Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dva su problema sa juče objavljenim srpskim stavom o napadu na Ukrajinu, koji se nekako zataškavaju neobjašnjivom dužinom. Prvi je u nedostatku političkog smisla. Drugi je u politikanstvu.

Ruski napad na Ukrajinu nema jasan politički cilj. To je veliki nedostatak kada se koristi vojna sila. Sa više ili manje gubitaka, pre ili kasnije, okupiraće se Ukrajina. I onda šta? Potrebno je političko rešenje za Ukrajinu, koje će se nekako naći. To je, međutim, sredstvo, a ne cilj. Namera je da se promeni evropski politički poredak. Pre svega umanjenjem uloge NATO saveza. A smetnju predstavlja i Evropska unija. Ti politički ciljevi su nedostižni vojnim sredstvima. A posle ukrajinske kampanje nema ni političkih, dakle diplomatskih sredstva da se dostignu ti ciljevi. Nije mnogo važno ali možda će to biti jasnije ako se kaže, ako se ne varam pozivajući se na Hanu Arent, da nije reč o racionalnom već o iracionalnom korišćenju sile, jer je cilj upravo i jedino sama demonstracija sile.

Posledice će biti dugoročne. Greše oni koji misle da su sankcije koje se sada uvode Rusiji bezube, kako se to kaže. Od časa kada je pokrenut napad na Ukrajinu, svi politički odgovori će biti dugoročni. Pa je tako potrebno gledati i na sankcije. Sam će režim sankcija biti strožiji kako se ostatak Evrope bude privredno udaljavao od Rusije. Jer će evropske zemlje graditi novi poredak koji računa sa ruskom silom, ali i sa Rusijom koja će naravno trajati duže od bilo kog političkog režima.

U tom kontekstu, srpski stav je lišen političkog smisla. Jer nije reč o tome da se sankcijama prekinu svi privredni odnosi sa Rusijom. Štaviše, bar za sada, nije reč ni o tome da se više ne trguje sa Rusijom. Već je reč o tome da se utiče na dugoročnu rusku politiku i da se očuva mir u Evropi. Sa jedne strane postepenim smanjenjem zavisnosti od uvoza iz Rusije, a sa druge dugoročnim slabljenjem ruske privrede. Jer posle ukrajinske kampanje nije u izgledu politički sporazum sa Rusijom.

Nije teško razumeti zašto srpske vlasti politiziraju, da to tako kažem. Javnosti je na sve moguće načine, mada najmanje eksplicitno, sugerisano da će se promeniti odnos snaga u svetu i da će se pre svega usponom Rusije stvoriti uslovi da se povrate ili osvoje srpske teritorije. I sada je taj čas kada se menja odnos snaga i kada nastaje novi poredak, ali se ne čini kao da se stvaraju očekivani uslovi da se „uzme ono što je naše“.

A izbori su pred vratima. I postoji rizik da se razočaraju sopstveni birači i javnost. Pa je onda najbolja politika da se slabost prikaže kao vrlina. Uz već uobičajenu agresivnu, a istovremeno očajničku retoriku. Niko time neće biti zadovoljan. A kako je reč o dugoročnoj promeni stanja stvari, irelevantnost je najbolje čemu se sa takvom politikom može računati.

Pogrešno je misliti da se ovako staje ne rusku stranu, kao što je pogrešno misliti da se ovako staje na srpsku stranu. Besciljna upotreba sile, kao što znamo iz sopstvenog iskustva, nije ni na čijoj strani.

Peščanik.net, 26.02.2022.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Sankcije Rusiji

Vladimir Gligorov: Teritorije – the Munich moment

UKRAJINA

The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija