Kolaž portreta na crvenoj pozadini: Fridrih Hajek, Herbert Huver, Frenklin Ruzvelt, Hilari Klinton, Aleksandria Okasio-Kortez

Herbert Hoover, Franklin Roosevelt, Hillary Clinton, Alexandria Ocasio-Cortez, Friedrich Hayek, foto: Boston Review

Esej iz nove knjige Helene Rosenblatt “The lost history of liberalism / Izgubljena istorija liberalizma”, Princeton University Press.

Nedavni partijski predizbori u Americi ohrabrili su demokrate, ali su ukazali i na slabosti ove partije. Podele su vidljive već u opisnim etiketama. Mnogi koriste reč „liberalan“ kao opšti naziv za svaku politiku ulevo od centra, ali oni koji sebe nazivaju levičarima i članovi Demokratskih socijalista Amerike liberale smatraju svojim protivnicima, jer ih vide kao centar sklon kompromisima i bez prave volje za sprovođenje progresivnog programa.

Jezik štošta odaje. Neki su „liberalni demokrati“, drugi „režimski liberali“. A tu su i „levi“ i „progresivni“ liberali. Alexandria Ocasio-Cortez, koja je ubedljivo pobedila Joea Crawleya na demokratskim predizborima za 14. njujorkški okrug, naziva sebe „demokratskom socijalistkinjom“ naklonjenom „progresivnoj” politici. S druge strane, Andrew Gillum, pobednik demokratskih guvernerskih predizbora na Floridi, daje prednost „progresivnoj“ platformi, ali kategorično negira da je „socijalista“. A pobeda Ayanne Pressley na predizborima za guvernera u 7. kongresnom okrugu u Masačusetsu opisana je kao pobeda „neapologetične liberalke“ protiv „mirnijeg“ Michaela Capuana – koji je opet „liberalniji od Nancy Pelosi“.

Da li ova semantička zbrka pravi problem? Istoričar Sean Wilentz misli da je tako; u tekstu nedavno objavljenom u časopisu Democracy on kaže da terminološka zbrka odražava „veliki haos” u kome se nalaze demokrati. Previše je liberala, kaže on, koji zanemaruju sopstvenu tradiciju. Liberalizam, progresivizam i socijalizam su „nesumnjivo različiti“ pojmovi s potpuno različitim istorijama – i liberali moraju da shvate tu činjenicu ako žele da odbrane svoje principe i pobede na izborima.

Politikolog Jeffrey Isaac priznaje da su „reči veoma važne u politici“, ali sumnja da se odgovor može naći u razjašnjavanju terminoloških razlika. On smatra da Wilentz pogrešno tumači istoriju: liberalizam i socijalizam su zapravo uvek bili srodni. Uvek je postojala „produktivna sinergija“, otvorena za debatu i dijalog; pravi odgovor na sadašnje stanje je udruživanje protiv zajedničkog neprijatelja i izgradnja mostova između različitih načina da se bude liberal.

Istorije liberalizma koje imamo – i kojima po Wilentzu treba da se vratimo – ne pomažu nam u rešavanju ove zbrke. One je zapravo samo pojačavaju. Neki smatraju da je liberalizam potekao iz hrišćanstva, drugi da vodi poreklo iz borbe protiv hrišćanstva. Neki smatraju da su u njegovom središtu individualna prava i slobode, drugi da on označava intervenciju države i socijalno blagostanje. Neki kao njegovog rodonačelnika vide Johna Locka, drugi upiru pogled u Hobbesa i Machiavellija, Platona, pa čak i Isusa Hrista – mada nijedan od tih ljudi nije sebe nazivao liberalom niti je izlagao učenje pod tim imenom.

Nevolja s predistorijom te ideje je njena plastičnost: izaberi drugačiju istoriju liberalizma i dobićeš drugačije viđenje prošlosti. Istorija same reči nam više otkriva – gde i kada je korišćena, od koga i s kojim ciljem. Da bismo dobro razumeli kako je jezik liberalizma postao toliko zbrkan, treba videti kako je došlo do toga da se ta reč odnosi na jednu specifično američku pojavu.

***

Kao i dobar deo našeg političkog vokabulara, reč „liberalizam“ se pojavila posle Francuske revolucije. Skovana početkom 19. veka, ona je u početku označavala skup pojmova među kojima su građanska jednakost, ustavna i predstavnička vladavina i niz individualnih prava kao što su sloboda veroispovesti, svojine i štampe. Međutim, usled nejednakosti koje su proistekle iz industrijalizacije, liberalizam se tokom 19. veka podelio na dve struje. Jedna se zalagala, često veoma radikalno, za nemešanje države u ekonomiju. Druga se, pod uticajem ideja političke ekonomije koje su dolazile iz Nemačke, zalagala za sve veću intervenciju države kako bi se pomoglo siromašnima; pripadnici te struje su sebe nazivali „socijalnim liberalima“ ili „liberalnim socijalistima“. Oni u toj terminologiji nisu videli nikakvu protivrečnost; naprotiv, smatrali su da upravo takve ideje čine „istinski liberalizam“ – uobičajen izraz u 19. veku.

Reč „liberalizam“ je stigla u Sjedinjene Države tek u drugoj deceniji 20. veka. Prema intelektualnom i političkom komentatoru Walteru Lippmannu, ušla je u široku upotrebu zahvaljujući grupi reformista koji su sebe 1912. godine nazivali republikanskim naprednjacima, a oko 1916. wilsonovskim demokratima. Dotad je termin znatno evoluirao, odvojio se od duge povezanosti s francuskim političkim zbivanjima i dospeo pod uticaj nemačkih „etičkih“ ekonomista kao što su Wilhelm Roscher, Bruno Hildebrand i Karl Knies – posebno u Engleskoj, gde se „novi liberalizam“ zalagao za intervenciju države. Uglavnom zahvaljujući naporima Britanske liberalne stranke, liberalnim listovima i liberalnim teoretičarima kao što je Leonard Hobhouse, taj novi oblik liberalizma se širio i već u drugoj deceniji 20. veka njegovi zastupnici su se osećali dovoljno sigurnima da izbrišu pridev „novi“ i ostave samo „liberalizam“. Taj oblik je uvezen u Sjedinjene Države posle Velikog rata: Woodrow Wilson je sebe nazivao progresivcem 1916. godine, ali već 1917. je bio liberal.

Herbert Croly, jedan od najuticajnijih javnih intelektualaca Progresivnog pokreta i saosnivač udarnog progresivnog magazina New Republic 1914. godine, doprineo je širenju termina. Njegova izvanredno uticajna knjiga Obećanje američkog života (1909), bila je žestoka osuda laissez-faire ekonomije i snažno zalaganje za intervenciju države. Vrlo je verovatno da je Croly usvojio taj termin kako bi iskazao solidarnost s liberalnim vlastima i liberalnim misliocima u Britaniji, s kojima se očigledno slagao. Godine 1914. Croly svoje ideje naziva liberalnima, a sredinom 1916. taj termin je redovno korišćen u magazinu New Republic kao sinonim za progresivno zakonodavstvo. Kao što je Woodrow Wilson objasnio u Ustavnoj vladavini u Sjedinjenim Državama (1908), Amerikanci su „ceo svoj politički govor uvezli iz Engleske“.

Predsednik Wilson je možda među prvima u Americi upotrebio reč „liberalan“ da bi opisao izvestan spoljnopolitički program. Tokom njegovog govora „Mir bez pobede“ u januaru 1917. rekao je da „govori u ime liberala i prijatelja čovečanstva“. Na putu za Parisku mirovnu konferenciju na kojoj je trebalo da iznese svojih Četrnaest tačaka, izjavio je da „samo liberalizam može da spase civilizaciju od haosa“.

***

Naravno, liberalizam se nikad nije svodio na domaću politiku. Od francuskog oficira Lafayetta, koji se hvalio da je liberalizam veliki pokret koji zrači iz Francuske, do konzervativaca koji su strahovali od „univerzalnog liberalizma“ čiji odjeci dopiru čak do Indije, ideja o međunarodnom rasprostiranju liberalizma ima dugu istoriju. Na putu do Pariza, Wilson je posetio Đenovu i odao počast spomeniku italijanskog revolucionara Giuseppea Mazzinija, velikog borca za nezavisnost i ujedinjenje Italije. Wilson je tvrdio da je pažljivo proučavao Mazzinijeve spise i u njima našao idejno vođstvo. Dodao je da se nada kako će sada, po završetku rata, doprineti „ostvarenju ideala kojima je Mazzini posvetio svoj život i svoju misao“.

Wilson je izvesno znao da je liberalizam tesno povezan sa idejom imperije. Mnogi britanski liberali i američki naprednjaci smatrali su da je imperija način širenja liberalnih ideja u svetu. Neki nisu videli protivrečnost u tome što su istovremeno verovali da je „ključni princip liberalizma“ upravo „strasna privrženost idealu samouprave“ i da je „imperija uistinu liberalna spoljna politika“ koja širom sveta rasprostire civilizaciju i „veštinu upravljanja“. Kao što danas znamo, taj prokolonijalni liberalni diskurs obiluje rasističkim jezikom: u njemu se često pominju „niže rase“, „podređene rase“ i „varvarske rase“. I mada je cilj „izvornog kolonijalizma“ – kako su ga nazivale njegove pristalice – bio da unapređuje samoupravu takvih nižih rasa, bilo je prilično nejasno kada će im biti dopušteno da upravljaju same sobom. To je zavisilo od nivoa njihovog društvenog razvoja, od stepena njihove „civilizovanosti“. Vođa britanske Liberalne partije Herbert Samuel je napisao: „Varvarska rasa najbolje napreduje ako na neko vreme, čak na duže vreme, odustane od svog prava na samoupravu u zamenu za pouke civilizacije“.

Kako se bližio Prvi svetski rat, američki i britanski liberali su osećali sve veću potrebu da sebe i svoje političke tradicije udalje od Nemačke. U nizu eseja za New Republic 1915, špansko-američki filozof George Santayana pisao je o liberalizmu i razlikama između britanskog i nemačkog shvatanja slobode. Engleska, pisao je, ima parlamentarnu vladavinu, dok Nemačka ima autoritativnu birokratiju. Nemačka država diktira kako pojedinci treba da se ponašaju jedni prema drugima, dok su u Britaniji pojedinci sposobni da sami o tome odlučuju.

Rat je naravno doprineo daljem odvajanju od Nemačke. Nemački doprinos istoriji liberalizma bio je postepeno zaboravljen uz porast osećanja anglo-američkog savezništva. Uskoro će biti umanjen i francuski doprinos.

U međuvremenu su „liberalizam“, „demokratija“ i „zapadna civilizacija“ postali bezmalo sinonimi, a Sjedinjenim Državama, zbog njihove sve veće moći, pripala je uloga njihovog glavnog predstavnika i branioca. Ta formula je učvršćivana i širena na kursevima o zapadnoj civilizaciji koji su posle rata uvedeni na američke koledže kao način da se objasni za šta se zemlja borila. Međutim, liberalizam kao politička filozofija počeo je da se pojavljuje u američkim udžbenicima tek krajem 30-ih godina 20. veka. Istorija političke teorije Georgea Sabinea, korišćena u većini tadašnjih univerzitetskih programa, bila je prvi važan udžbenik u kome se o tome raspravljalo.

Tokom 20-ih i 30-ih godina 20. veka evropski fašisti i nacisti su uzeli tu jednačinu zdravo za gotovo i sebe definisali u suprotnosti prema njoj. Istaknuti nemački intelektualci, Oswald Spengler, Friedrich Janger, Carl Schmidth i Moeller van der Bruck proglasili su liberalizam za stranu filozofiju i antitezu nemačkoj kulturi. Govorili su da je liberalizam nemački arhineprijatelj i zbog toga je pokrovitelj nacionalsocijalizma Moeller van den Brusck sa zadovoljstvom tvrdio: „U Nemačkoj danas nema liberala“ – što, naravno, nije bilo tačno. Zbog toga je i italijanski diktator Benito Mussolini smatrao da je fašizam sušta „negacija liberalizma“, a Adolf Hitler je izjavio da je glavni cilj nacizma da „uništi liberalističko shvatanje pojedinca“. Tvrdnju da je liberalizam suprotan francuskom i nemačkom duhu snažno je pobijao antifašistički italijanski pisac Guido de Ruggiero u svojoj knjizi Istorija evropskog liberalizma iz 1925. godine. Kriza liberalizma, kaže Ruggiero, ne znači da ne postoji evropska liberalna tradicija; iako je priznao značaj „anglo-saksonske verzije“, posvetio je po jedno poglavlje italijanskom, engleskom, francuskom i nemačkom liberalizmu.

***

Na osnovu sve čvršćeg povezivanja liberalizma sa Sjedinjenim Državama – koje će se nastaviti tokom Drugog svetskog rata – ne treba zaključiti da je postojao konsenzus o značenju reči „liberalizam“: na primer, o tome kako se liberalizam razlikuje od demokratije ili kakvu ulogu države u ekonomiji on podrazumeva. Dok su naprednjaci oko magazina New Republic sebe nazivali liberalima, tako je sebe nazivao i Herbert Hoover, istomišljenik britanskog filozofa Herberta Spencera iz 19. veka, koji se zalagao za ekstremnu varijantu laissez-faire-a. Hoover je smatrao da je zaštita individualne slobode glavni sastojak liberalizma, a to je značilo da država treba što manje da se meša u ekonomiju. Kao predsednik, on nije uspeo da predvidi krah berze 1929. i nastupanje Velike krize, ali je nastavio da brani laissez-faire verziju liberalizma i u 40-im godinama 20. veka.

I u kontinentalnoj Evropi su moćni glasovi širili ideju da liberalizam znači laissez-faire tvrdeći da oni koji tim terminom označavaju nešto drugo treba da dodaju prideve kao što su „progresivan“ ili „konstruktivan, ili da govore o „liberalnom socijalizmu“. U svojoj knjizi Liberalizam (1927) uticajni austrijski ekonomista Ludwig von Mises izrazio je žaljenje zbog takvih jezičkih rasprava. Istinski liberalizam, pisao je on, nema nikakve veze s humanitarnim ciljevima koliko god oni bili plemeniti. Liberalizam znači samo napredovanje ljudskog materijalnog blagostanja. Njegovi ključni pojmovi su, prvo, privatna svojina, a onda sloboda i mir. Sve preko toga je „socijalizam“, koji je Mises prezirao. Oni koji tvrde da liberalizam ima veze s humanošću i velikodušnošću zapravo su „pseudoliberali“.

Uskoro će, međutim, američki filozof John Dewey učiniti herkulovski napor da jednom zasvagda zapečati poistovećivanje liberalizma sa progresivizmom. Dewey je doktorirao 1884. na univerzitetu John Hopkins, gde je slušao ekonomistu i lidera progresivaca Richarda Elyja, koji je bio nadahnut novim idejama iz Nemačke. Godine 1914. Dewey je postao redovni saradnik progresivno orijentisanog magazina New Republic. Tokom svoje duge karijere objavio je više od 40 knjiga i nekoliko stotina eseja – između ostalog, 30-ih godina prošlog veka, sledeće naslove: „Značenje liberalizma“, „Značenje termina: liberalizam“, „Liberal se zalaže za liberalizam“, „Liberalizam i građanske slobode“ i Liberalizam i društveno delovanje (1935).

