Dvoje ljudi sede u kafiću
Foto: Predrag Trokicić

Insert iz romana

To nije bila sitnica. Svakako ne nešto na šta čovek ne bi obratio pažnju. Bio je to dovoljno uočljiv signal da se alarm sam od sebe uključi. Jedino mi nije bilo jasno da li je to učinio namerno ili se radilo o omaški. Da li je time želeo nešto da mi poruči ili se, jednostavno, izlanuo?

Nas dvojica smo prijatelji još sa Akademije. Položili smo isti prijemni ispit, zajedno studirali i na kraju primljeni kao mladi glumci u isto pozorište. Znamo se, dakle, preko trideset godina. Jedno vreme smo bili veoma bliski, sve dok nisu počela naša politička razmimoilaženja. On je od početka pokazivao simpatije prema Miloševiću a ja, naravno, sasvim suprotna osećanja. Može se reći da je još više cenio Šešelja ali to nikako nije želeo da pokaže. Kada bih ja zapenio protiv tog monstruma, samo bi prebledeo i gutao pljuvačku. Videlo se da mu je jako teško što ne može da mi odgovori i da ga suzdržavanje mnogo košta. Pati, naime, od povišenog krvnog pritiska.

Nekoliko puta smo se gadno posvađali. Ne bismo govorili jedno vreme ali smo ipak nastavljali prijateljstvo prećutno se složivši kako je ono vrednije od naših, toliko različitih pogleda na politiku. Ipak, ti sukobi su ostavljali traga. Nestalo je, naime, topline. I dalje smo komunicirali na izgled prisno ali naš odnos je sve više postajao formalan. Iste reči, iste teme, isti vicevi, ali sve nekako izveštačeno.

To se pogoršalo posle dolaska na vlast ovog koji je ispao još gori od Miloševića (namerno za njega upotrebljavam zamenicu jer je to obećanje koje sam dao sam sebi: da mu neću izgovarati ime). Davši mu do znanja da ću učiniti sve što je u mojoj moći da tiraninu vidim leđa, moj prijatelj se još više udaljio od mene. Prelazio je ćutke preko nervnih slomova koje sam dobijao svakog puta kada bi se pomenula neka od njegovih laži i ponekad dozvoljavao sebi ironičan osmeh kojim bi ispratio moje svakako preterane epitete prikačene njemu.

Udaljili smo se. Prestali smo da se porodično okupljamo. On me je po običaju pozivao u svoju kuću na razna slavlja ali ja sam uporno odbijao poziv, pravdajući se u početku izmišljotinama, da bi na kraju prestao da obrazlažem zašto ne mogu da dođem. Nekoliko puta je banuo u moj stan, verujući da je na snazi naša dugogodišnja praksa da posećujemo jedan drugoga bez formalne najave. Ali, uvek bi naletao na moje iznenađeno lice, koje je teško prikrivalo nelagodnost, pa se više nije pojavljivao.

Ali, igrali smo u istim predstavama, sedeli u pozorišnom bifeu i na taj način još uvek provodili zajedno veliki deo dana. Jedina stvar na koju nismo imali dijametralno različite poglede bila je gluma. Imali smo isti ukus, identično osećanje mere i sličnu odvratnost prema kabotenima. U stvari, pravi dijalozi između nas dvojice odigravali su se jedino na sceni. Kada bismo izgovarali tekst koji se makar delimično odnosio na ono što smo privatno prećutkivali, onda bi te scene dobijale na uverljivosti i po pravilu se završavale aplauzom.

Vraćam se na početak. Sedeli smo svako za svojim pultom, umorni od napora koji je Bulgakov uvek tražio od glumaca koji igraju u „Purpurnom ostrvu“, i ćuteći skidali šminku sa lica. Onda je on rekao: „Ti i ona se sastajete u hotelu Park, zar ne?“ Mislim da se odmah ugrizao za usnu. Ili mi se to samo učinilo? Pre nego što sam odgovorio kroz glavu mi je sinulo: kako zna da se ona i ja viđamo? Trebalo mi nekoliko sekundi da povratim dah i pokušam da postavim pitanje bez trunke nervoze: „Otkuda ti znaš s kim se ja i gde sastajem?“ I on je zadržao prividno nezainteresovani ton: „Pa, svi to znaju.“

To da su svi upoznati sa mojom tajnom bila je najobičnija laž. Da je iko posumnjao, to bi odmah stiglo do njenog muža, zar ne? O mojoj ženi da i ne govorim, ona je danonoćno imala uključene detektore za otkrivanje moguće preljube. Ako je tako, kako je onda, do đavola, on mogao saznati za moju brižljivo skrivanu vezu sa koleginicom? „Niko o meni i ne znam-ni-ja kome ne zna bilo šta. Odakle ti to? Odakle ti uopšte taj hotel Park?“ „Video vas je neko. Ili je izašlo u nekom tabloidu, ne znam“. Opet laž. U hotel smo ona i ja ulazili i iz njega izlazili zasebno, u prilično velikim vremenskim razmacima. Prilikom dolaska, proveravao sam brižljivo okolinu a ponekad bih, posle seksa, ostajao sam u sobi više od jednog sata.

Jedino objašnjenje bilo je da mu je tu informaciju doturio neko ko se pomno bavio onim šta radim. Neko ko je organizovano i profesionalno beležio moj život, naročito onaj deo za koji sam verovao da je skriven. Dakle, Služba. Ali, otkud baš njemu sve te informacije? Sinulo mi je: pa zato što je i on njihov. On je saradnik. On je Služba. To objašnjava sve: njegovo ponašanje tokom godina, njegove mračne političke poglede, prećutkivanje stvari koje su čoveku sa minimumom zdravog razuma bile više nego očigledne. Ko zna od kada to traje? Koliko se sećam, jedno vreme, tokom studija, bio je u partiji pa je navodno iz nje izašao. Kao, razočarao se ili već nešto tako. Ali, ko jednom uđe u to kolo iz njega nikada ne izlazi, zar ne?

Grozničavo sam počeo da pravim inventar događaja u svom životu u kojima je on mogao učestvovati. Ubrzo sam, međutim, shvatio kako je mogao biti upleten u sve bitno što mi se događalo! Od hapšenja na studentskim demonstracijama 1996. kada, za razliku od ostalih kolega, jedini nisam dobio batine, pa do one neprijatne epizode sa „belim“ pretprošle godine, kada su me cele noći držali u 29. novembra i ujutru me oslobodili bez ikakve optužbe. Kao da je neko bdeo nada mnom i pojavljivao se, svaki put kada je bilo gusto, u obliku dobre vile, odnosno kao deus ex machina?! Da, trebalo je odmah da primetim kako se tu radi o lošoj dramaturgiji, isuviše providnoj konstrukciji. Ali bio sam srećan što sam izvukao dupe i nije me interesovala bizarna logika koja je do toga dovela.

Sa užasom sam sebi postavio pitanje: da li si ti, znao to ili ne, želeo to ili ne, sve vreme bio pod zaštitom Službe? Ti, koji si je mrzeo više nego iko, ti, koji si smatrao da je ona od početka glavni krivac za sav užas koji nam se dogodio i dalje nam se događa, ti, koji si se naivno osvrtao oko sebe pri ulasku u haustor, bojeći se da te tamo čeka neko od njenih egzekutora. Da li te je tvoj prijatelj, štiteći te od nje, u stvari načinio njenim saradnikom? Ne tražeći dopuštenje da bdi nad tvojim životom, nije li učinio sve da ga uništi?

Peščanik.net, 17.01.2020.

Srodni linkovi:

Goran Marković – Preobražaj

Goran Marković – 22. juni

Goran Marković – Kafka u Beogradu (4)

Goran Marković – Kafka u Beogradu (3)

Goran Marković – Kafka u Beogradu (2)

Goran Marković – Kafka u Beogradu