Kazna za Florance Hartmann
Naša, ali i Ljiljina sramota

 
U cijelom nizu suludih informacija o tretmanu medija u Srbiji s kojima smo opterećeni ovih dana, pretpostavljam, posve je marginalna ona u kojoj je Ljiljana Smajlović ocijenila da je novčana kazna za Florance Hartmann od sedam hiljada eura „zaprepašćujuće niska“ u odnosu na kazne na koje su bili osuđivani „pravi novinari“. Odmah da navedemo iprave novinare: Domagoja Margetića, Josipa Jovića i Ivicu Marjačića (sve fine ljude na budžetu hrvatskih tajnih službi), te Markicu Rebića, koji nikada novinar nije bio, no je bio „mali od kužine“ u medijskom i ostalom prostoru nakon što je UDBA prerasla u hrvatsko isto to. Ne znate te Ljiljine novinare? Nema potrebe, iako su ti hrvatski ljudi i Ljilji neophodni u njenoj nebulozi, oni novinari nisu.

Smajlovićeva, ako je vjerovati novinama (Pressu) koje su njenu izjavu prenijele, kaže da su haški suci Hartmannovoj bili naklonjeniji nego tim hrvatskim novinarima koji su istraživali što je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ispričao istražiteljima i kakve je sve dokumente predao Haškom tribunalu.

Na stranu to što Ljilja Smajlović ne razlikuje tko je novinar, a tko nije: primjerice, Rebić je vazda, nakon što je obavio obuku i usput diplomu Filozofskog fakulteta, postao Franjin dobri doglavnik u smrdljivoj „obavještajnoj zajednici“, dok su ostali po Ljilji branjeni puleni smrdili po hrvatskom tisku tokom 90-ih godina, ponašajući se jednako kao gomila onih kojima je Smajlovićeva danas predsjednica njenog novinarskog udruženja. Margetić je tada, kao i danas, bio jako malo novinar i više eksponent te opskurne obavještajne zajednice, a o Josipu Joviću iz negdašnje „Slobodne Dalmacije“ ne treba ni pričati: navodni novinar, a vazda vazal vladajuće klase, u njegovom slučaju u rasponu od žestokog komunista do žestokog HDZ-ovca.

U krajnjem slučaju, sva su trojica koje Ljilja Smajlović navodi taman kandidati za članstvo u njenom udruženju: huškali su na rat (u ovom slučaju, srpsko-hrvatski, iako poneko od njih duži i muslimane), bili su zagovornici miloševsko-tuđmanovske priče, sačekali su promjenu vlasti 2000. godine u svojstvu štakora u podrumu, da bi danas ponovo postali mjera novinarstva i prava na javnost onoga što se u politici događa. Unatoč Ljilji Smajlović, u Hrvatskoj su ih uglavnom pročitali. Usput su, poput Jovića, bili plaćeni silnim novcima, umjesto da budu lustrirani i da im se kaže: lagali ste, huškali ste, krivi ste za barem epizode rata među hrvatsko-srpsko-muslimanskim narodom i idite u ropotarnicu – barem – novinarstva, ako ničeg drugoga.

Ljiljana Smajlović, koja se usuđuje izjaviti – u napadu želje da brani novinarstvo uopće – da izmjene srpskog Zakona o informiranju znače da nećemo moći ratne zločince poput Mladića zvati njihovim pravim imenima i svojstvima (nedavni „Utisak nedelje“), a sve u smislu „presumpcije nevinosti“ na koju se danas u Srbiji može pozvati svaki nesporni zločinac, sad kaže da je Florance Hartmann, ona novinarka koja je najprije pisala u francuskim medijima o „našim ratovima“, a potom bila i portparolka Tužilaštva za ratne zločine u Den Haagu, mala i nikakva i uopće nije trebala dobiti tretman novinara.

Florance, naša kolegica, bila je po njoj, našoj novinarskoj Ljilji, tek službenica tog međunarodnog, ali našeg, suda i sigurno je potpisala ugovor o povjerljivosti podataka, do kojih nije došla istraživačkim novinarskim radom. Prema „Pressu”, a neka oni eventulno kažu da su lagali kad su objavili (po izmijenjenom Zakonu o informiranju i svježem mišljenju Vrhovnog suda Srbije u slučaju Yucom), Florance sve što je objavila nije učinila „investigativno” (kao što se to kaže u pojedinim hrvatskim medijima), no je to prosto izvadila iz dokumentacije Haškog tribunala.

„Dakle, ona je ‘digla’, ‘maznula’ papire koje nije smjela i objavila ih u svojoj knjizi”, veli Smajlovićeva za „Press”, dodajući – ma što Vrhovni sud Srbije kazao o zabrani citiranja – da joj nije jasno kako je Hartmannovoj kao „službenici niskog ranga” uopće mogao biti dostupan povjerljiv materijal.

Građanin prosječnog pamćenja sjetit će se da se prije koju godinu vodio postupak po bosansko-hercegovačkoj tužbi protiv državne zajednice Srbije i Crne Gore, potom samo Srbije zbog raspada zajedničke države (za Crnu Goru, odmetnutu i nevinu, neka vidi kome je volja), zbog genocida u BiH. Genocid se sveo na Srebrenicu: država Srbija nije, istina, osuđena za genocid, već zbog toga što ga u vrijeme ono (1995. godina) nije spriječila, a nakon te zločinačke godine nije (do dana današnjega) uhapsila niti osudila one koji su na čelu genocidne priče bili, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, tek nedavno uhapšenog kao doktora-šamana.

U svemu tome uloga Florance Hartmann je nezaobilazna. Mi smo, novinari naime, u to vrijeme, znali za postojanje dokumenata koji dokazuju činjenicu da je srbijanski državni vrh imao itekako utjecaja na početak i tok rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Neke smo – koliko nam je dostupnih bilo – dokumente i objavili. Florance Hartmann, naša kolegica, u svojoj je knjizi spomenula, međutim, dokumente koje je Haški tribunal, onaj krivični, dostavio Međunarodnom sudu pravde, također haškom, koje je taj krivični sud krivotvorio i redigirao prije no što je dostavio papire u haško-srpskom slučaju. U tim je papirima stajalo ono što niti jedan od ta dva suda, zahvaljujući smrdljivim međunarodnim igrama jednakima onima čije smo žrtve i sami bili u ratnim godinama, domaćima dakle, da su neke vlasti u nekim vremenima pomagale neke navodno paravojne i paravlasne organe da u susjednoj državi čine ovo i ono, genocid uglavnom.

Što je naša kolegica Florance napravila? Ništa, samo je navela da u dokumentima koji su tada kružili postoje zatamnjeni dijelovi, o kojima svi sve znaju, ali o kojima nitko ništa ne smije reći. I zato je, usprkos tome što su se istovrsni – od srpskih i ostalih vlasti – dokumenti pojavljivali i na suđenjima u Srbiji, ona osuđena: kao što lažu i lažiraju naši pred domaćim sudovima po špranci da „Srbija nije bila u ratu/ratovima“, tako i Haški tribunal – da bi opravdao svoje postojeće i buduće odluke – treba lagati i lažirati dokumente koje dostavlja Međunarodnom sudu pravde. Da Srbija, naime, u ratu nije bila.

Zato je osuđena Florance na tih sedam hiljada eura: zato što se, nakon što su i ona i Carla del Ponte napustile taj međunarodni sud koji je naš tek onda kad oslobodi naše heroje, usudila u svojoj knjizi objaviti konstataciju da su zvanični dokumenti mijenjani, ne i dokumente same. Objavljivanje dokumenata tek čeka buduće generacije, ali Florance je ona koja je nepobitno ukazala na njihovo postojanje i hvala joj u ime tih budućih nevinih generacija koje će se morati suočiti sa našom sramotom.

