Holokaust je u administrativnom smislu započeo 31. jula 1941. kada je Reichsmarschall Velikog njemačkog Reicha, Punomoćnik četverogodišnjeg plana, Predsjednik Savjeta obrane Reicha, Vrhovni zapovjednik Luftwaffe i de facto drugi čovjek nacističkog režima, Hermann Göring, uputio šefu Sigurnosne policije i Službe sigurnosti, SS-Gruppenführeru Reinhardu Heydrichu sljedeće pismo:

Göring je upotrijebio frazu koja će ući u historiju kao eufemizam za najstrašnije masovno ubojstvo svih vremena: Die Endlösung der Judenfrage – konačno rješenje židovskog pitanja.

Kada se njemačka kovanica Endlösung prevede na hrvatski i srpski, gubi se njena zlokobna dvosmislenost. Die Lösung nije samo rješenje nego i kemijski pojam: otopina ili rastvor. Engleski izraz (final) solution, koji potječe od latinskog solutio, izravno upućuje na postupak kojim žlicu soli, šećera ili sode bikarbone otapamo u čaši vode, sve dok se ta tvar ne otopi ili ne rastvori, dok ne nestane… Utoliko izraz konačno rješenje zapravo i nije bio eufemizam.

Tek 29. novembra 1941. Heydrich se obratio šefu Glavne uprave za rasna pitanja i kolonizaciju, SS-Gruppenführeru Ottu Hofmannu. Zašto je čekao četiri mjeseca? Göringovo pismo nastalo je nešto više od mjesec dana nakon invazije Sovjetskog Saveza. U novembru 1941. su njemačke armije duboko u sovjetskom teritoriju i napreduju prema Moskvi. Izgledalo je da je pobjeda u Drugom svjetskom ratu izvjesna i da postoje uvjeti za ostvarenje svih ideoloških i političkih zamisli.

U odnosu na gotovo srdačan ton ovog pisma, Göringov stil je nadmen. Štoviše, Göring svoje pismo ne započinje s uobičajenim “poštovani” i ne završava s obaveznim Heil Hitler! Do njega su zasigurno doprli glasovi da Hitler o Heydrichu razmišlja kao svojem nasljedniku. Od Heydricha su svi zazirali. Bio je sposoban, nemilosrdan i ambiciozan.

Po prvi puta spomenuto je mjesto održavanja sastanka. Jezero Wann, njemački Wannsee, nalazi se na jugozapadnom obodu Berlina. Na njegovim obalama su početkom 20. stoljeća izgrađene udobne vile i ljetnikovci – arhitektonski spomenici srednjoevropskog hedonizma koji odlikuju udobnost, kruta elegancija, odsustvo strasti i potreba za izvjesnošću.

Neobaroknu zgradu na adresi Grosser Wannsee 56/58 sagradio je 1914. industrijalac Ernst Marlier po nacrtima arhitekta Paula Baumgartena. U vrijeme održavanja konferencije bila je u vlasništvu RSHA – Glavne uprave sigurnosti Reicha – koja je u nju smjestila sjedište Interpola. Kako je praktično cijela Evropa bila okupirana, nacisti su pod svoju kontrolu stavili i tu međunarodnu organizaciju. Vile u okolici korištene su kao centri veze odakle se rukovodilo obavještajnim operacijama, ali i kao mjesta za stanovanje i razonodu pripadnika nacističke nomenklature. Godine 1945. jezero se zateklo u zapadnom sektoru Berlina i vilu je neko vrijeme koristila Vojska Sjedinjenih Država. Godine 1988. odlučeno je da se rekonstruira u memorijalni centar koji je otvoren 1992. na pedesetu godišnjicu konferencije o konačnom rješenju.

Heydrich spominje i Frühstück. Ako se doslovno prevede kao doručak gubi izvorni smisao u danom kontekstu jer dvanaest sati je prekasno za doručak tako da je ovaj fruštuk nešto kao marenda ili užina.

Hofmann snishodljivo odgovara već 4. decembra 1941. Ne zaboravlja da je Heydrich u međuvremenu unaprijeđen u čin SS-Obergruppenführera. Heydrich je moćan. Heydrich izaziva strah. Za tadašnji stil kancelarijskog dopisivanja karakteristično je da učesnici prepiske obilno citiraju fraze iz prethodnih pisama.

Konferencija je dakle prvotno zakazana za 9. decembar 1941. Međutim, u vrijeme zakazivanja, 4. decembra, Heydrich nije mogao znati da će 8. decembra 1941. Japan napasti Pearl Harbour. Hitler je odlučio poštivati slovo Trojnog pakta pa je za deveti decembar sazvana sjednica Reichstaga radi objave rata Sjedinjenim Američkim Državama. Pozvani učesnici Freisler, Heydrich, Krüger i Meyer bili su zastupnici u Reichstagu i konferencija je zato odgođena. Ulazak SAD u rat i propast njemačke ofenzive pred Moskvom – što se također zbiva u decembru 1941. – toliko su zaokupili nacističku vrhušku da Heydrichov ured nije učesnicima pravodobno poslao pisanu obavijest o odgodi. (Konferencija je vjerojatno odgođena telefonski). Martinu Lutheru, državnom podtajniku u Ministarstvu vanjskih poslova Heydrich piše iz Praga 8. januara 1942., pomalo nervozno i u očitoj žurbi. Ne navodi razlog zašto je konferencija odgođena nego spominje “iznenadne događaje”. Uprkos svemu Heydrich ne zaboravlja spomenuti Frühstück:

Heydrich u pismu koristi izraz Parteigenosse, doslovno: partijski druže. Tradicionalno njemačko Herr nacistima nije zvučalo dovoljno völkisch – narodski – jer su sebe vidjeli kao snagu koja u ime rase i nacije dokida klasne suprotnosti.

20. januara 1942. uoči podneva, elegantne Mercedesove i Opelove limuzine dovezle su učesnike pred vilu. Januar u Berlinu. Hladno je. Dugački kožni SS šinjeli. Savršeno krojene crne uniforme u Hugo Boss stilu sa srebrnim oznakama. Na šapkama je znak mrtvačke glave. Oko lijeve nadlaktice crveno narukavlje sa crnom svastikom u bijelom krugu kao oznaka članstva u Partiji. Službenici civilnih ministarstava dolaze u sivim, dnevnim odijelima s duplim kopčanjem. Šeširi i, do ispod koljena, dugi kaputi. Moda tridesetih godina. Počele su četrdesete, ali u ratu moda stoji. Ulaze u hol. Podižu ruke na pozdrav. Čizme odjekuju na mramoru i parketu, utihnu na tepihu. Njemačka čizma imala je posebne potplate (đonove) koji su proizvodili karakterističan zvuk. Svi koji su čuli taj zvuk tvrde da ga ne mogu zaboraviti.

Tko su ti ljudi?

Abecednim redom:

1. Joseph Bühler (1904–1948); državni tajnik (Staatssekretär); zamjenik Hansa Franka, guvernera Generalgouvernementa; doktor prava. Kada Heydrich 29. novembra 1941. piše Hofmannu spominje Hansa Franka kao jednog od pozvanih, međutim umjesto njega će na konferenciju doći Bühler. Uz Franka izravno odgovoran za genocid u okupiranoj Poljskoj. Počasni SS-Brigadeführer (general s jednom zvjezdicom). Osuđen na smrt u Krakovu.

2. Adolf Karl Eichmann (1906–1962); SS-Obersturmbannführer (potpukovnik); direktor Odjela IV B4 RSHA koji bio nadležan za “evakuaciju” Židova; glavni koordinator transporta i logistike; izravno odlučivao o broju Židova poslanih u logore smrti. Uhićen 1945. ali uspio pobjeći u Argentinu gdje ga 1960. otima izraelski Mossad. Osuđen na smrt u Jeruzalemu. Inspirirao Hannah Arendt na tezu o banalnosti zla.

