Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Čitalac se sigurno seća, ako ne pre i negde drugde, mogao je priču o repi čuti u drugom razredu osnovne škole. To je ono kad deda hoće da iščupa repu, a ne može. Pa dođe baba, pa dođe seka, pa dođe bata… pa bata za seku, seka za babu, baba za dedu i zajedno iščupaju repu. Priča, je l da, hoće da kaže da ima stvari koje ne možemo uraditi sami, bez pomoći. Pustimo sad babe i dede, neka fokus bude na deci. Preciznije na srednjoškolcima i njihovom jučerašnjem protestu.

Kada su iz ministarstva prosvete onomad u vezi s velikom maturom zainteresovanim učenicima odgovorili – vi se tu ništa ne pitate, ništa ih nisu slagali. Bio je to brutalno tačan odgovor. Učenici su juče ponovo izašli na ulicu i opet u vezi s velikom maturom. Oni uporno traže da ih neko pita i sasluša. Svi njihovi argumenti su razumni. Vrlo precizno kažu zašto velika matura – ovako kako im se sada nameće – nije dobra. Ali, i dalje važi odgovor – vi se tu ništa ne pitate.

Nije stvar samo u tome da je tekući ministar prosvete nesposoban ili da ne želi da ih čuje. Sadašnji ministar Ružić zapravo je bleda senka svog prethodnika Šarčevića i naprosto nema smelosti da izađe iz njegovog šinjela. (Ali, i takav kakav je, bez karaktera, Ružić je ipak bolji od Šarčevića.) Nije ni Šarčević jedini kriv, iako je bio notorni siledžija i uradio niz loših stvari za domaće obrazovanje, pored ostalog i zato što nikoga nije hteo da sluša, uveren da sve najbolje zna (a nije imao pojma).

Ministri prosvete u Srbiji po zakonu ne moraju nikoga da slušaju niti da bilo koga pitaju, pa ni učenike. Domaći zakon o obrazovanju kao da je pravljen za kasarne, a ne za škole. Njime je definisana stroga hijerarhija i subordinacija. Na vrhu piramide odlučivanja je ministar, i niko ispod njega nema na raspolaganju nijedan institucionalni način da utiče na njegove odluke. Moglo bi se desiti da se ovde pojavi ministar koji bi hteo i da pita i da čuje, ali to bi bila njegova dobra volja, a ne obaveza.

Kada učenici traže da ih u ministarstvu saslušaju, oni zapravo hoće da ministar i njegovi saradnici izađu izvan okvira zakona. To po svemu liči na situaciju u kojoj, na primer, glumci iz pozorišta (tako se namestilo, pozorišta baš za decu) traže od predsednika da ih ne iseljava iz njihove pozorišne zgrade. Jeste, predsednik nema nikakve ingerencije da o tome odlučuje, ali ako bude dobre volje, mogao bi da im ukaže (kraljevsku) milost i ostavi ih u njihovoj zgradi. Zakon je pregažen, ali je problem tobože rešen.

Biće zanimljivo videti šta će biti s pametnim zahtevima učenika u vezi s velikom maturom. U osnovi, đaci traže da se velika matura odloži: pod 1) dok se ne dogovore univerziteti i ministarstvo na koji će se način računati rezultat s velike mature na upisu na fakultete; pod 2) dok se ne osmisle i učenicima ne ponude modeli testova s velike mature, kako bi oni mogli na vreme da se spreme. I 1) i 2) imaju svoje pododeljke. Recimo, za 1) je važno da se uspostavi poverenje između ministarstva i univerziteta. (Što izgleda nezamislivo: primer je slučaj Mali.)

Iz ugla učenika, što se tiče 2) – rezultat na testu ne pokazuje znanje nego uglavnom odražava veštinu đaka da se snađe u nekom konkretnom testu. Da bi se uopšte testom izmerilo znanje, potrebno je da učenici savladaju veštinu rešavanja tog konkretnog tipa testa. Kako sada stoje stvari, učenici pojma nemaju kako će testovi izgledati, a više nema vremena da se upoznaju sa bilo kojim tipom testa i uvežbaju njegovo rešavanje. Ponovimo, rešavanje testa je veština; da biste pokazali znanje, morate savladati tu veštinu.

Ali, ni 1) ni 2) ni… možete brojati dokle god hoćete, u stvari nisu bitni. Jer primarni cilj naše škole nije da deca iz nje izađu s nekim znanjem, šta god o tome mislili nastavnici, roditelji i đaci. Naša škola, baš kao da je kasarna, za primarni cilj ima da disciplinuje. Iz naše škole se ne izlazi kao obrazovan nego kao poslušan. Ako je to sve tako, onda su se učenici svojim protestom idealno namestili da dobiju prosvetnu lekciju iz ministarstva obrazovanja. Zapravo su je već dobili – vi se o tome ne pitate.

Nije to samo hir ministra, to je tako u našem zakonu. Pa šta je onda trebalo da urade deca? Da se povuku pred glupošću i nesposobnošću? Nikako. Deca su upravo pokazala kako je jednostavno osmisliti školu kada je nekome – kao njima – do škole stalo, i kada taj neko – kao oni – ume da misli. Iz čega sledi da u našem ministarstvu sede ljudi koji niti mare za školu niti su dovoljno pametni. Ali, zakon štiti njih, takve kakvi su, a ne decu u školama. To je lekcija izvedena iz zakona, a ne volja jednog ministra.

Šta to onda znači? Protest učenika ispred ministarstva nije dovoljan. Problem je mnogo dublji i obuhvatniji. Nije da ne valja samo ovo konkretno ministarstvo s ovim konkretnim ministrom na čelu. Čitav sistem ne valja: a sistem se ne menja u jednom ministarstvu. I ne mogu ga promeniti svojim protestom samo deca. Dakle, sledeći put s decom obavezno da krenu i roditelji, staratelji, babe i dede, čitava familija ako je moguće. Jer, ne kinji decu jedno ministarstvo, nego čitava nakrivo nasađena država. A to možemo samo zajedno da ispravimo.

Peščanik.net, 28.03.2023.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)