Nakon niza incidenata i nasilja koji su se dogodili u Makedoniji u februaru i martu ove godine, građani te zemlje vratili su se svakodnevici, obilježenoj teškom socijalnom i ekonomskom situacijom. Obični ljudi incidente su skoro i zaboravili, pritisnuti borbom za goli opstanak.

Petrit Saracini, novinar i nevladin aktivista iz Skopja, u razgovoru za Dane kaže kako su incidenti i smišljeni s ciljem da se pažnja građana preusmjeri sa realnih, egzistencijalnih problema.

“Problemi nezaposlenosti, nepravde, nepoštivanja ljudskih prava, loše ekonomije, ugroženih sloboda govora i sloboda medija, daleko su veći i teži od ovog što se građanima nameće kao problem. Sve ovo je što se dešavalo je u funkciji skretanja pažnje sa tih i problema koje Makedonija ima sa EU integracijama i sporom u vezi imena sa Grčkom”, kaže Saracini.

Naš je sugovornik bio jedan od organizatora i inicijatora marša mira, koji je održan u Skopju početkom marta. On ocjenjuje kako je marš, na koji je izašlo nekoliko hiljada ljudi, pokazao kako većina Makedonaca smatra da suživot nema alternativu.

Politička evolucija

“Nama je mir neophodan. Situacija je bila izuzetno napeta, incidenti su se pojačavali, grad je uvečer bio prazan. Mirisalo je na rat, na ono što se dešavalo 2001. Bilo je jasno kuda sve ovo ide. Ja sam imao dileme da li da marširam sa ljudima koji se bave politikom, dolaze iz stranaka, sa ljudima koji su 1996. godine tražili gasne komore za šiptare. Ali, ipak sam vjerovao da su ti ljudi politički evoluirali, i da je sada vrijeme da se oni, bez obzira na njihova politička shvatanja ili nacionalna i druga opredjeljenja, okupe ako žele da žive u miru”, ističe Saracini.

Prema njegovom mišljenju, do “evolucije” jeste došlo, ali samo deklarativno, dok u praksi političke strukture, mediji i određeni intelektualni krugovi nastavljaju podsticati mržnju među etničkim i vjerskim grupama u Makedoniji.

“To je ta sprega koja proizvodi podjele u Makedoniji. Nasuprot su građani i civilni sektor, koji su u posljednjih 20 godina bili jedini koji su radili na društvenoj koheziji. I nakon marša mira bilo je incidenata i nasilja, ali ono pozitivno što vidimo jeste da su mediji pažljiviji u odnosu prema tome. Nisu mnogo insistirali na etničkoj pripadnosti ljudi koji učestvuju u incidentima. Dakle, mediji su pokazali veću odgovornost nego prije marša. Ali, to se ne može reći za vladine institucije. Ministarstvo unutrašnjih poslova nastavlja da u svojim dnevnim izvještajima naglašava nacionalnu pripadnost počinilaca incidenata. U tim institucijama postoje diletantne strukture koje ne shvataju svoju odgovornost”, kaže Saracini, dodajući kako je savršeno jasno da su incidenti inscenirani i instrumentalizirani.

Očigledno je, tvrdi Saracini, da u Makedoniji postoje strukture kojima bi konflikt odgovarao, iako ne želi nagađati koje su to snage.

“Sudeći po formatu incidenata, očito je da su oni organizovani. Sad su se pojavile informacije da su u incidentima učestvovali i članovi nekih partija. Možda je u pitanju više političkih centara, ali je ključno da MUP uradi svoj posao i pronađe počinitelje. Običnim ljudima nije problematično živjeti zajedno, u svakodnevnom životu vidimo da to dobro funkcioniše. Problem je da uvijek neko pokušava davati drugačiji prizvuk tome. To su političke elite i mediji, a građani nemaju takve probleme. Građani su izašli na marš za mir, bez orkestracije, niko ih nije poveo autobusima, već su izašli svojom voljom. Ljudi među sobom žive savršeno, pa kad pogledate skopsku čaršiju možete to vidjeti”, ističe Saracini.

I profesor Vlado Dimovski, ekspert za međuetničke odnose smatra da su incidenti inscenirani.

“Nasilje u Makedoniji nije ništa novo. Niti jedno nasilje ili incident, pa makar i tuča na fudbalskom terenu, ništa nije slučajno. Pokazalo se da je sve to smišljeno u nečijoj političkoj kuhinji, odakle se prenosi na ulicu. Kada imate organizovanu grupu sa fantomkama na glavama i sa palicama u rukama to ne može da bude slučajno”, kaže prof. Dimovski. Pitamo ga kome odgovara takvo stanje u Makedoniji. Prema njegovom mišljenju, najviše onima koji vladaju.

“Imali smo prošle godine incidente na tvrđavi Kale. To je bio prvi put da sam vidio sa se vlada bije sama sa sobom. U tim su se neredima tukli predstavnici dvije vladajuće stranke VMRO i DUI, oni su koalicioni partneri. Makedonija je jedina zemlja gdje se koalicioni partneri ne tuku na sjednicama već na ulici i livadi. Istovremeno, opozicija u Makedoniji je jako slaba i zbog toga me niko ne može uvjeriti da je ona ta koja je režirala konflikte. Sve se to kuha samo zato jer se pripremaju lokalni izbori. A još se zagovara i ideja da se uz lokalne održe i prijevremeni parlamentarni izbori”, objašnjava profesor Dimovski.

Bukurešt i Chicago

On je dugi niz godina bio angažovan na projektima izgradnje međuetničke tolerancije. Usprkos svemu što se dešavalo u posljednjim mjesecima, Dimovski je uvjeren da će suživot u Makedoniji opstati.

“Sve su to namještaljke, kojim se u određenim u momentima nastoji odvući pažnja od bitnih stvari. Ovo što se sada dešava u Makedoniji, dešavat će se ponovno i biće završeno na dan kad dobijemo odbijenicu u Chicagu. To je pritisak. Ja od Chicaga nemam očekivanja. Ja sam, kao građanin, najveća očekivanja imao od Bukurešta, a pošto tamo nismo uspjeli, Chicago nam ništa ne znači. Možda tamo neće ni biti riječi o proširenju. Diplomatske aktivnosti Makedonije po tom pitanju su jako slabe”, ističe Dimovski.

Prema njemu, najveći problem Makedonije nije spor s Grčkom oko imena, već teška ekonomska situacija.

“Iako se i vlada i opozicija pozivaju na to, niti jedni ni drugi nemaju hrabrosti promijeniti ime. Iako vlada sada kaže da će raspisati referendum, nema hrabrosti za to. Ni opozicija nema hrabrosti za to. Čak i ako opozicija dođe na vlast neće moći da promijeni ime. Jer kad bi na narednim parlamentarnim izborima došla na vlast, sadašnja opozicija bi se borila da zadrži status vladanja. Ako bi promijenila ime, izgubila bi to. A ja sam siguran da, kad bi bio raspisan referendum, makedonski narod bi glasao za promjenu imena. Kome znači ime ako stojiš u mjestu godinama?”, pita se naš sagovornik.

Paravojne grupe u planinama

Profesor Vlado Dimovski ne vjeruje da bi se u Makedoniji mogao ponoviti konflikt iz 2001. godine.

“Makedonija jeste bila u ratu, ali i to je bilo politički osmišljeno. Sadašnja Vlada nema kontrolu nad cijelom teritorijom Makedonije. Na Šar planini sada se nalaze uniformisana lica i to niko ne može kontrolisati. Prije nekoliko dana pojavile su se i informacije da se na tromeđi Srbije, Kosova i Makedonije primijećene grupe ljudi u uniformama, okarakterisane kao kriminalne grupe. Tako je bilo i prije rata 2001. godine, imali smo ljude obučene u uniforme koji pljačkaju, ukopano oružje, pljačke. Ali ja ne vjerujem da će se 2001. ponoviti, duboko sam uvjeren u to. Makedoniju bi to vratilo 15-20 godina unatrag i mislim da čak ni vladajuće partije nemaju takav interes. Ovo je samo zastrašivanje prije izbora. Ja sam apsolutno uvjeren da je suživot u Makedoniji moguć. Suživota već ima. Nakon konflikta 2001. počelo smo graditi povjerenje između etničkih zajednica. Otiđite bilo gdje, razgovarajte sa starijim ljudima, Makedoncima ili Albancima i uvjerit ćete se da problema nema”, kaže Dimovski.

Razgovor vodila Jasna Fetahović

BH Dani, 13.04.2012.

Peščanik.net, 13.04.2012.

MAKEDONIJA