Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Fotografije čitateljki, Ivana Karić

Upravljanje ljudskim resursima predstavlja jednu od glavnih okosnica novog zakona o policiji. Predviđene su reforme u regrutaciji, selekciji, karijernom razvoju i napredovanju zaposlenih. Već mesecima se u medijima čuje da će kriterijumi za napredovanje biti jednaki za sve zaposlene. Oni će morati da pokazuju dobre rezultate na radnom zadatku, kao i da doprinose razvoju MUP-a. Međutim, ukoliko kriterijumi nemaju jasan fokus na žene zaposlene u MUP-u, predviđene promene neće uticati na njihov nepovoljan položaj.

Kako bi novine u napredovanju i personalnim rešenjima u policiji bile jednake za sve, treba imati na umu da postoje značajne prepreke sa kojima se policijske službenice svakodnevno suočavaju na svom radnom mestu. Uprkos činjenici da se prijem žena u srpsku policiju omasovio u poslednjih 16 godina, njih je još uvek malo. Poslednji podaci pokazuju da u MUP-u ima ukupno 22,7% žena koje obavljaju policijske i administrativne poslove. Nedovoljan broj žena u policiji pothranjuje uverenje da je policijski posao “muško zanimanje“ i da je ženama teško da se fizički i emotivno suoče sa obavljanjem policijskog zadatka.

Rezultati istraživanja Beogradskog centra za bezbednosnu politiku o položaju žena u policiji Srbije pokazuju da ljudski resursi nisu iskorišćeni optimalno. Veliki broj žena radi na pozicijama sa nižom stručnom spremom od one koju one poseduju. Retko im se pruža mogućnost da napreduju i kada ispunjavaju formalne uslove za to. Nalazi fokus grupa sa policajkama pokazuju da “čak i kada je žena operativac, ona radi administrativne poslove i nadređeni se trude da je ne izlažu ’opasnim situacijama’“. Imajući u vidu njihovu pretežno sporednu ulogu u policiji, postavlja se pitanje koliko žena će biti otpušteno u odnosu na muškarce i sa kojih pozicija,.

Ukoliko je pripadnica policije rešena da napreduje, često se dešava da joj razlozi tzv. privatne prirode nameću izbor između porodice i karijere. Pretpostavka da žene treba da budu posvećenije porodici nego poslu ograničava im mogućnost da se profesionalno dokažu, pa je ispunjenje uslova za napredovanje manje verovatno. Nedostatak sistemske podrške ženama ogleda se i u podatku da je njihov broj na rukovodećim pozicijama gotovo zanemariv. Od ukupno 27 policijskih uprava u Srbiji, žena je načelnica samo u PU Užice.

Sumnjama u implementaciju principa karijernog napredovanja žena u policiji doprinosi i činjenica da politike rodne ravnopravnosti nisu na listi prioriteta MUP-a. Novom reorganizacijom je takođe ukinuto mesto Savetnice za rodnu ravnopravnost. Umesto toga, sistematizovano je mesto Koordinatora jednakih šansi. Ovakvo mesto će imati smisla jedino ako se njegova funkcija ne svede na puku formalnost i ako se stvore neophodni uslovi za obavljanje poslova koji se tiču unapređivanja rodne ravnopravnosti u policiji.

Insistiranje na politikama rodne ravnopravnosti ne sme ostati samo na nivou projektnih aktivnost ministarstva, već je potrebno da se uvedu sistemske mere koje će zaista unaprediti položaj žena. Za početak je potrebno da te mere budu bolje definisane u najmanje 7 podzakonskih akata čije usvajanje predstoji. U suprotnom, imajući u vidu neravnopravan položaj žena u MUP-u, primena jednakih kriterijuma na žene i muškarce može biti samo osnov za dalju diskriminaciju žena u policiji.

Autorka je istraživačica u Beogradskom centru za bezbednosnu politiku.

Peščanik.net, 29.01.2016.

FEMINIZAM