3. Roland Freisler (1893–1945); državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa; doktor prava. Bio zadužen za normativnu “legalizaciju” Holokausta. Od 1942. predsjednik takozvanog Narodnog suda (Volksgericht) gdje se isticao ponižavanjem optuženika. Po nekim izvorima bio pripadnik socijalističkog krila NSDAP i sklon marksizmu, zbog čega navodno nije uživao Hitlerove simpatije. Na konferenciji je prisutan kao predstavnik tadašnjeg ministra pravosuđa Franza Schlegelbergera. Poginuo 1945. za vrijeme savezničkog zračnog napada na Berlin.

4. Reinhard Tristan Eugen Heydrich (1904–1942); SS-Obergruppenführer (general s tri zvjezdice); Šef Sipa i SD (odnosno šef RSHA) i zamjenik Protektora Češke i Moravske. Nakon Heinricha Himmlera drugi čovjek nacističkog represivnog aparata. Izravno rukovodi uhićenjem tisuća Židova i njihovim slanjem u koncentracijske logore nakon Kristalne noći. Po okupaciji Poljske u toj zemlji provodi prisilnu getoizaciju. Osniva zloglasne Einsatzgruppen koje vrše masovna ubojstva Židova u okupiranom dijelu Sovjetskog Saveza. Nije slučajno da je upravo Heydrichu, kao sposobnom i lojalnom policijskom dužnosniku, vrhuška Trećeg Reicha povjerila operativnu provedbu konačnog rješenja. U kasno proljeće 1942. poginuo je u Pragu, u atentatu koji su na njega izvršili britanski agenti.

5. Otto Hofmann (1896–1982); SS-Gruppenführer (general s dvije zvjezdice); Šef Glavne uprave za rasna pitanja i kolonizaciju. Provodio masovna raseljavanja poljskog i sovjetskog stanovništva. Bio zadužen i za “rasnu čistoću” SS-a. 1948. osuđen na 25 godina zatvora. 1954. amnestiran. Umro kao umirovljeni službenik.

6. Gerhard Klopfer (1905–1987); SS-Oberführer (približno odgovara činu brigadira); stalni tajnik (Ministerialdirektor) u Glavnoj kancelariji NSDAP; doktor prava. Zamjenik Martina Bormanna koji, pak, bio Hitlerov zamjenik u partijskim poslovima. Iako nepoznat javnosti, vrlo utjecajan i moćan. Koordinator po partijskoj liniji. 1949. u Nürnbergu oslobođen. Radio kao odvjetnik i porezni savjetnik. 1962. protiv njega pokrenuta istraga zbog učešća na Konferenciji Wannsee, ali do suđenja nije došlo.

7. Friedrich Wilhelm Kritzinger (1890–1947); stalni tajnik u Kancelariji Reicha. Zadužen za židovsko pitanje kao zamjenik Hansa Lammersa, šefa Reichskanzlei. Autor mnogih uredbi kojima Židovima ograničavana građanska i imovinska prava. Zbog slabog zdravlja nakon rata mu nije suđeno. Umro prirodnom smrću.

8. Rudolf Lange (1910–1945); SS-Sturmbannführer (major, bojnik); zapovjednik Sipa i SD u Generalbezirk Latvija i zapovjednik Einsatzgruppe A koja djelovala u baltičkim zemljama; doktor prava. Osobno učestvovao u ubojstvima. Počinio samoubojstvo uoči ulaska Crvene Armije u Poznań.

9. Georg Leibbrandt (1899–1982); stalni tajnik u Ministarstvu okupiranih Istočnih područja. Porijeklom iz Odese. Doktor historijskih znanosti. Ekspert za Sovjetski Savez u nacističkoj partiji. Uhićen 1945. Oslobođen 1949. Ponovna istraga pokrenuta 1950., ali prekinuta iste godine.

10. Martin Franz Julius Luther (1895–1945); državni podtajnik (Unterstaatssekretär) u Ministarstvu vanjskih poslova. Zadužen za vezu tog ministarstva s RSHA i za židovsko pitanje po diplomatskoj liniji. Koordinirao deportaciju u suradnji s njemačkim saveznicima i satelitima. Sukobio se 1943. sa svojim nadređenim, Joachimom von Ribbentropom, što ga je koštalo zatočenja u logoru Sachsenhausen. Umro ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata.

11. Alfred Meyer (1891–1945); državni tajnik u Ministarstvu okupiranih Istočnih područja; doktor političkih znanosti. Svojevremeno Gauleiter Vestfalije. Kao zamjenik ministra Alfreda Rosenberga bio zadužen za ekonomsku eksploataciju okupiranih dijelova Sovjetskog Saveza. Počinio samoubojstvo.

12.Heinrich Müller (1900–?); SS-Gruppenführer; direktor Četvrtog odjela RSHA, odnosno šef Gestapa. Policajac i obavještajac od karijere. Tvorac “posebnog tretmana” prema političkim zatvorenicima, što je bio eufemizam za torturu. Uzor mu bio sovjetski NKVD. Nestao 1945. Na zapadu se pojavila nikad dokazana teorija da je nakon rata živio u Sovjetskom Savezu kao savjetnik KGB-a.

13. Erich Neumann (1892–1948); SS-Sturmbannführer; državni tajnik u Uredu Punomoćnika Četverogodišnjeg plana. Neumann je na konferenciji zapravo predstavljao Hermanna Göringa. Uhićen je 1945. Pušten 1948. iz zdravstvenih razloga.

14. Karl Eberhard Schöngarth (1903–1946); SS-Oberführer; zapovjednik Sipa i SD u Generalgouvernementu; doktor prava. Izravno odgovoran za masovna ubojstva u istočnoj Poljskoj i zapadnim dijelovima Sovjetskog Saveza u kojima i osobno učestvuje. Osuđen na smrt po britanskom vojnom sudu.

15. Wilhelm Stuckart (1902–1953); SS-Standartenführer (pukovnik); državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova; doktor prava. Jedan od autora Nürnberških zakona. Kao upravni stručnjak bio je svjestan kaosa izazvanog sukobom nadležnosti države, Partije i SS-a. Autor uredbe da su Židovi na odjeći dužni nositi Davidovu zvijezdu. 1945. osuđen na tri godine i deset mjeseci zatvora. Poginuo u prometnoj nezgodi što je otvorilo prostor za spekulacije da su ga ubili agenti izraelskog Mossada.

Sastanak na jezeru Wann primjer je tipične međuresorne upravne koordinacije što je sa stanovišta upravljanja i vladanja klasična i uobičajena situacija. Modernim rječnikom rečeno, konferencija je bila brainstorming kriznog štaba ili tima eksperata koji pretresa akcijski plan. Učesnici nisu bili ljudi koji donose strateške odluke nego ljudi operativne egzekutive.

U sazivanju konferencije Heydrich se suočio s izvjesnim praktičnim problemima, upravo sa stanovišta upravne znanosti i upravne vještine. U pismu upućenom Hofmannu 29. novembra 1941. vidimo prvotnu zamisao da konferenciji prisustvuju predstavnik Göbbelsovog Ministarstva propagande – Reichsministerium für Volksaufklärung und Propaganda – Leopold Gutterer, kao i Ulrich Greifelt, jedan od Himmlerovih tajnika. Trajno opsjednut rasnim pitanjima, Himmler je, pored ostalog, bio i SS Komesar Reicha za jačanje njemstva – Reichskommissar SS für die Festigung deutschen Volkstums – ali faktični i operativni šef komesarijata bio je Greifelt. Gutterer i Greifelt se iz nekog razloga nisu pojavili. Trebao je doći i Walther Krüger jer je imao terensko iskustvo u pozadini Istočnog fronta. Umjesto njega došli su drugi operativci: Lange i Schöngarth. Heydrich je procijenio da ima kvorum, da je nepraktično odgađati jedan operativni sastanak samo zato da bi na njemu bili prisutni predstavnici Ministarstva propagande i Komesarijata za jačanje njemstva. Ta su se tijela po prirodi svari bavila načelnom politikom. Na ovoj konferenciji Heydricha je zanimala operativna provedba i nije htio gubiti vrijeme s ideologijom. Ideoloških nedoumica nije ni bilo.

Koje su nacističke državne i partijske ustanove bile zastupljene na konferenciji?

Ministarstvo okupiranih Istočnih područja

Reichsministerium für die besetzten Ostgebiete, kolokvijalno Ostministerium. Ministar: Alfred Rosenberg. Nakon napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez i velikih početnih uspjeha Wehrmachta, od okupiranih područja Sovjetskog Saveza formirana su dva Reichskommissariata: Ukrajina i takozvani Ostland. Posljednji je obuhvaćao četiri okruga (Generalbezirk): Estonija, Latvija, Litva i Bjelorusija. Prisutni Rudolf Lange bio je zapovjednik SD u Generalbezirk Latvija i pozvan je vjerojatno exempli causa. Generalbezirk bio je dakle niža administrativna jedinica u sastavu Reichskommissariata, koji su pak bili u nadležnosti Ministarstva okupiranih Istočnih područja. Na konferenciji je ovo ministarstvo predstavljeno po principu teritorijalne nadležnosti. Na području Ostgebiete po procjenama nacista nalazilo se 857.500 Židova.

Ministarstvo unutarnjih poslova

Reichsministerium des Innern. Ministar: Wilhelm Frick. Obavljalo klasične upravne i policijske poslove kao što su evidentiranje, izdavanje isprava i, po potrebi, uhićenje Židova na području takozvanog Velikog Njemačkog Reicha. Kontroliralo primjenu Nürnberških zakona, propisa o Davidovoj zvijezdi i slično. Ministarstvo unutarnjih poslova Trećeg Reicha, za razliku od uobičajene upravne organizacije u većini država, nije imalo praktično nikakve ovlasti nad policijskim aparatom koji je bio u rukama SS-a.

Ured Četverogodišnjeg plana

Vierjahresplanbehörde. Punomoćnik Četverogodišnjeg plana: Hermann Göring. Posebna državna agencija osnovana u septembru 1936. s ciljem da u roku od četiri godine učini Njemačku spremnom za rat sveobuhvatnim mjerama državne kontrole nad privredom. Sličnosti sa sovjetskom petoljetkom su očite. Oba totalitarna režima bila su veliki neprijatelji kapitalističke liberalne ekonomije. Ured Četverogodišnjeg plana kontrolirao je ministarstva privrede, rada, financija, prehrane, prometa, naoružanja i Organizaciju Todt. Ured je, preko podređenih državnih i partijskih ustanova, bio nadležan za eksploataciju robovske radne snage i za tehničke aspekte Holokausta, naročito složenu organizaciju željezničkog prijevoza u logore smrti, u čemu su Deutsche Reichsbahn i ostale željeznice okupiranih zemalja odigrale naročito mučnu ulogu. Poseban odjel Reichsbanke, koja je također bila koordinirana s Uredom Četverogodišnjeg plana, bio je nadležan za opljačkanu židovsku imovinu.

Ministarstvo pravosuđa

Reichsministerium der Justiz. Ministar u vrijeme održavanja konferencije formalno je Franz Gürtner koji je smrtno bolestan (umire devet dana nakon njenog održavanja) pa ga de facto zamjenjuje Franz Schlegelberger. Pravni eksperti ovog ministarstva su autori Nürnberških zakona i zaduženi za njihovu primjenu. Normativne praznine ispunjavane su ekstenzivnim tumačenjima u duhu nacionalizma, rasizma i antisemitizma.

Ured Generalnog guvernera

Amt des Generalgouverneurs. Generalgouverneur: Hans Frank. Poljska je nakon vojničkog poraza u jesen 1939. podijeljena između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza. Dio koji je pripao Trećem Reichu dijelio se na područja izravno priključena Pruskoj i na Generalgouvernement sa sjedištem u Krakovu, posebnu administrativnu jedinicu u kojoj je vladao iznimno surov režim. U Generalgouvernementu nalazili su se logori smrti Belzec (Belźec), Majdanek, Sobibor (Sobibór) i Treblinka. Auschwitz-Birkenau (Oświęcim-Brzezinka) i Kulmhof (Chełmno) nalazili su se također u Poljskoj, ali na području koje je izravno anektirano Reichu. Te tvornice smrti započet će s radom nakon Konferencije Wannsee. Logore smrti – Vernichtungslager – treba razlikovati od drugih koncentracijskih logora, kakvi su, primjerice, Belsen, Buchenwald, Dachau, Mauthausen i mnogi drugi u kojima su uvjeti bili strahotni i smrtonosni, ali im nacisti nisu namijenili isključivo ubitačnu svrhu. U vrijeme održavanja konferencije, u Generalgouvernement su već bili deportirani Židovi iz Njemačke i smješteni su u getima i sabirnim logorima. Učešće predstavnika Generalgouvernementa na konferenciji bilo je od velikog praktičnog značaja.

Ministarstvo vanjskih poslova

Auswärtiges Amt. Ministar: Joachim von Ribbentrop. Ovo je ministarstvo diplomatskim putem trebalo osigurati suradnju zemalja članica Trojnog pakta i zemalja koje su bile pod većom ili manjom kontrolom Trećeg Reicha. Pritisak radi uvođenja antisemitskih mjera i, kasnije, učešća u Holokaustu nije vršen preko Ministarstva vanjskih poslova nego izravnim utjecajem detaširanih službenika RSHA u pojedinoj zemlji, iako je Treći Reich sa satelitskim i kvislinškim režimima održavao privid diplomatske ravnopravnosti.

Kancelarija NSDAP

Dienststelle Stellvertreter des Führers ili kolokvijalno Parteikanzlei. Reichsleiter: Martin Bormann (formalno drugi čovjek NSDAP). Ovaj ured je Hitlerovo partijsko tajništvo. Na Konferenciji Wannsee provodi se u život jedna od temeljnih odrednica nacističke ideologije. Partijski program od 24. februara 1920. spominjao je Židove u dvjema točkama. U točki Četiri: Samo pripadnik naroda (Volksgenosse) može biti državljanin Reicha. Samo osoba čiste njemačke krvi, nezavisno o vjeroispovijesti, može biti pripadnik naroda. Sukladno tome, niti jedan Židov ne može biti pripadnik naroda. I u točki Pet: Osoba koja nije državljanin Reicha može živjeti u Njemačkoj samo kao gost i na nju se imaju primjenjivati zakoni za strance. Za razliku od tog relativno suzdržanog, ali nedvosmislenog tona, časopis Der Stürmer koji je uređivao Julius Streicher bio je poznat po pornografski neukusnim antisemitskim uvredama. Govor mržnje olakšao je upotrebu eufemizama u administrativnoj komunikaciji: znalo se što se podrazumijeva i što je konačni cilj.

Kancelarija Reicha

Reichskanzlei. Šef: Hans Lammers. Ured Reichskanzlera ili tajništvo njemačkog kancelara (predsjednika vlade). Prisustvo predstavnika i partijske i državne kancelarije ukazuje na fenomen Doppelstaat. Usporedno su postojale dvije piramide vlasti, i državna i partijska. Štoviše, njima valja pridružiti i SS kao treću strukturu moći. U Njemačkoj je rođena ideja moderne i efikasne uprave ali, uprkos uvriježenoj predodžbi, nacistički režim bio je korumpiran, birokratiziran i neefikasan. Sve hijerarhijske strukture bile su i teritorijalno i funkcionalno inkompatibilne. Sažimale su se u osobi Adolfa Hitlera koji je u administrativnom smislu bio loš kancelar. Uvjerio je sebe da je umjetnik koji se ne želi zamarati svakodnevnim upravnim poslovima. Vladao je boemski, neformalno, izvan kabineta, svojim neprikosnovenim autoritetom. Tako se stvarao administrativni vakuum, prisutan i u komandnom lancu Wehrmachta. Konferencija Wannsee zamišljena je i kao koordinacija koja će zaobići neefikasni birokratski labirint paralelnih hijerarhijskih struktura.

Glavna uprava za rasna pitanja i kolonizaciju

Rasse und Siedlungshauptamt (RuSHA) Šef: Otto Hofmann. Uprava faktično i formalno podređena Himmleru unutar SS hijerarhije. Ustanove SS-a teško je klasificirati sa stanovišta klasične upravne znanosti: je li riječ o državnoj upravnoj ustanovi u strogom smislu te riječi ili odjelu SS-a koji je bio država u državi i, uz NSDAP, treći hijerarhijski sustav u Trećem Reichu? Svaka klasifikacija nacističkih ustanova nailazi na slične teškoće. Kako bilo, RuSHA je provodila Himmlerove zamisli o čistoći rase, između ostalog raseljavanjem “rasno nepoželjnog” stanovništva, kao i programom Lebensborn koji se sastojao u otimanju plavokose i plavooke djece širom okupirane Evrope i njihovom odgoju u posebnim domovima. U njenoj nadležnosti bio je i progon ljudi koji su imali “među-rasne” spolne odnose. Bio je to primijenjeni rasizam – rasizam na djelu – i zato je učešće ove ustanove bilo neizostavno na Konferenciji što potvrđuje i činjenica da je, za razliku od drugih nadleštava, njezin Leiter Otto Hofmann bio osobno prisutan.

Glavna uprava sigurnosti Reicha

Reichssicherheitshauptamt (RSHA). Šef: Reinhard Heydrich. Osnovao je Himmler u septembru 1939. radi objedinjavanja policijskih, obavještajnih i kontraobavještajnih službi što je nametnuo početak Drugog svjetskog rata. RSHA je krovna organizacija nacističkog represivnog aparata i dio hijerarhijske strukture SS-a. U njenom sastavu su Služba sigurnosti – Sicherheitsdienst (SD) i Sigurnosna policija Sicherheitspolizei (Sipo). SD je izvorno bio obavještajna služba nacističke partije da bi nakon preuzimanja vlasti 1933. postao klasična obavještajna i kontraobavještajna služba. Sipo je organizacijski podijeljen na Gestapo (tajna policija) i Kripo (kriminalistička policija). Da bi košmar bio potpun, postojao je i Orpo (redarstvo, klasična policija) čija glavna uprava je također dio SS-a i hijerarhijski je formalno u istom rangu s RSHA. Četiri Einsatzgruppen (A, B, C i D) neposredno su podređene RSHA i organizirane u pozadini Istočnog fronta po geografskom principu. Po njihovim vlastitim izvještajima ubile su preko milijun Židova. Bilo je predviđeno osnivanje posebnih Einsatzgruppen za planiranu okupaciju Velike Britanije, Palestine i Moskve.

SS

Schutzstaffeln. Doslovno: Zaštitne jedinice. Šef: Reichsführer SS Heinrich Himmler. Na Konferenciji Wannsee formalno je ne predstavlja nitko što i nije bilo potrebno. Heydrich je de facto drugi čovjek SS-a i većina učesnika Konferencije su njegovi pripadnici. To nije nužno značilo da su i organizacijski bili podređeni SS-u, jer je esesovac mogao biti na bilo kojoj dužnosti u partiji ili državi, kao neka vrsta pripadnika elite unutar elite ili Unutarnje partije, kako je Orwell u 1984 nazvao sličnu vrstu totalitarne organizacije. Gotovo da je suvišan osvrt na značaj i ulogu te pretorijanske garde koja je sjedinjavala trivijalnu ezoteriju i sadističko nasilje. Ona je krvotok nacističkog organizma i doista se krv, kao rasistički i nacionalistički pojam, u SS-u shvaća više nego ozbiljno. Jedna bizarna pojedinost kazuje gotovo sve o važnosti te organizacije koja je postala sinonim za smrt i patnju. Njemački pisaći strojevi proizvedeni u doba nacizma imali su posebnu tipku sa simbolom SS-a – dva karakteristična slova runskog pisma. Takvim pisaćim strojem pisani su i zapisnici s Konferencije Wannsee.

Primjenom načela teritorijalne, funkcionalne, partijske (ideološke) i opće državne nadležnosti sve su relevantne ustanove bile predstavljene na konferenciji. Heydrich je imao nesumnjivi organizacijski talent.

Kao predsjedavajući dao je uvodnu riječ. Na samom početku ističe da je inicijativa za Endlösung potekla od Reichsmarschalla Hermanna Göringa. Führer se spominje samo jednom, gotovo usput.

Heydrich je izložio neku vrstu historijata odnosa nacističke države prema Židovima. Statistički precizno i opširno govori o broju izbjeglih Židova. Nezadovoljan je što su Židovi bili u prilici emigrirati, ali, kako kaže, na istoku su se pojavile nove mogućnosti. Nacisti su invaziju Sovjetskog Saveza doživjeli kao potpuno oslobađanje od bilo kakvih etičkih i civilizacijskih skrupula. To su “nove mogućnosti” o kojima govori Heydrich.

Uvođenje zabrane emigracije Židova Heydrich opravdava ratnim prilikama, ali zapravo je riječ o težnji da se vrata čvrsto zatvore kako više niti jedan Židov ne bi izbjegao smrt. Evakuacija na istok (u sabirne logore i geta u Poljskoj) smatra se privremenom i palijativnom, ali se pri tom stječu “praktična iskustva”.

Spiskovi “A” i “B”, osim što sadrže procjenu broja Židova, govore, kako je rekao Göring u svojem pismu, o dosegu njemačke sfere utjecaja u Evropi, odnosno o tome kako Treći Reich procjenjuje intenzitet svoje kontrole nad pojedinim područjem. U spisku A navode se područja koja su pod izravnom i suverenom kontrolom nacističkih vlasti. U spisku B navode se satelitske i kvislinške države, ali i one za koje su nacisti uvjereni da će ih okupirati ili potčiniti nakon potpune pobjede – u koju ne sumnjaju – jer u godini 1942. Treći Reich je na vrhuncu svoje moći.

Na spisku A naveden je Stari Reich ili Altreich što je njemački teritorij iz 1937. – prije aneksije Austrije, Češke, Memela, zapadne Poljske s Bjalistokom, Luksemburga, pokrajine Alsace-Lorraine i sjeverne Slovenije. Ostmark je naziv za Austriju koja je nakon Anschlussa postala njemačka provincija. Protektorat Češke i Moravske je ostatak Čehoslovačke koji je, nakon aneksije Sudeta i secesije Slovačke, priključen Trećem Reichu. Spisak A sadrži područja gdje nacisti vladaju sami, bez kvislinga i saveznika. Zato su na tom spisku Generalgouvernement, Bjalistok koji je izravno anektiran Reichu i Lavov koji je kasnije priključen Generalgouvernementu. Nacisti procjenjuju da njihova vlast ima jednak intenzitet i nad Reichskommissariatom Ostland, te okupiranom Belgijom, Danskom, Grčkom, Nizozemskom, Norveškom i sjevernom Francuskom. Činjenica da se i neokupirani dio Francuske nalazi na spisku A, govori puno o stavu nacista prema režimu u Vichyju. Na istom spisku je i Danska iako je uživala blag okupacijski režim. Nacisti su je smatrali slabom i marginalnom, ali je Danska spasila čast kada je većini svojih Židova omogućila bijeg u neutralnu Švedsku.

Statistički pregled B sadrži zemlje koje nisu pod potpunom kontrolom Njemačke: Bugarska, Finska, Rumunjska i Mađarska. U tu grupu spadaju i NDH, Slovačka i Nedićev režim u Srbiji. Bugarska se unekoliko uspješno oduprla nacističkim planovima, za razliku od Mađarske koja im je pružala nedorečen, neodlučan i na koncu neuspješan, zapravo nevoljan otpor. Rumunjska je ispunila planove preko svih nacističkih očekivanja, kao i kvislinški režimi u NDH, Slovačkoj i Srbiji. Režimi u Bukureštu, Zagrebu, Bratislavi i Beogradu pokazivali su samoinicijativni antisemitski entuzijazam, nezavisno od zahtjeva Berlina. U Italiji, kao jedinom donekle ravnopravnom njemačkom savezniku, nacistički utjecaj je najmanji, na što će se Heydrich i osvrnuti.

Ono što spisak B čini posebno zlokobnim jest navođenje neutralnih zemalja Irske, Portugala, Švedske, Švicarske, Španjolske i Turske, ali i Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a s kojima Treći Reich ratuje na život i smrt. U SSSR je uračunata i Ukrajina, smještena u kategoriju B iz dva razloga. Prvo, samo dio Ukrajine nalazio se u području Reichskommissariat Ukraine. Drugo, kroz preostali dio Ukrajine u januaru 1942. je prolazila linija fronta. Spisak B zapravo je apokaliptična vizija potpuno nacificirane Evrope.

Heydrich se žali što neke zemlje prema Židovima ne vode “rasnu” politiku. Doista, tradicionalni istočnoevropski antisemitizam je religijske naravi, ali naciste ne zanima religija nego “rasa”. Heydricha smeta i korupcija u Rumunjskoj. On ne može znati da će rumunjski režim, po svojem kvantitativnom učešću u Holokaustu zauzeti drugo mjesto, odmah iza Trećeg Reicha. Nacističke eksperte užasavali su i sadistička brutalnost i pomanjkanje smisla za industrijalizaciju smrti. Neorganizirano, neplanirano i strastveno ubijanje, kakvo su provodili satelitski i kvislinški režimi, otežavalo je vođenje statistike.

U nastavku se ponavlja stara nacistička propagandna mantra o sprezi židovstva i boljševizma, iako je sovjetski režim bio zapravo antisemitski što će se i pokazati nakon Drugog svjetskog rata.

Heydrich hvali Slovačku i NDH kad kaže da je tamo pitanje zapravo već riješeno. Ne očekuje komplikacije s režimom u Vichyju. Slovačka je u martu 1939. u Hitlerovoj režiji proglasila secesiju od onemoćale Čehoslovačke i na vlast u Bratislavi došao je klerofašistički, nacionalistički i antisemitski režim. Slične osobine imao je i režim uspostavljen u neokupiranom dijelu Francuske u junu 1940. sa sjedištem u banji Vichy. Činjenice o ustaškom pokretu, Holokaustu u NDH i strahotama koncentracijskog logora Jasenovac su općepoznate.

Za Mađarsku Heydrich nalazi potrebnim slanje posebnog savjetnika iz RSHA koji će na licu mjesta organizirati provedbu konačnog rješenja. Nacisti su držali da je mađarski režim odveć blag mada je nasilni antisemitizam u Mađarskoj imao dugu i mučnu tradiciju. Eichmann će 1944. organizirati deportaciju preko 430.000 Židova iz Mađarske u Auschwitz.

O Italiji se govori škrto i na delikatan način. Ona je najvažniji njemački saveznik u Evropi, ali antisemitizam nije bitna značajka talijanskog fašizma. Mussolini donosi rasne zakone pod pritiskom Hitlera tek u septembru 1938. Određen broj Židova iz NDH je do 1943. uspijevao pobjeći od sigurne smrti u talijansku okupacijsku zonu. Iz zapisnika proizlazi da je zbog ambivalentne situacije u Italiji Heydrich planirao osobno putovati u Rim i kod svojih istomišljenika u fašističkom vrhu lobirati za beskompromisni pristup. Tek nakon kapitulacije Italije u septembru 1943., kada se u njemačkom aranžmanu formira marionetska Repubblica Sociale Italiana, Mussolini u potpunosti surađuje s Hitlerom: vlasti Socijalne republike izručuju Nijemcima sve Židove do kojih su mogli doći.

Kada govori o gradnji cesta na istoku Heydrich se približava potpunoj eksplikaciji. Strahuje da će najotporniji preživjeti.

Luther iz Ministarstva vanjskih poslova diplomatski tankoćutno apelira na taktično postupanje u skandinavskim zemljama, ali s olakšanjem dodaje da tamo i nema puno Židova.

Velika pažnja posvećuje se osobama rođenim u takozvanim mješovitim brakovima koje su Nürnberški zakoni nazivali Mischlinge. Već samo njihovo postojanje izaziva nervozu i želju da se taj problem riješi zauvijek. Smjernice za postupanje s Mischlinge stižu na Wannsee s Najvišeg Mjesta, iz Kancelarije Reicha.

Za naciste su mješoviti brak, i Mischling kao produkt takvog braka, ostali nešto nepojmljivo. Dosljedni svojem rasističkom biologizmu htjeli su zatrti svaki trag “židovske krvi”. U vrijeme nastanka Nürnberških zakona ekstremisti su zahtijevali da se Mischlinge izjednače sa Židovima. Oni oprezniji – koji su u tom općem rasulu ljudske pameti pokušavali biti logični – upozoravali su da se tako odbacuje pedeset posto “arijevske krvi”. Komplicirana klasifikacija Mischlinga bila je na stanovit način i odraz neodlučnosti samog Hitlera: treba li žrtvovati pedeset posto “arijevske krvi” da bi se eliminiralo pedeset posto “židovske krvi”?

Minuciozna rasprava o Mischlinge razotkriva da konceptualna, normativna i logička jasnoća pravne norme postaje nemoguća kada pripadnost rasi, naciji ili vjeroispovijesti postaje pravna kategorija. Pravne praznine i neprimjenjive norme bile su neminovne. Konferencija je pravne praznine Nürnberških zakona popunjavala i tako neodređenim i arbitrarnim formulacijama kakva je rasno posebno neprihvatljiv izgled. Eksperti koji su pisali nürnberške Rassengesetze suočili su se s nerješivim problemom: kako definirati Židova?

Rassengesetze su propisali da se “pravim” ili “potpunim” Židovom – Volljude – ima smatrati ona osoba kojoj su najmanje tri srodnika drugog stupnja po uzlaznoj liniji (bake i djedovi) Židovi, i koja je upisana u židovske matične knjige, sve nezavisno od njenog opredjeljenja ili stava prema vjeri, rasi i nacionalnosti. Jasno, pojavio se problem kako definirati židovstvo djedova i baka. “Krv” je bila vrlo nepouzdan oslonac za definiciju pa su zato tvorci zakona nedosljedno posegnuli za religijskim kriterijem. No, mali broj njemačkih Židova je prakticirao židovsku vjeru. Većina ih je pripadala urbanoj srednjoj klasi i vodila individualistički način života, a mnogi su bili i iskreni njemački patrioti. Nelogične i nedosljedne definicije iz Nürnberških zakona su dokaz da je pojam urođene pripadnosti apstraktnom kolektivitetu proizvoljan i logički neodrživ.

Toga su svjesni i birokratski rutineri Hofmann i Stuckart. Zabrinuti su zbog mogućih administrativnih komplikacija s osobama koje su Mischlinge. Kao što se u Trećem Reichu sve u vezi sa Židovima podrazumijeva i sve je notorno, jednako tako se u sačuvanim dijelovima svijesti i savjesti zna da je rasizam potpuna budalaština. Kada se konferencija dotakne dvojbe trebaju li Mischlinge biti podvrgnuti sterilizaciji ili evakuaciji, Hofmann logično predviđa da će ljudi (ako izbor bude dozvoljen) radije izabrati sterilizaciju nego smrt. On dakako ne izgovara riječ smrt nego eufemizam evakuacija, ali i ovdje zapisnik postaje praktično eksplicitan – upravo zato što nitko nema potrebu da komentira zašto bi netko radije izabrao bolnu i opasnu sterilizaciju umjesto “evakuacije”.

Odlučno zabrinut za primjenu “bioloških pravila” Stuckart predlaže da sterilizacija bude prisilna.

Neumann se, kao predstavnik privrednih resora, nada da konačno rješenje neće lišiti vojnu industriju robovske radne snage. Nailazi na puno Heydrichovo razumijevanje.

Bühler iz Generalgouvernementa velikodušno nudi svoje područje kao mjesto početka akcije. Njegova diskusija je otvoreno rasistička.

Završetak sastanka odiše zadovoljstvom, nejasna pitanja su raspravljena, zadaci su jasni, vlada nestrpljenje da svi marljivo prionu na posao u okviru svojih nadležnosti. Time je ispunjena još jedna svrha: provjerena je potpuna lojalnost upravnog aparata, a ambiciozni Heydrich je iskoristio administrativni kaos Trećeg Reicha da učvrsti svoju moć kao vrhovni koordinator provedbe.

Eichmann je šutio čitavo vrijeme. Vodio je zapisnik.

Zapisnik je pronađen 1947. u arhivi Auswärtiges Amta.

Petnaest gusto tipkanih stranica. U njemu nema ni leksičkih ni političkih redundancija. Usredotočen je na čisto praktične nedoumice i odaje žurbu. Moralno zgražanje nad licemjerjem nacističkih eufemizama i taktičkim prikrivanjem stvarnih namjera, može odvesti u pogrešnom smjeru. Već na doslovnoj razini, lišenoj svih konotacija i naknadnih historijskih saznanja, način na koji zapisnik govori o ljudskim bićima sâm je po sebi neizrecivo ponižavajući i bio bi strahotan dokaz jednog poremećenog i kriminalnog Weltanschauunga, sve i da nije prvorazredni dokaz o pripremi Holokausta.

Prijevod je sačinjen na temelju engleskog prijevoda i izvornog njemačkog teksta. Korištene su fotografije požutjelih stranica zapisnika koje su pisane besprijekornim strojopisom i nalaze se na web stranici Memorijalnog i odgojnog centra mjesta održavanja Wannsee konferencije www.ghwk.de. U prijevodu se koriste općepoznati njemački izrazi. Nisam htio primjedbama i bilješkama opterećivati tekst prijevoda tako da je potrebno navesti još nekoliko pojašnjenja.

Redoslijed zemalja u tabelama vjeran je redoslijedu u izvornom tekstu. U izvornom tekstu redoslijed zemalja u kategoriji A ne temelji se dosljedno na njemačkoj abecedi, za razliku od redoslijeda u kategoriji B koji slijedi njemačku abecedu.

Mischling Prvog Stupnja bio je osoba kojoj su dva srodnika drugog stupnja po uzlaznoj liniji (djedovi i bake) bili Židovi. Takva osoba ipak je smatrana Židovom (Geltungsjude, Židov na temelju zakonske presumpcije) ako je prihvatila židovsku vjeru nakon stupanja na snagu Nürnberških zakona, ako je bila u braku sa Židovom, ako je rođena iz braka sa Židovom nakon što su mješoviti brakovi zabranjeni, ili ako je rođena iz izvanbračnog odnosa sa Židovom nakon 31. jula 1936.

Mischling Drugog stupnja bio je osoba kojoj je barem jedan od djedova i baka bio Židov.

Mischlinge nisu smatrani Židovima, osim pod uvjetima koji su utvrđeni na Konferenciji Wannsee.

Nürnberški rasni zakoni, odnosno Nürnberger Gesetze ili Nürnberger Rassengesetze donijeti su 15. septembra 1935. na zasjedanju Reichstaga koje je za tu priliku održano u okviru godišnjeg skupa NSDAP u Nürnbergu. Njihovi izvorni nazivi su Reichsbürgergesetz (Zakon o državljanstvu) i Gesetz zum Schutze des deutschen Blutes und der deutschen Ehre (Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti) ili kolokvijalno Blutschutzgesetz. Tim zakonima su, pored ostalog, Židovi izgubili njemačko državljanstvo i zabranjeni su brak i spolni odnos između Židova i Arijevaca.

Prijevod pokušava biti doslovno vjeran kako bi se sačuvao dosadni uredski stil izvornog teksta i njegove leksičke i semantičke manjkavosti.

Sva podcrtavanja su izvorna. U uglatim zagradama navedeni su neki karakteristični izvorni izrazi ili umetci koji olakšavaju prohodnost i razumijevanje.

TEKST ZAPISNIKA

Crveni pečat: Državna tajna 30 kopija 16ta kopija

Zapisnik rasprave

I.

Dana 20. januara 1942. u Berlinu, Grossen Wannsee 56/58 održan je sastanak posvećen konačnom rješenju židovskog pitanja kojem su bili prisutni:

Gauleiter Dr. Meyer i Reichsamtsleiter Dr. Leibbrandt za Ministarstvo okupiranih Istočnih područja

Državni tajnik Dr. Stuckart za Ministarstvo unutarnjih poslova

Državni tajnik Neumann za Punomoćnika Četverogodišnjeg plana

Državni tajnik Dr. Freisler za Ministarstvo pravosuđa

Državni tajnik Dr. Bühler za Ured Generalnog guvernera

Državni podtajnik Dr. Luther za Ministarstvo vanjskih poslova

SS Oberführer Klopfer za Kancelariju NSDAP

Stalni tajnik Kritzinger za Kancelariju Reicha

SS Gruppenführer Hofmann za Glavnu upravu za rasna pitanja i kolonizaciju

SS Gruppenführer Müller i SS Obersturmbannführer Eichmann za Glavnu upravu sigurnosti Reicha

SS Oberführer Dr. Schöngarth, zapovjednik Sigurnosne policije i SD u Generalgouvernementu za Sigurnosnu policiju i SD

SS Sturmbannführer Dr. Lange, zapovjednik SD u Generalbezirk Latvija, kao predstavnik zapovjednika SIPO i SD u Reichskommissariatu Ostland za Sigurnosnu policiju i SD

II.

Na početku rasprave Šef Sigurnosne policije i SD, SS-Obergruppenführer Heydrich izvještava da je po Reichsmarschallu ovlašten započeti pripreme za konačno rješenje židovskog pitanja u Evropi i da ovaj sastanak ima svrhu razjašnjenja temeljnih pitanja. Želja Reichsmarschalla da mu se podnese nacrt organizacijskih, praktičnih i materijalnih pitanja u vezi s konačnim rješenjem židovskog pitanja u Evropi, rađa hitnu potrebu sveobuhvatne akcije svih nadležnih tijela te njihove usporedne koordinacije u rukovođenju [Parallelisierung der Linienführung].

Reichsführer SS i Šef Njemačke policije (Šef Sigurnosne Policije i SD) ovlašteni su centralizirano rukovoditi svim aktivnostima konačnog rješenja židovskog pitanja, nezavisno od geografskih područja.

Šef Sigurnosne Policije i SD dao je kratak izvještaj o borbi koja se vodi protiv ovog neprijatelja. Njeni osnovni ciljevi su slijedeći:

a) isključenje Židova iz svih područja života njemačkog naroda; b) isključenje Židova iz životnog prostora [Lebensraum] njemačkog naroda.

U provedbi tih napora je počelo pojačano i planirano ubrzanje emigracije Židova s teritorija Reicha i to kao za sada i do sada jedino moguće rješenje.

Po naredbi Reichsmarschalla Glavna uprava Reicha za emigraciju Židova osnovana je u januaru 1939. a Šef Sigurnosne Policije i SD je postavljen na njeno čelo. Glavni zadaci uprave su bili:

a) pripremiti sve što je potrebno za pojačanu emigraciju Židova; b) usmjeriti kretanje emigracije; c) ubrzati postupak emigracije u svakom pojedinačnom slučaju.

Cilj tih aktivnosti bio je čišćenje njemačkog životnog prostora od Židova na zakonit način.

Nadležna tijela bila su suočena s nedostacima tako snažno ubrzane emigracije. Izvjesno vrijeme su je tolerirala ponajprije zbog nemogućnosti da se problem riješi na drugačiji način.

Posao koji se ticao emigracije s vremenom je prestao biti isključivo njemački problem, nego također i problem vlasti u onim zemljama u koje je emigrantski val bio usmjeren. Financijske teškoće, poput zahtjeva raznih stranih vlada za sve većim iznosima novca, koji zahtjevi su upućivani odmah po dolasku [emigranata], nedostatak transportnog prostora, restriktivna politika ulaznih dozvola, ili pak potpuna zabrana ulaska – sve to je iznimno povećalo teškoće emigracije. No, uprkos tome, 537.000 Židova poslano je izvan zemlje u vremenu između preuzimanja vlasti i krajnjeg roka 31. oktobra 1941. Od toga

približno 360.000 bilo ih je u Starom Reichu 30. januara 1933.; približno 147.000 bilo ih je u Ostmarku 15. marta 1939.; približno 30.000 bilo ih je u Protektoratu Češke i Moravske 15. marta 1939.

Židovi su sami – ili njihove židovske političke organizacije – financirali emigraciju. Da siromašni Židovi ne bi ostali, uspostavili su princip da bogati Židovi imaju financirati emigraciju siromašnih Židova; to je uređeno uvođenjem adekvatnog poreza, odnosno emigracijskog poreza kojim je financirana emigracija siromašnih Židova, a porez je razrezan srazmjerno prihodima.

Nezavisno od potrebnog iznosa u Reichsmarkama, strana valuta je trebala biti predočena u času dolaska. Kako bismo sačuvali naše devizne rezerve, strane židovske financijske organizacije su – uz pomoć židovskih organizacija u Njemačkoj – preuzele odgovornost pribave potrebnog iznosa strane valute. Do 30. oktobra 1941. ti su strani Židovi donirali ukupan iznos od 9.500.000 dolara.

U međuvremenu su Reichsführer SS i Šef Sigurnosne Policije zabranili emigraciju Židova zbog opasnosti koje emigracija nosi u ratno vrijeme, a i zbog novih mogućnosti koje su se otvorile na istoku.

III.

Sada problem rješavamo na drugačiji način, a to je emigracija, odnosno evakuacija Židova na istok, za što je Führer dao odgovarajući naputak.

I te akcije treba zapravo smatrati provizornima, ali praktično iskustvo koje smo stekli ima najveći značaj za buduće konačno rješenje židovskog pitanja.

Otprilike 11 milijuna Židova bit će uključeno u konačno rješenje Evropskog Židovskog Pitanja. Oni su po zemljama raspoređeni kako slijedi:

A

ZemljaBroj
Stari Reich131.800
Ostmark43.700
Okupirana Istočna područja420.000
Generalgouvernement2.284.000
Bjalistok400.000
Protektorat Češke i Moravske74.200
Estonijanema Židova [Judenfrei]
Latvija3.500
Litva34.000
Belgija43.000
Danska5.600
Francuska (okupirano područje)165.000
Francuska (neokupirano područje)700.000
Grčka69.000
Nizozemska160.800
Norveška1.300

B

ZemljaBroj
Bugarska48.000
Engleska330.000
Finska2.300
Irska4.000
Italija sa Sardinijom58.000
Albanija200
Hrvatska40.000
Portugal3.000
Rumunjska s Besarabijom342.000
Švedska8.000
Švicarska18.000
Srbija10.000
Slovačka88.000
Španjolska6.000
Turska (evropski dio)55.500
Mađarska742.000
SSSR5.000.000
(od toga):
Ukrajina2.994.684
Bjelorusija bez Bjalistoka446.484
UKUPNO (više od)11.000.000

Broj Židova ovdje dan za strane zemlje uključuje naime samo one Židove koji još uvijek prakticiraju židovsku vjeru pošto mnoge zemlje još uvijek nemaju definiciju pojma “Židov” usklađenu s rasnim principima. Rješavanje problema u pojedinim zemljama još nailazi na teškoće zbog stava i pristupa lokalnih vlasti, posebice u Mađarskoj i Rumunjskoj. Na primjer, čak i danas Židov može u Rumunjskoj kupiti dokumente kojima dokazuje strano državljanstvo.

Utjecaj Židova na sve vidove života u SSSR-u je dobro poznat. Približno pet milijuna Židova živi u evropskom djelu SSSR-a, a u Aziji možda četvrt milijuna.

Pregled Židova koji se nalaze u evropskom djelu SSSR-a prema zanimanjima procijenjen je kako slijedi:

Zanimanje/djelatnostpostotak
Poljoprivreda9,1
Gradski proletarijat14,8
Trgovina20,0
Državni službenici23,4
Slobodne profesije32,7

Uz pravilno vođenje, a u kontekstu konačnog rješenja, Židovi moraju biti premješteni na odgovarajuće poslove na istoku. Fizički jaki Židovi, prethodno razdvojeni po spolu, bit će odvedeni u velike radne kolonije u tim područjima, a za rad na cestogradnji zbog čega će nesumnjivo velik dio njih biti eliminiran prirodnim uzrocima.

Moguć posljednji ostatak – obzirom da će se nesumnjivo sastojati od najotpornijih – mora biti tretiran na odgovarajući način. Naime, kao rezultat prirodne selekcije može, ako bude izvan kontrole, poslužiti kao zametak nove židovske obnove (kao što kazuju historijska iskustva).

U svrhu praktične provedbe konačnog rješenja Evropa će biti pročešljana [durchgekämmt] od zapada prema istoku. Akcija će započeti u Starom Reichu, uključujući i Protektorat Češke i Moravske, a zbog stambenog problema i dodatnih socijalnih i političkih potreba.

Evakuirani Židovi će u početku biti poslani, grupa po grupa, u takozvana tranzitna geta, odakle će biti transportirani na istok.

SS-Obergruppenführer Heydrich u nastavku je rekao da je važan preduvjet evakuacije točna definicija osoba koje će u evakuaciju biti uključene.

Ne postoji namjera da se evakuiraju Židovi stariji od 65 godina. Njih treba poslati u starački geto za što je predviđen Theresienstadt.

Ta dobna grupa – od približno 280.000 Židova u Starom Reichu i Austriji na dan 31. oktobra 1941. njih približno 30 % ima preko 65 godina, a to su ozbiljno ranjeni veterani i Židovi s ratnim odlikovanjima (Željezni križ I. reda) – bit će smještena u staračka geta. Ovakvim rješenjem ćemo jednim udarcem spriječiti moguće intervencije.

Početak većih evakuacija uvelike će ovisiti o vojnoj situaciji. Što se tiče upravljanja konačnim rješenjem u onim evropskim zemljama pod našom okupacijom ili utjecajem, predviđeno je da odgovarajući stručnjak Ministarstva vanjskih poslova razmotri predmet s odgovornim službenikom Sigurnosne Policije i SD.

U Slovačkoj i Hrvatskoj problem više ne nailazi na teškoće pošto su temeljna pitanja tamo već riješena. U Rumunjskoj je vlada u međuvremenu također imenovala službenika za židovsko pitanje. Da bi se problem riješio u Mađarskoj uskoro će biti potrebno izvršiti pritisak da se postavi savjetnik za židovsko pitanje pri mađarskoj vladi.

U odnosu na pripreme za rješavanje problema u Italiji SS-Obergruppenführer Heydrich smatra potrebnim da stupi u kontakt sa šefom policije koji ima odgovarajući stav.

U okupiranoj i neokupiranoj Francuskoj registracija Židova za evakuaciju će po svim predviđanjima teći bez velikih problema.

Državni podtajnik Luther upozorava na činjenicu da će u nekim zemljama, posebice nordijskim, teškoće narasti ukoliko se problemu pristupi temeljito i da bi bilo mudro tim zemljama pristupiti blažim intenzitetom. Osim toga, pošto tamo ima malo Židova blaže postupanje neće stvoriti bitna ograničenja.

Ministarstvo vanjskih poslova ne vidi velikih problema u jugoistočnoj i zapadnoj Evropi.

SS-Gruppenführer Hofmann planira odmah poslati u Mađarsku stručnjaka iz Glavne uprave za rasna pitanja i kolonizaciju radi davanja osnovnih smjernica dok brigu za to ne preuzme Šef Sigurnosne Policije i SD. Odlučeno je da se imenuje stručnjak iz Glavne uprave za rasna pitanja i kolonizaciju koji neće raditi aktivno, nego kao ataše pri tamošnjoj policiji.

IV.

U planovima za konačno rješenje Nürnberški Zakoni će predstavljati siguran temelj, ne samo za sveobuhvatno rješenje nego također i za rješenje problema miješanih brakova i osoba miješane krvi [Mischlinge].

Šef Sigurnosne Policije i SD izlaže taj problem, a sukladno naputcima šefa Kancelarije Reicha:

1) Postupak s Mischlinge Prvog Stupnja

Osobe koje su Mischling Prvog Stupnja će u konačnom rješenju židovskog pitanja biti smatrane Židovima.

U tom postupku bit će učinjene slijedeće iznimke:

a) Ako je Mischling Prvog Stupnja u braku s osobom njemačke krvi [Deutschblutigen] i ako je u tom braku bilo djece koja su dakle Mischling Drugog Stupnja. U takvom slučaju će Mischling Drugog Stupnja biti smatran Nijemcem.

b) Mischling Prvog Stupnja, ako su mu najviša tijela Partije i Države već dala izuzimajući status u bilo kojoj sferi života. Svaki pojedinačni slučaj mora biti preispitan i treba uzeti u obzir da svaka odluka o izuzeću može biti preinačena.

Preduvjet za svako izuzeće mora uvijek biti osobna zasluga Mischlinga. (Ne i zasluga roditelja ili bračnog druga njemačke krvi).

[Svi] Mischlinge Prvog Stupnja koji će biti izuzeti od evakuacije bit će sterilizirani kako bi se spriječio preporod [Židova] i eliminirao problem osoba miješane krvi jednom za svagda. Ta će sterilizacija biti dobrovoljna. Ali je osoba obvezna ostati u Reichu. Sterilizirani “Mischling” bit će izuzet od svih restrikcija kojima je do tada bio podvrgnut.

2) Postupak s Mischlinge Drugog Stupnja

a) Ako je Mischling Drugog Stupnja rođen od roditelja koji su oba Mischling [Bastardehe].

b) Mischling Drugog Stupnja ima rasno posebno neprihvatljiv izgled koji ga čini očitim Židovom.

c) Mischling Drugog Stupnja ima posebno loš [schlechte] policijski i politički dosje koji dokazuje da ta osoba sebe smatra Židovom i tako se ponaša.

U navedenim se slučajevima neće činiti iznimke i kada je Mischling Drugog Stupnja u braku s osobom njemačke krvi.

3) Brakovi između potpunih Židova [Volljuden] i osoba njemačke krvi

Ovdje treba od slučaja do slučaja odlučiti hoće li židovski bračni drug biti evakuiran ili će ovisno o utjecaju takvog koraka na njegove njemačke rođake biti poslan u starački geto.

4) Brakovi između Mischlinge Prvog Stupnja i osoba njemačke krvi

a) Bez djece
U tom slučaju će Mischling Prvog Stupnja biti evakuiran ili poslan u starački geto (isti postupak kao u slučaju braka između potpunog Židova i osobe njemačke krvi – točka ‘3’).

b) S djecom
Ako su se u takvom braku rodila djeca (Mischling Drugog Stupnja), ona će – ako će biti smatrana Židovima – biti evakuirana ili poslana u geto zajedno s roditeljem koji je Mischling Prvog Stupnja. Ako će takva djeca biti smatrana Nijemcima (redovit slučaj), bit će izuzeta od evakuacije ako je izuzet i njihov roditelj koji je Mischling Prvog Stupnja.

5) Brakovi između Mischlinge Prvog Stupnja i Mischlinge Prvog Stupnja ili između Mischlinge Prvog Stupnja i Židova

U tim slučajevima (uključujući i djecu) svi članovi obitelji bit će smatrani Židovima, dakle evakuirani ili poslani u starački geto.

6) Brakovi između Mischlinge Prvog Stupnja i Mischlinge Drugog Stupnja

SS-Gruppenführer Hofmann tvrdi da će sterilizacija biti masovno korištena pošto će Mischling kojem je dana mogućnost da bira između evakuacije ili sterilizacije radije izabrati sterilizaciju.

Državni tajnik Dr. Stuckart tvrdi da će praktična primjena navedenih mogućnosti rješenja pitanja miješanih brakova i osoba miješane krvi [Mischehen und Mischlingsfrage] stvoriti beskrajne administrativne probleme. Pored toga, pošto biološka pravila ne smiju biti zanemarena ni u jednom slučaju državni tajnik Dr. Stuckart predlaže prisilnu sterilizaciju.

Štoviše, kako bi se problem miješanih brakova pojednostavio treba imati na umu svrhu koju je zakonodavac formulirao otprilike: “Ti brakovi su poništeni“.

Imajući na umu utjecaj evakuacije na privredu, državni tajnik Neumann kaže da Židovi koji rade u industriji vitalnoj za ratne napore, a koji se ne mogu zamijeniti, ne bi smjeli biti evakuirani.

SS-Obergruppenführer Heydrich ističe da takvi Židovi neće biti evakuirani sukladno pravilima evakuacije koje je on već odobrio i koji su na snazi.

Državni tajnik Dr. Bühler kaže da Generalgouvernement smatra dobrodošlim mogućnost da konačno rješenje ovog pitanja započne u Generalgouvernementu pošto s jedne strane, transport tamo po prirodi stvari ne predstavlja problem, niti bi opskrba radnom snagom mogla ugroziti akciju. Židovi moraju biti uklonjeni s područja Generalgouvernementa što je prije moguće, pošto, posebice, tamo Židov kao uzročnik epidemija predstavlja iznimnu opasnost i s druge strane izaziva stalan kaos u privrednoj strukturi zemlje trajnim špekulacijama na crnoj burzi. Štoviše, od približno 2 i pol milijuna Židova u Generalgouvernementu većina ih je nesposobna za rad.

Državni tajnik Dr. Bühler podsjeća da je židovsko pitanje u Generalgouvernementu u izravnoj nadležnosti Šefa Sigurnosne Policije i SD i da će njegovi napori biti podržani od službenika Generalgouvernementa. On ima samo jedan zahtjev, a to je da se židovsko pitanje na tom području riješi što je prije moguće.

Na kraju, različiti načini mogućih rješenja su raspravljeni, a Gauleiter Dr. Meyer i Državni tajnik Dr. Bühler zauzeli su stav da aktivnosti za provedbu konačnog rješenja moraju započeti odmah na označenim područjima i to na način da se izbjegne uzbunjivanje stanovništva.

Sastanak je zaključen molbom Šefa Sigurnosne Policije i SD upućenom svim učesnicima da mu pruže odgovarajuću podršku u provedbi zadataka koje iziskuje rješenje.

Peščanik.net, 27.11.2010.

HOLOKAUST