Od svih materijala koji se koriste u poslastičarstvu, obični vafl koji ima ukus po kartonu je vjerovatno najnezanimljiviji jer uglavnom služi kao podloga, najčešće za sladolede.

Za jednog naročito toplog ljeta (kao da tako nije svako na asfaltu), s prijateljicom sam kupila sladoled na jednom od uličnih štandova. No kad smo pojele veći dio korneta, zastale  smo i pogledale se. Obe smo u djetinjstvu slušale priče o tome kako Šiptari vrškom korneta čiste uši. Nedavno je i jedan poznanik također priznao da baca vrhove korneta, čak i one fabričke.

Moja prijateljica je iz Podgorice. Ja sam to čula u Travniku a treće lice je iz Krajine. Sad se lako smijati tome. S druge strane, iako je blesavo misliti da mrtvi ustaju iz grobova kad padne mrak, niko se po groblju ne šeta uvečer ako baš ne mora. Nonsensa kao što je ovaj s kornetom ima sigurno bezbroj i svako ko ima i trunku političke svijesti neće postaviti pitanje kako neko može izmisliti nešto poput toga. Ili se barem to neće pitati naglas.

Lešek Kolakovski podsjeća da su stereotipi, kao i ove vrste predrasuda posebna vrsta, kako on to eufemistično opisuje, „nepohvalnih opisa“ uobičajenih među plemenskim animozitetima. Poljski filozof navodi primjer kako je u djetinjstvu od jednog drugog dječaka sa sela čuo da Jevreji ne mogu da vide Sunce. Kada ga je upitao zašto onda ne nose sunčane naočale, dječak mu je odgovorio da se oni samo „prave da vide.“ (Kolakovski na kraju dodaje, „nevjerovatno, ali istinito, kunem se“.)

Iz iskustva posljednjeg rata na ovim prostorima znamo da mitovi i stereotipi nisu potpuno bezopasni, odnosno, ako se omraženom narodu pripišu nepopularne osobine, onda ga je kao takvog lakše i prezirati. Ovako isfabrikovana pseudo-racionalizacija je neodvojiv dio huškačke propagande koja se po potrebi s lakoćom aktivira, pa se mitovi i sterotipi po potrebi (kao što je ratno stanje) „prerađuju u smrtonosno oružje“. Teorija da Jevreji ne mogu da vide sunce se eventualno odnosi na njihovu lukavost, dok je ova kornetska zavjera imala za cilj da podrije ne samo (nacionalni) identitet Albanaca već i njihov trgovački kredibilitet. U doba kad nije bilo automata sa snikersima, činjenica da su u bivšoj Jugoslaviji poslastičari s Kosova najčešće držali objekte u kojima su se pravili i prodavali popularni slatkiši nije svakome bila draga. Iako je bila neizostavan dio (popularne) kulture. Tako i u jednoj od najpopularnijih regionalnih emisija u BiH tokom 80-tih, Top lista Nadrealista, postoji skeč sa albanskim poslastičarima, a u kojem se parodira radna sredina (prisustvo neprijavljenih Šveđana koji u ovom slučaju igraju tenis sa kuglama sladoleda), ali i neprihvatljivi sanitarni uslovi (dljaka u sljadoljedu).

Ovdje, međutim, postoji još nešto. Dejan Jović u svoj studiji Jugoslavija, država koja je odumrla, a vezano za slučaj Martinović iz 1985. navodi da je „percepcija o genocidnosti Albanaca na Kosovu“ svakim danom postajala sve izraženija, stvarajući osjećaj straha i to ne samo kod Srba već i drugdje. Takav je slučaj, dodaje Jović, u sredinama gdje su Albanci bili u manjini kao, recimo, u Bosni i Hercegovini. Pri tome, iako u ostatku Jugoslavije (osim u Sloveniji) nisu baš cvjetale ruže, Kosovo je, naglašava Jović, uz Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju „imalo status nedovoljno razvijene regije.“

Ipak, i pored takvog statusa zemalja koje su economically challenged, treba li da čudi što nije bilo govora o solidarnosti na mikro geografskom nivou? Kao primjeri za najčasnije izljeve solidarnosti najčešće se ističu vanredne okolnosti i najbolji primjer i za to je rat. Međutim, koliko god su ljudi na najnevjerovatnije načine u stanju da pomognu jedni drugima, sasvim je ljudski (ovo nije ni negativno ni pozitivno intonirano, ovo je naprosto kvalifikacija) da i empatija ima rok trajanja. O ovim, specifičnim metodama segregacije u uslovima opresije i o uspostavljanju hijerarhije u zatvorenim zajednicama bilo da se radi o logorima ili ambulantnim čekaonicama govori, između ostalog, i Orvelova Životinjska farma.

Sličnost sa životinjskim svijetom je isključivo metaforička, jer je teško zamisliti, recimo, hrčka kako po šumi širi glasine da vjeverica koristi lješnjake kao pomagala za pilates i potom ih, prekrivene svojim tjelesnim sokovima prodaje na vašaru.

Ali, smicalica kao što je ova s kornetom nije nikakvo pitanje darvinovskog opstanka, već je ona isključivo ornamentalnog, da ne kažem, orijentalnog tipa. Hijerarhija u šikaniranju kao da je, izgleda, neizbježna.  

Vrijedi uzeti u obzir i ne tako rijetko citirani dio iz Žižekove knjige Metastaze uživanja, gdje on kaže da se svaki učesnik u raspadu bivše Jugoslavije trudi da iznutra obilježi svoje mjesto, predstavljajući sebe kao bastion civilizacije suprotstavljem istočnjačkom varvarstvu. Zamišljene granice su za različite – desničarski orijentisane – narode vrlo individualne: od Slovenaca kojima je to rijeka Kupa koja ih dijeli od Hrvatske, preko Hrvata koji se identifikuju u ovom smislu granicom sa Srbima, tj. granicom između zapadanjačke katoličke civlizacije i istočnjačkog pravoslavnog duha, do Srba koji sebe, po Žižeku, vide kao poslednju liniju odbrane hrišćanske Evrope od fundamentalizma koji simbolizuju albanski i bosanski muslimani.

Upadljivost albanskih slastičara nije bila posljedica njihove brojnosti jer je, kako navodi Dejan Jović, vrlo malo ljudi iz ekonomskih razloga odlučilo na preseljenje iz jedne republike u drugu. Ekonomska je logika, zaključuje autor, ljude motivisala na iseljenje iz zemlje (na privremeni rad u inostranstvo), ali ne i na “unutrašnje imigracije.” (Po popisu stanovništva iz 1981., samo se 1.760.333 osobe od cca 23 miliona Jugoslavena barem jednom u svom životu preselilo u druge republike.)

A, kako ispada, osim sa birokratijom, svijet koji je bio prinuđen na selidbu se morao suočavati i sa mitovima i predrasudama. Iz tog razloga se nemali broj porodica albanskog porijekla u BiH odlučivao na promjenu prezimena ili barem dodavanju ć na kraju. Ovo ne mora nužno da bude odraz šikaniranja. Ipak, postoji slučaj očeva Albanaca čija su djeca u osnovnoj školi nosila tipično albansko prezime, dok su u srednju školu upisani s novim (tipično slavenskim) prezimenom, iako je prva generacija sasvim uklopljena u zajednicu a druga je tu i rođena.

To da veliku ulogu u stvaranju ovakvih priča – a koje imaju za cilj potkopavanje kredibiliteta – ima element ekonomske zavisti govori i slijedeći primjer. Jedan od popularnijih maloprodajnih establishmenta u glavnom gradu BiH je trgovina oraščićima i začinima koja polako postaje i franšiza. Kvalitet robe je vrhunski a ponude se ne bi zastidjele ni radnje ovog tipa na bečkom Našmarktu. E, ali ima jedna kvaka u svemu tome: ovu trgovinu drže Albanci.

Vraćajući se jednom prilikom sa bakalukom iz ove radnje, srela sam prijatelja koji je, kad je vidio kesu sa prepoznatljivim imenom firme, počeo da me ubjeđuje da su ONI lopovi, da precjenjuju robu te da su orasi istog kvaliteta DUPLO jeftiniji u Konzumu. I to sve najdobronamjernije.

Na stranu što postoji velika, kako kaže reklama neprocjenjiva razlika između kupovine u supermarketima i pazarenja u porodičnim obrtima ovog tipa; jučer korneti, danas bademi, sutra nešto treće, pozadina je uvijek perfidno ista.

Jedan od razloga zašto su ovakvi mitovi preživeli vjerovatno počiva na činjenici da je usmeno prenošenje u ovim krajevima dugotrajnije i dominantnije od pisanog. Pisani tekst u idealnom obliku zahtijeva argumentaciju, dok usmena komunikacija trpi i – i, zapravo, čak i voli – gramatičke i faktografske anomalije.

U slučaju zloglasnih korneta nisu potrebni nikakvi mythbusters kao što su Džejmi i Adam iz istoimene serije a koji se bave rušenjem tih istih mitova. Pa će s vrha zgrade Empire State baciti novčić da vide hoće li on nekom dole razbit glavu (neće) ili će testirat tvrdnje o navodno razornom djelovanju koka-kole (neće rastvorit ljudski zub, ali će dobro očistit rernu).

Naravno da je svima (bilo) dovoljno uzeti kornet i pogledati njegov vrh. Neki su to možda i činili ali tradicionalno neslavna reputacija Albanaca i mogućnost sumnje su činile da ne vjerujemo u ono što vidimo. A ako ne vjerujemo vlastitim očima, odnosno, zdravom razumu, ne znam čemu više možemo vjerovati.

 
Peščanik.net, 25.01.2011.

Leave a Reply