Slika sa biračkih mesta na nedavno održanim predsedničkim izborima je poražavajuća. Pritom, ne mislim na rezultate izbora, već pre svega na njihovu kontrolu. Srbija je krajem devedesetih i početkom dvehijaditih uspostavila sistem za posmatranje izbora koji se zasnivao na mnoštvu motivisanih i obučenih stranačkih kontrolora i profesionalnim i nepristrasnim vanstranačkim posmatračima iz agencija za praćenje izbora. Ništa od toga više ne postoji. Vladajuća koalicija je u poslednjih pet godina uspela ne samo da „pripitomi“ i kompromituje vanstranačke posmatrače, već i da pretnjama, pritiskom, zastrašivanjem i zloupotrebom državnih institucija i elektronskih i štampanih medija, skoro u potpunosti razori opozicionu infrastrukturu. Lišena resursa, sa sve manjim i sve manje motivisanim članstvom i pristalicama, pokazalo se da opozicija nije u stanju da na odgovarajući način kontroliše obavljanje izbornog procesa onde gde je to najneophodnije – na samim biračkim mestima.

Još neki faktori su doprineli ovakvom stanju, i svi su direktno ili indirektno povezani sa delovanjem režima koji vlada Srbijom poslednjih pet godina. Pre svega, da bi kontrola izbora na biračkom mestu bila efikasna, svi, ili bar ubedljiva većina članova biračkog odbora moraju biti ozbiljni, obučeni i motivisani; samo jedan ili dvoje nisu dovoljni, jer se proces provere izbornog materijala, legitimisanja i upisivanja birača u birački spisak, te brojanja popunjenih glasačkih listića mora zasnivati na podeli posla, saradnji i bar minimalnom međusobnom poverenju članova odbora.

Na ovim izborima, međutim, imali smo nekoliko „lažnih“ kandidata koji su na izborima učestvovali isključivo kao režimske marionete, bez ikakve namere da u njima pobede. Njihovi posmatrači su bili ili neozbiljni, ili demotivisani, ili neobučeni, ili sva tri, a pritom su neretko bili i delegirani od strane vladajuće koalicije. Kandidujući marionetske kandidate, režim nije samo dezavuisao birače, već i napunio biračke odbore neefektivnim kontrolorima, čiji zadatak nije bio da bilo šta kontrolišu, nego da statiraju u imitaciji slobodnih izbora.

Drugo, „šaljivi“ kandidati ili kandidati koji su se kandidovali samo da bi podigli izlaznost, nisu raspolagali resursima da obuče i pripreme sopstvene kontrolore. Njihovi kontrolori su najčešće (čast izuzecima) bili neiskusni i nespremni za zadatak pred kojim su se našli.

Treće, „ozbiljni“ opozicioni kandidati, uprkos nešto boljem infrastrukturnom zaleđu, nisu uspeli da sakupe dovoljan broj ozbiljnih kontrolora za sva biračka mesta. U nekim sredinama, opet zbog režimskog zastrašivanja i pritisaka, kontrolore je bilo nemoguće naći. Ovo je svakako delom odgovornost i izbornih štabova opozicionih kandidata, ali i građana koji su smatrali da je za promenu vlasti dovoljno samo zaokružiti ime svog omiljenog kandidata. U zemlji u kojoj postoje snažne institucije koje garantuju održavanje slobodnih i fer izbora, to možda i jeste dovoljno. U Srbiji 2017, nije. Svako ko smatra da opozicija nije obavila svoj posao kako je trebalo, treba prvo da se zapita šta je sam učinio kako bi joj u tome pomogao. Ipak, najveća odgovornost i ovde leži na aktuelnom režimu, koji već pet godina, koristeći sva dozvoljena i nedozvoljena sredstva, besomučno razara svaku mogućnost opozicionog delovanja, pogotovu u manjim sredinama.

Četvrto, vladajuća koalicija je i sama za kontrolu izbora regrutovala ogroman broj ljudi sa nedovoljnim prethodnim iskustvom. Iako iz očiglednih razloga motivisaniji od svojih opozicionih kolega, oni veoma često nisu bili i obučeniji. I tamo gde nije bilo izbornih prevara, kontrolori vadajuće koalicije neretko nisu bili sposobni da kompetentno kontrolišu izbore.

Ispod svega ovoga leži dublji i ozbiljniji, strukturni problem. Srbija 2017. je osiromašena i razorena zemlja ucenjenih građana. Ogroman broj kontrolora prihvatio se ovog posla zbog bedne dnevnice od 1.500 dinara, bez ikakve motivacije da obezbedi pravično i disciplinovano sprovođenje izbora. Odgovornost za ovo, takođe, nedvosmisleno leži na aktuelnom režimu, koji je rigidnim merama štednje i smanjenjem socijanih i radničkih prava doveo građane u stanje ekonomske zavisnosti.

Najlakše bi bilo reći da je ovo problem opozicije i njenih glasača. Vlast je svakako pobedila, premijer je postao i „novoizabrani predsednik“ (režimski tabloidi bez izuzetka uz njegovo ime navode obe „titule“), koji tu ne vidi nikakav problem, već samo potvrdu sopstvenog trijumfa. Opozicija je dovedena u stanje u kojem više ne može ni da adekvatno kontroliše izbore – zar to nije san svake vlasti?

Možda i jeste, ali to je ipak samo san. Na javi, u višestranačkom sistemu opozicija nije samo konkurencija vlasti, već i garant njenog legitimiteta. Izbori koje opozicija ne može adekvatno da kontroliše više nisu legitiman izraz volje građana. Legitimitet izbornih rezultata, razlog zašto su i gubitnici dužni da ih poštuju, zasniva se na činjenici da se do njih došlo transparentnim i nepristrasnim procedurama brojanja glasova. Garant transparentnosti i nepristrasnosti ovog procesa jeste upravo njegova opoziciona kontrola, kao i kontrola od strane nezavisnih agencija. Tamo gde ovih kontrola više nema, nema više ni legitimnih izbornih rezultata.

Kao što u Hegelovoj priči o gospodaru i robu gospodar plaća potčinjavanje roba time što priznanje koje od njega dobija više ne vredi – samo priznanje slobodnog čoveka je uistinu priznanje – tako i vlast koja je uspela, ne da pobedi opoziciju u fer i slobodnoj izbornoj utakmici, već da je razori zloupotrebom moći, zastrašivanjem i medijskim linčom, plaća cenu totalnog potčinjavanja protivnika gubitkom sopstvenog legitimiteta. Moguće je da „premijer i novoizabrani predsednik“ nije zainteresovan za ovu dijalektiku, ali je, kako je to odavno primetio Trocki, ona zainteresovana za njega.

Iz prethodno napisanog slede dva izvoda: 1) premijer nije legitiman „novoizabrani predsednik“ i 2) svako zainteresovan za obnavljanje mogućnosti legitimnih izbora u Srbiji, moraće da počne od obnavljanja kako opozicionih tako i nezavisnih resursa za njihovu kontrolu.

Peščanik.net, 10.04.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.