Peterburg 2017.
Peterburg 2017, foto: Đorđe Tomić

Gotovo sve knjige o Rusiji su tužne. Briljantno napisana, odlično dokumentovana i neobično poučna knjiga Pola Hlebnjikova (nekadašnjeg urednika izdanja Forbes Russia) pod naslovom Kremaljski kum (objavljena 2000) nije izuzetak. U fokusu je „karijera“ Borisa Berezovskog, ali autor nudi mnogo više od toga. Ovo je priča o tranziciji kojom je Rusija napustila državni socijalizam, ali ne da bi dobila tržišnu ekonomiju, kao što su mediji jednoglasno najavljivali, već upravu kleptokrata i mafijaša.

Obuhvaćen je kompletan period vladavine Borisa Jeljcina, de fakto i de jure, od neuspelog komunističkog državnog udara u avgustu 1990. do pobede Putina 2000. Sud o Jeljcinovoj vladavini je strog i pravičan: „Za stanovništvo Rusije Jeljcinova era je bila najveća katastrofa (ekonomska, društvena i demografska) posle invazije nacista 1941“ (str. 320).

U Jeljcinovom mandatu obavljena je privatizacija državnih funkcija i prenos bogatstva koje su decenijama i vekovima stvarali milioni ljudi, često radeći za mizerne nadnice. Bogatstvo države prešlo je u ruke nekoliko stotina pojedinaca koji nisu imali drugih kvaliteta osim razvijene veštine manipulacije i spremnosti da organizuju sopstvene privatne milicije, bez mnogo obaziranja na moralne skrupule. Zahvaljujući tome neverovatno su se obogatili.

Hlebnjikov ipak pravi razliku između kleptokrata koji su želeli da stvaraju, da sačuvaju ili izgrade funkcionalna preduzeća, i onih čiji je jedini plan bio da državna preduzeća što pre unište. U prvoj grupi je bio Vadit Alekperov, tadašnji i sadašnji direktor i suvlasnik kompanije Lukoil, delimično i Gusinski (sada u egzilu u Izraelu). U drugoj su Berezovski, Abramovič i mnogi njima slični, neznatno manje zli ili manje sposobni.

Hlebnjikov detaljno opisuje modus operandi ovih štetočina, uglavnom na primeru Berezovskog, prateći njegove poslovne poduhvate i izjave date novinarima. Metod je bio jednostavan i efikasan, a među stotinama kreativnih i dobro plaćenih američkih i zapadnih „savetnika“ Jeljcinove vlade navodno se nije našao niko ko bi ga prozreo. Umesto da osigura rast efikasnosti, kako su naivni savetnici očekivali, proces privatizacije pod kontrolom Berezovskog i njemu sličnih doneo je brzu propast privatizovanih preduzeća. Prvi i najvažniji korak bila je „privatizacija dobiti“. Berezovski je razvio ovaj metod početkom 90-ih kada je „napao“ veliku fabriku automobila Autovaz i koristio ga je do kraja karijere.

Postupak je podrazumevao preuzimanje kontrole nad rukovodstvom preduzeća, bilo finansijskim podsticajima (podelom plena) ili pretnjama, što se u slučaju neposlušnih direktora ponekad završavalo utapanjem u reci ili iskakanjem kroz prozor. Tako kooptirana uprava donosi odluke koje se kose sa interesima preduzeća i zaposlenih. U slučaju Autovaza, na primer, fabrika je distributerskim kompanijama u vlasništvu Berezovskog isporučivala automobile po cenama nižim od proizvodne. Vrlo jednostavno: ako je proizvodna cena iznosila 100, Berezovski je automobile plaćao 50 i prodavao ih kupcima za 200 (po tržišnoj ceni). Razliku od 150 delio je sa saučesnicima. Preduzeće počinje da pravi gubitke, otpušta radnike, pada u stečaj, obustavlja proizvodnju, odlazi na doboš i prodaje se za neznatan iznos. Ako mislite da u njemu još ima nečega vrednog pljačkanja, možete ga dobiti gotovo besplatno; ako ne, vreme je za prelazak na sledeće preduzeće.

Berezovski je to uradio mnogo puta. U slučaju Aeroflota (koji je „dobio“ posredovanjem Jeljcinove ćerke), osnovao je više supsidijarnih kompanija koje su preuzele upravljanje deviznim prilivima. To se radilo na veoma neobičan način. Na primer, kupili ste avionsku kartu i platili je 100 dolara. Umesto da bude upućen na račun Aeroflota, novac je završavao kod Berezovskog, a on je Aeroflotu odobravao zajam (da, zajam) u iznosu od 100 dolara, uz kamatu od 30 odsto i naplatu „administrativnih troškova“. U najboljem slučaju, od 100 dolara plaćenih za kartu aviokompanija je dobijala 1 dolar. Aeroflot se davio u dugovima prema Berezovskom.

Berezovski i Hodorkovski su isti model primenjivali u poslovima sa ruskom državom. Uz obrazloženje ove ili one vrste povlačili su sredstva iz budžeta i davali državi zajmove uz zelenaške kamate.

Slučaj Borisa Berezovskog je samo deo priče. Hlebnjikov podiže optužnicu protiv čitavog sistema. Prijateljski i neprijateljski odnosi uspostavljali su se od slučaja do slučaja. Grupa oligarha mogla je biti u savezu u jednom poslu, da bi se već u sledećem sukobili i naručivali ubistva jedni drugih. Period koji danas opisuju kao divlje doba Jeljcinove „demokratije“ zapravo je bio neprestani rat „obezbeđenja“ moćnih kleptokrata, praćen razmenom uzajamnih optužbi na televizijama koje su kontrolisali.

Ali ne smemo zaboraviti političku pozadinu kleptokratskog režima. Ključne figure bili su Jeljcin (koji lično nije bio korumpiran) i njegova porodica i ljudi iz bliskog okruženja (svi duboko korumpirani). Koreni kleptokratije sežu dublje od čuvenih „zajmova za deonice“ iz 1995-96. i treba ih tražiti u poslednjim godinama Gorbačovljevih reformi. Pod Jeljcinom se sve ubrzalo, čemu je u velikoj meri doprineo histerični strah od povratka komunista na vlast. Zjuganov nije bio Staljin, ali većina ruskih i zapadnih medija ga je tako prikazivala. Strah je „reformatorima“ dao pravo da maksimalno ubrzaju privatizacije kojima su praktično poklanjali preduzeća i podsticali pljačku, verujući, opravdano: (a) da će novi vlasnici opljačkane imovine iskoristiti bogatstvo i medijsku moć da osiguraju Jeljcinovu izbornu pobedu, i (b) da kada opljačkana imovina bude privatizovana i novac sklonjen u inostranstvo, Zjuganovljevi komunisti neće imati šta da nacionalizuju čak i ako se vrate na vlast. To je politička pozadina kleptokratske privatizacije. Moramo to imati na umu ako želimo da shvatimo kako je došlo do toga da čitava jedna zemlja pokuša da digne ruku na sebe.

Kada izborno spinovanje više nije bilo dovoljno, na red su došle direktnije metode. Jeljcin je raspustio parlament posle pokretanja postupka za njegov opoziv i najzad granatirao zgradu koju su preuzeli pobunjeni poslanici. Ne verujem da bi Washington Post danas podržao Trumpa ako bi uradio nešto slično u Vašingtonu. Ali podržali su Jeljcina 1993.

Hlebnjikov je veoma kritičan prema „mladim reformatorima“. Mislim da nije sasvim u pravu, jer početkom 1992. Gajdar nije imao drugog izbora osim da liberalizuje cene da u zemlji ne bi zavladala glad – toliko je situacija bila teška. Hlebnjikov se ne slaže sa Čubajisom, glavnim arhitektom privatizacije, ali odaje mu priznanje za to što je posle izbora 1996. shvatio da zemlja mora promeniti kurs, stati na put bezakonju Berezovskog i ostalih i konačno ih pohapsiti.

Ovo nije istorija naslikana nijansama sive. Ovo je priča puna mraka, sa tek ponekom svetlom tačkom: večiti opozicionar Javlinski; strogi general Gromov; i Primakov, premijer kratkog veka.

Epilog. Pošto ih je sve izmanipulisao, Berezovski je konačno ubedio Jeljcina da rukopoloži Putina kao svog naslednika. Ali hibris mu je došao glave: mislio je da će Putin biti njegov potrčko. U tome se prevario, pa je morao da pobegne u Englesku, gde je veći deo bogatstva spiskao, a ono što je ostalo potrošio je na jednu od najskupljih parnica u istoriji, protiv svog nekadašnjeg saradnika Romana Abramoviča. Pronađen je obešen u kući bivše žene koja mu je dozvolila da tu besplatno stanuje.

Najtužnije je to što je Pol Hlebnjikov, taj sjajni novinar i ekonomski istoričar (otkrio sam ga čitajući njegovu disertaciju o Stolipinovim reformama), ubijen u Moskvi 2004. Napadač je ispalio u njega devet hitaca. Tužno je to što je pišući o političkoj i finansijskoj pozadini ubistava počinjenih 90-ih godina na izvestan način najavio i opisao i sopstvenu smrt: motiv nepoznat; počinilac nepoznat. Slučaj zatvoren.

Global inequality, 24.12.2019.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 10.01.2020.