Beogradska ulica u magli
Foto: Peščanik

Kretao sam se kroz maglu, dim i otrov, video obrise zgrada i našao vrata bakalnice. Sve je na svom mestu osim ljudi kojima je već svejedno gde se nalaze. Beograd izgleda kao ostatak kataklizme, deo sveta u koji se ne zalazi. Ljudi ne nose maske, ravnodušni su prema svojim plućima, kao da je disanje večno. Iz pomrčine se ne vide ni život ni smrt.

Predsednik je negde zagubio Gorana Trivana, zabrinuto pitao gde je uopšte taj čovek, ujedno ministar koji štiti životnu sredinu. Je li živ i zdrav, da li je pri sebi, pa ako nije i ako jeste zašto?

Ne znam gde je, rekla je Ana Brnabić, ni meni se na javlja. Nisam primetila da se pomalja odnekud, mora da se zagubio negde u životnoj sredini koja već mesecima ne daje znake života.

Iznenada se pojavio taj Trivan i izrekao prostu, besmislenu i utešnu rečenicu: činimo sve što možemo!

Ministar ima pravo da govori gluposti, šta uopšte znači to što on govori. U ovom slučaju to je jedino ovlašćenje koje koristi.

Letos su nas gušili: smrad velegradskih fekalija, velikih otpadnih reka, farme svinja i goveda, štalsko đubre, veštačko gnojivo, amonijak, vinčanska deponija, mrtvaje na Adi Huji i sve drugo što ne ume lepo da miriše.

Utisak je bio opšti: metropola je smrdela na bajata govna, aromu koju ljudski nos najbolje prepoznaje. Ministar zdravlja Lončar tada je rekao: Nema razloga za zabrinutost, kad padnu kiše, dune vetar, započne nevreme i sve što je na zemlji prekriju sneg i led, smrad će se pritajiti bar do proleća. Zdravlje ljudi, životinja, pčela i biljaka nije ugroženo. A što smrdi, pa neka smrdi. Nikoga smrad nije ubio.

Prekjuče (sreda) isti činovnik je utešio žitelje Beograda i ostatka Srbije: Ono jest, zagađenja ima, ali to nije preterano opasno. Neprijatno je, ali zdravlje građana nije ugroženo. Samo da dune košava ili padne sneg, ili nam se posreći mećava ili nešto još bolje.

Vlast se prilično dobro snalazi u zagađenoj atmosferi, to je za nju prirodno okruženje.

Časni ljudi oko predsednika, spremni su da dišu umesto njega. To je najmanje što mogu da učine na vrhu paklene države. Ministarka Mihajlović, za koju poznanici tvrde da joj od kreča i moleraja više ne vide lice, izašla je na dobar glas da voli mito i da ga prima gde god može. Šešelj je tražio da organi odmah uhapse Zoranu zbog navodnog lopovluka i korupcije. Da joj se jednom skine maska, da i Ana Brnabić vidi šta je ispod nje i kako ministarka za koridore zaista izgleda.

Vučić neće dati Zoranu zbog mita, kao što nije dao Batu Gašića i Lončara zbog helikopterske katastrofe; nije dao Malog zbog stanova u Bugarskoj, a još ga manje daje zbog lažne diplome; ne da da se dira u Nebojšu Stefanovića zbog potresne pažnje prema ocu Branku – za ovu vlast porodica je svetinja; sačuvao je Vulina, uhvaćenog u kleptomaniji od 250.000 evra i sada taj čudak ubija vojsku glupim govorima; ne da na sebe zbog pišljive Jovanjice, ne dopušta da mu diraju brata, to je porodica, a u porodicu se ne dira; ne da policajca Slobodana Milenkovića koji je sačuvao glavu od mafije tako što je sačuvao mafiju rekavši da braća Vučić nemaju veze sa svojom farmom marihuane; neće dati Milana Radoičića osumnjičenog da je bio šef ubica Olivera Ivanovića. Lično ga je metnuo na poligraf i drži ga na krilu tako nevinog; brine o srpskom narodu, ma gde se on nalazi.

Ali u zatrovanoj pomrčini naroda nema nigde. Uskoro će se narod i predsednik neizbežno sresti.

Predsednik brižljivo čuva one koje je izabrao. Oni su njegovi stubovi nosači, bez njih bi nestao u svojoj strašnoj prošlosti. Njih može da grdi, da im zamera i ucenjuje ih, preti im progonom sa dvora i čini im sve što poželi. Oni su njegovi zli ljubimci, ali im ipak ne može ništa, kao što ne mogu ni oni njemu. Svako o svakome zna sve, najužasnije su predsednikove tajne, i njihova važnost i čuvanje jednaki su opstanku po svaku cenu.

Magla i otrovni dim savršena su scenografija oko srpskog vladajućeg tima. Po toj tmini kreću se mobilisani duhovi-glasači i aveti koje ih uče šta im donosi i gde ih vodi onaj koji više ne izlazi na kraj sa sobom i svojim paničnim strahovima.

Zna jedino da mora da očuva pakao čiji je poludeli arhitekta, da ga nekako zamrzne i smiri, ili će nestati u završnoj nepogodi koja se čini neizbežnom.

Pažljivo pratim javnu, kategoričnu dilemu: bojkot izbora ili pristajanje na njih. Debata se razgorela na hipotezi o postojanju nekakvih otpadaka demokratskog građanskog društva. Ali, ne verujem u valjano biranje, ako postoje samo dve loše mogućnosti. Dakle ni izbori ni bojkot! Bojkot je priznanje da se ima šta bojkotovati, izbori su samo bacanje nemoćne opozicione žrtve u ponor, ritualno odvođenje vola na klanje.

Možda sve što vlast čini valja ignorisati, negirati ih ignorisanjem, anatemisati, ne pristati ni na šta, odlučno im odricati svaku legitimnost, izbeći sve dijaloge i rasprave sa njima, jer to više nije moguće, niti ima političkog i građanskog smisla.

Ništa drugo ne sledi iz propasti u koju smo godinama ćutke upadali, i samo se noktima držimo da se ne survamo u ponor. Nikakvi izbori nisu mogući, niti se ima šta bojkotovati. Nema mogućnosti da opasna klika, podržana svojom zagađenom medijskom hidrom, usavršenim krađama i odredima batinaša padne na izborima.

To više nije moguće trpeti bez opasnosti od konačne socijalne pareze. Svakako nam sledi potpuna građanska neposlušnost i zaustavljanje ovog načina života, nedostojnog ljudi koji još sebe smatraju slobodnim. To je naravno mirna pobuna bez kraja, mirna do granica odbrane od terora vlasti, odlučna poruka da moraju otići. Uplašeni su i spremaju se za taj dan, ali ne znaju gde se tačno odlazi posle dokrajčenog zločinačkog udruživanja.

Ta pobuna će biti izlazak na izbore.

Peščanik.net, 17.01.2020.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)