom, teži da se ulaže u energetsku infrastrukturu koja ne zagađuje. Ovo je primer gde zapravo rastućih prinosa nema, zato što se povećavaju troškovi očuvanja okoline i zdravlja. A potrebno je uložiti značajna sredstva u alternativne izvore energije, gde rastuće prinose nije lako uočiti.

U osnovi, ima smisla da država finansira, recimo, železnicu jer su društvene koristi veće od privatnih. Ulaganje u put se isplaćuje iz povećane privredne aktivnosti koja povećava poreske prihode. Uzmimo, međutim, da je potrebno da se zameni elektrana na ugalj nekim drugim izvorom energije koji ne zagađuje. Gde je ovaj drugi skuplji. Sa pojedinačnog stanovišta to znači rast troškova tako da se prinosi smanjuju a ne povećavaju.

Sa društvenog stanovišta, koje bi trebalo da može da se ustanovi celovitim uvidom u državni budžet, koristi ulaganja u energiju koja ne zagađuje bi trebalo da budu bar jednake onima za prljavu energiju, ukoliko bi se uračunali svi troškovi zagađivanja. U slučaju da je tako, zamena nove za staru energiju bi se isplatila sa društvenog stanovišta.

Ukoliko je to tako, isplatilo bi se subvencionisati ulaganja u obnovljive izvore energije i nadoknaditi povećane troškove onima kojima bi ona bila skuplja. To nije jednostavno, jer zahteva drukčije razumevanje javnih finansija, što ne mora da bude politički jednostavno opravdati.

No, jednostavno rečeno, cena energije uz troškove po kvalitet života trebalo bi da opravda napuštanje prljave i ulaganje u čiste izvore energije. To je zapravo isti taj efekat ulaganja u fiksne troškove koji daju rastuće prinose ne neposredno u ceni energije, već u smanjenju troškova zagađivanja. Isto važi i za sve „meke“ infrastrukturne projekte.

To je isti problem kao kada se sa kočija prelazi na železnicu. Ulaganja u železnicu su velika u odnosu na ulaganja u kočije. Ali su rastući prinosi veći. Isto je i sa obnovljivim izvorima energije u poređenju sa prljavim.

Novi magazin, 17.10.2021.

Peščanik.net, 22.10.2021.

EKOLOGIJA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija