Fotografije čitateljki, Biljana Marinković
Fotografije čitateljki, Biljana Marinković

Zašto građani Srebrenice ne žive bolje, iako bi to mogli? Mladen Grujičić, pobednik na izborima od 2. oktobra 2016. za načelnika Srebrenice, odgovara: zato što u opštinskoj upravi ima „bespotrebnih radnika“. „Imate tamo ljudi koji samo sjede, piju kafu i primaju platu“, objašnjava Grujičić. To da neko sedi, pije kafu i prima platu, ne izgleda kao isuviše loš život – akcenat je, rezume se, na plati. Da li je Grujičić hteo da kaže da će te osobe živeti bolje ako ne primaju platu? Ili ipak misli da će ako oduzme plate tim osobama, nekim drugim osobama biti bolje? Što bi naposletku značilo da Grujičić ne govori o boljem životu svih građana Srebrenice: on u stvari misli da je nekima sad dobro, dok je drugima loše, te da ovima što je sad dobro mora postati loše, e da bi potonjima bilo bolje. Komplikovano? Nimalo.

To je politika koju od 2012, evo već pet godina gledamo u Srbiji: podela građana na one prvog i drugog reda, pri čemu se diskriminišu oni za koje se tvrdi da su donedavno uživali privilegije. Krajnji rezultat: nije dobro ni jednima ni drugima – dobro je samo onima koji izgovaraju takve gluposti. Ta politika resantimana samo je drugo lice politike iz devedesetih. U devedesetima je osnova takve politike bila etnička podela, danas je to podela na osnovu materijalnog statusa. Obrasci su, međutim, ostali isti – proizvoljno se označe žrtve, i onda se u njihovo ime vrši nasilje nad svima. Od koga je Grujičić naučio da vodi takvu politiku? Od Vojislava Šešelja, naravno. Šta Grujičić ima da kaže o Vojislavu Šešelju? Grujičić: „Ja njega cijenim kao jednog intelektualca, smatram da je jedna od najpametnijih osoba na političkoj sceni u Srbiji.“

Grujičić će se, međutim, od Šešelja i ograditi: „Ne opravdavam sve njegove postupke, naravno.“ Ali, iako ne opravdava „sve njegove postupke“, Šešeljeva podrška mu je ipak bila dobrodošla: „Podrška je bila u toku kampanje u smislu podizanja ljudi koji imaju pravo glasa na glasanje i tu se sva saradnja i završava.“ Šta to u stvari znači? Ljudi koji bi glasali za Šešelja, glasali su za mene – priznaje zapravo Grujičić, i onda tvrdi da se tu sva saradnja i završava. Kako se završava? Zar on nije obavezan prema tim Šešeljevim glasačima koji su sada glasali za njega? Ili je on te ljude prevario, a Šešelja zloupotrebio? Grujičić: „Ja jednostavno više nemam kontakte sa gospodinom Šešeljem, ne veličam njegovu politiku, pripadnik sam totalno druge opcije.“ Eto, tako je to lako i jednostavno. Snaga performativa na delu: ako sam tako rekao, tako jeste i tako će i biti.

Grujičić je preslika našeg predsednika vlade. Kod njega sve može. Kao naš predsednik vlade, on kaže – „uopšte mi neće biti problem da se poklonim žrtvama u Potočarima“. I u istom dahu – cenim Šešelja kao intelektualca. Pri tom, Grujičić uopšte ne vodi računa o tome kako njegovo poklonjenje žrtvama genocida u Srebrenici izgleda dok mu pred očima stoji Šešelj kao intelektualna veličina. Grujičićeva pobeda isto je što i prošlogodišnji poklon predsednika vlade opštini Srebrenica – i jedan i drugi tvrde da su „totalno druga opcija“ od Šešelja; i jedan i drugi, kao poštovaoci Šešeljevog intelekta, samo su puki nastavljači njegovog dela. Što nas vodi ka jednom načelnom pitanju: mogu li i Srbija i Bosna i Hercegovina – a sa njima i Hrvatska – postati pristojne političke zajednice u senci šešeljevskog – ili, u slučaju Hrvatske, glavaševskog – nasleđa?

To pitanje posebno dramatično postavilo se posle najnovijih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini, naročito u opštinama Srebrenica i Stolac. Čak i kada su rezultati izbora legalni, kao u Srebrenici – za razliku od Stoca, gde izbori nisu ni dovedeni do kraja – njihova legitmnost je krajnje sumnjiva. Mogu li demokratske procedure pokriti nepriznato i nesankcionisano zločinačko nasleđe? Brzina sa kojom su države Hrvatska i Srbija reagovale na izbornu krizu u Bosni i Hercegovini potvrđuje da za te dve države rat u susedstvu i dalje traje. U ratište je sada pretvoren i izborni proces. I za jednu i za drugu državu Bošnjaci su pretnja po demokratsku budućnost i bolji život „Srba“ i „Hrvata“ u Bosni i Hercegovini. Kao da uopšte nije bilo genocida u Srebrenici i etničkog čišćenja u Stocu čije su žrtve bili Bošnjaci.

Demokratske procedure danas treba da potvrde postojeće stanje i tako legitimiraju zločine iz devedesetih. Kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj i Srbiji. I Srbija i Hrvatska, i „Srbi“ i „Hrvati“, jučerašnje žrtve danas prikazuju kao nasilnike. Sukob se tako stalno iznova obnavlja, u senci „intelektualnih gromada“ koje su ga započele.

Peščanik.net, 13.10.2016.

SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)