Zato je i kažnjena. Florance je shvatila gdje je istina i to je objavila; za razliku od nje, Ljiljana Smajlović, koja predstavlja jedan dio organizirano-udružene medijske scene u Srbiji napada Florance i pozivajući se na novinare kakvih joj u njenom Udruženju ima tušta i tma (da ne prozivamo one nove i ne-krive koji su se istom pridružili i zbog raznih beneficija), ističe i hrvatske primjere koji su, kao, mnogo manje kažnjeni u odnosu na Hartmannovu. Ona sigurno računa na blank u mozgu prosječnog čitaoca ili slušaoca, ili bolje suvremenika; nema smisla spominjati nikoga poput od nje spomenutog Margetića ili Jovića (koji je i dalje na državno-budžetskim jaslama, što nije presudno), ali ima smisla spominjati od nje ogađenog Stjepana Mesića.

Taj je, kao predsjednik države Hrvatske, istoga časa – prije skoro deset godina – kad se uselio u Predsjedničke dvore na zagrebačom Pantovčaku, otvorio arhive Onoga Prije Njega i dao javnosti i Haškom tribunalu, koji je i naš – hrvatski i srpski – sud po svim našim usvojenim propisima i zakonodavstvu, dokumente proizvedene u tom uredu, da bi potom otišao i svjedočiti u Haški tribunal. U postupku protiv Slobodana Miloševića (ne treba sumnjati da bi i protiv, opravdano odsutnog, Franje Tuđmana svjedočio).

Mesića, i danas još aktualnog predsjednika susjedne države, istoga kojega nipodaštava u svojoj reakciji na presudu Hartmannovoj Smajlovićeva – Margetić, Rebić, Jović itd. – tada su pokušali dezavuirati na svaki način, bilo je tu i pokušaja državnog udara (generalskog), medijskog od istog od Ljilje branjenog Margetića i Jovića i svačega još i Hrvatska se – zahvaljujući upravo svom predsjedniku Mesiću i njegovim tadašnjim hrabrim unutrašnjim odlukama – spasila.

I što danas radi Ljiljana Smajlović? Napada tog istog Mesića, u trenutku kad je on na kraju desetogodišnjeg mandata, uzdajući se u „udbaše“ hrvatskog predznaka. Sve uz pomoć napada na Florance Hartmann i sramotne presude koju joj je izrekao Haški tribunal, već i samo time što ju je stavio na istu optuženičku klupu na kojoj su sjedili Slobodan Milošević i ostali međunarodni ratni zločinci i na kojoj se još očekuje genocidnog Ratka Mladića, a samo zato što se usudila reći da je taj sud utajio podatke o sramotnoj umiješanosti jedne države u rat u drugoj državi i zato što je jasno, pismeno i napismeno uputila na trag o tome dokazima za koje mi – čak i Ljiljana Smajlović – znamo.

Kazna od tih nekoliko sramotnih hiljada eura izrečenih našoj kolegici Florance Hartmann nije „zaprepašćujuće niska“, kako Smajlovićeva reče. Kazna je zaprepašćujuća, s tim se dijelom valja složiti, ali kao kazna uopće, jer: Florance je objavila istinu, ta istina boli ili će boljeti nas i nikakav ni sud niti bilo tko drugi nas neće spriječiti da istinu saznamo, bilo kada. Ni Smajlovićka koja je na čelu vojske onih koji, sve sa Srbijom koja 90-ih nije bila u ratu, nisu ratovali i koji su danas samozvani vjesnici istine, iako su huškali i lagali, niti arhive koje su nam svima dostupne, niti Haški sud – kojem hvala za sve što je učinio! – koji se sad „napravio“ na naše lažljive sudove, neće nas neke uvjeriti da Florance nije bila u pravu kad je razotkrila bar poneku laž u koju su nas pokušali uvjeriti.

Da je više Florance među nama, manje bi nam Haški tribunal trebao i manje bi Ljilja bilo među nama.

Bilo bi nas više boljih ljudi, ništa više.

Mala li je iluzija?

 
Peščanik.net, 17.09.2009.