U tim radovima Dewey objašnjava da postoje „dve struje“ liberalizma. Jedna je više humanitarna i otvorena za državnu intervenciju i socijalno zakonodavstvo. Druga je povezana s krupnom industrijom, bankarstvom i trgovinom, i zalaže se za laissez-faire. Američki liberalizam, insistirao je on, nema i nikad nije ni imao nikakve veze s laissez-faire idejama niti sa „jevanđeljem individualizma“. On je značio „liberalnost i velikodušnost, posebno duhovnu i karakternu“, a cilj mu je bio da unapređuje jednakost i da se bori protiv plutokratije uz pomoć države.

Čovek koji je najzaslužniji za prevagu tog značenja liberalizma u Sjedinjenim Državama svakako je Franklin Delano Roosevelt. Kao mnogi drugi liberali pre njega, Roosevelt je postavio liberalizam na čvrstu etičku osnovu: liberali, govorio je, veruju u velikodušnost i socijalno staranje. Oni su voljni da se žrtvuju za opšte dobro. Tokom godina u Beloj kući, Roosevelt je često govorio o značaju ljudske saradnje: „Vera liberala“, rekao je, „sastoji se u uverenju da je uzajamna pomoć među ljudima delotvorna.“

Roosevelt je učvrstio i vezu između liberalizma i Demokratske stranke, koja se održala do dan-danas. „Liberalna stranka“, rekao je, veruje da „ako iskrsnu novi uslovi i problemi s kojima muškarci i žene kao pojedinci ne mogu da se izbore, država je dužna da nađe nova sredstva za njihovo rešavanje… konzervativna stranka… veruje u suprotno – da nema potrebe za mešanjem države“. Da bi to istakao, u govoru kojim je nominovao Roosevelta za demokratskog kandidata na izborima 1944, Henry Agard Wallace, koji je bio potpredsednik, ministar trgovine, a onda i urednik magazina New Republic, 15 puta je upotrebio reč „liberalan“ i čak je nazvao predsednika „najvećim liberalom u istoriji Sjedinjenih Država“.

Roosevelt je tu reč tumačio na sličan način kao britanski ekonomista, društveni reformator i član Liberalne stranke William Beveridge. Njegov izveštaj iz 1942. poslužio je kao temelj za britansku državu blagostanja posle Drugog svetskog rata. U jednom pamfletu iz 1945. naslovljenom Zašto sam liberal, Beveridge je tvrdio da „sloboda ne znači samo slobodu od samovolje vlastodržaca. Ona znači i slobodu od ekonomske bede, siromaštva i drugih društvenih zala; ona je sloboda od samovolje moćnika u bilo kom obliku. Čovek koji nema šta da jede nije slobodan“.

***

U međuvremenu je ekonomista austrijskog porekla i Misesov učenik Friedrich Hayek žestoko osporavao Beveridgeovu i Rooseveltovu upotrebu tog termina. Godine 1931. Hayek je počeo da predaje na Londonskoj školi za ekonomiju, gde je postao oštri kritičar Rooseveltovog shvatanja liberalizma i New Deala. Užasnut političkim zbivanjima na evropskom kontinentu, upozorio je da bi započinjenje „kolektivističkog eksperimenta“ dovelo zemlje na klizavu nizbrdicu fašizma; zato je neophodan povratak „starom liberalizmu“, to jest nemešaju države u ekonomske procese. Njegova pozicija je s vremenom postajala sve nepopustljivija i radikalnija.

Hayek je svoj bestseler Put u ropstvo objavio 1944. godine. „Nužno je“, pisao je u svom ostrašćenom uvodu, „izreći neprijatnu istinu da nam preti izvesna opasnost da ponovimo sudbinu Nemačke“. Prema tom shvatanju, liberalni socijalizam je protivrečnost u samom pojmu. Uloga države nije da bude ljubazna ili velikodušna, već da štiti slobodu pojedinca. Zapadna civilizacija je „individualistička civilizacija“. Istinski liberalni principi su izvedeni iz ideja engleskog individualizma. S druge strane, liberalni socijalizam je uvezen iz Nemačke, proistekao je iz ideja Bismarckovih savetnika i predstavlja opasnost za evropsku civilizaciju. On bi neminovno doveo do „ropstva“ i „totalitarizma“ (ova druga reč je tada bila relativno nova).

Uprkos takvim nastojanjima, Hoover je već posle dve godine priznao poraz. S neskrivenom gorčinom je rekao: „Ne koristimo reč ‘liberalan’. Ta reč je zagađena… Liberalizam je smišljen da bi ljudima doneo više, a ne manje slobode. Zato se on borio protiv širenja birokratije, socijalizma i srodnih ideja“. Slično tome, u govoru iz 1948. naslovljenom „Šta je liberalno?“, republikanski senator Robert Taft je žalio što je reč „koja je nekad bila zdrava anglosaksonska reč jasnog značenja, izgubila svaki smisao“. Suprotno značenju u kome je koristi administracija, „reč ‘liberalno’ u političkom smislu izvesno ne znači ‘velikodušno’… Osnovno značenje ostalo je čisto i jasno: onaj koji je za slobodu“. I Hayek je na kraju odustao od te reči. Godine 1950. je prešao na Univerzitet Čikaga, gde je prihvatio položaj profesora u Odboru za društvenu misao. Tu je nadahnuo, među ostalima, ekonomistu Miltona Friedmana i postao omiljena figura onih koje danas nazivamo libertarijancima. Do danas mnogi njegovi sledbenici tvrde da su istinski – „klasični“ ili „ortodoksni“ – liberali, a sam Hayek se u različitim fazama izjašnjavao kao „dosledni liberal“, „neoliberal“ ili „radikal“.

Do sredine 20. veka obe verzije liberalizma – Deweyeva i Hayekova – postale su „američka vera“. Kao što je primetio Lionel Trilling u predgovoru za „Liberalnu imaginaciju“ (1950), liberalizam u Sjedinenim Državama postao je „ne samo dominantna već jedina intelektualna tradicija“.

***

Od samog početka liberalizam je bio izrazito kontroverzan pojam. Kao što to čine i danas, njegovi kritičari su tvrdili da on uništava religiju, porodicu i zajednicu zato što je moralno popustljiv i okrenut hedonizmu. Branioci su bili jednako kategorični: za njih je liberalizam značio slobodu, jednakost i javno dobro. Ali liberali se često razilaze u mišljenju o tome kako prevesti te principe u praksu. Koliko široko treba da bude polje primene? Koje slobode treba da budu zajamčene? I kakvu ulogu u ekonomiji treba da igra država?

Nevolja u kojoj se danas nalaze demokrati nije, dakle, nova. Istorija nam kaže da su liberali uvek bili poznati pod različitim imenima i da su se prilagođavali novim političkim i društvenim okolnostima. Neki su sebe nazivali „progresivnima“, a drugi su više voleli pridev „socijalistički“. Granice između tih termina su porozne, a njihova značenja se menjaju. Ako se iz te istorije može izvući ikakva pouka, to bi bilo ovo: čak i kada su se prepirali oko značenja „istinskog liberalizma“, liberali su bili najsnažniji kada bi našli zajedničku osnovu – posebno u borbi protiv autoritarnih vladara i demagoga. Američki izbori usred mandata (midterm elections) 2018. još jednom će staviti na probu taj obrazac.

Helena Rosenblatt, Boston Review, 12.09.2018.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 20.09.2018.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU