Kao što je za američku administraciju, pa i za brojne Amerikance, napad 11. septembra bio opravdanje za histeričnu ksenofobiju i brojna narušavanja pravnog poretka, sve do pokretanja ratova u Aganistanu i Iraku, tako je za vlasti u Rusiji, pa i brojne Ruse, rušenje stambene zgrade u Moskvi 1999, kada je poginulo 300 ljudi, bilo povod i opravdanje za otvoreni rasizam, za bezobzirnu agresiju u Čečeniji, za razmah neonacističkog pokreta. Simptomatično je da u slučaju oba teroristička napada ima dosta podataka koji govore o odgovornosti “bezbednosnih” službi dve supersile, počev od sumnji za aktivno ili pasivno učešće u samim napadima, do zloupotrebljavanja napadima izazvanih emocija radi učvršćenja svoje, sve manje zakonite vlasti. Amerika kao da pokušava da se tog odijuma oslobodi. U Rusiji, naprotiv, ksenofobija još uvek donosi politički kapital. Na meti su novinari i pravnici koji o zloupotrebama javno govore, a rasizam cveta.

Predstavnik moskovskog analitičkog centra “Sova” kaže da “više od polovine stanovnika Ruske federacije smatra da Rusi treba da imaju privilegovan status u odnosu na druge etničke grupe, a da bi nacionalne manjine trebalo ograničiti ili čak proterati iz zemlje”. Putin stvara i koristi to narodno raspoloženje: jedan od primera je proterivanje Gruzina iz Rusije. Za podršku naroda bore se i vođe ekstremnih nacionalistčkih organizacija koji su se okrenuli protiv Putina i njegove vlasti, jer ovaj “nedovoljno vodi računa o ruskim interesima”. U stvari, vlasti i neonacistička opozicija na terenu ksenofobije i rasizma ne nastupaju kao protivnici, nego kao konkurenti koji nude skoro ista rešenja, pa nije čudno da nacionalisti uživaju simpatije i saučesništvo mnogih delova bezbednosnih i pravosudnih organa, tako da bez velikog straha polaze u svoje akcije. Čak i ako je sudski progonjena, većina napada na strance je kvalifikovana kao obično “huliganstvo”, a ne kao delo rasne mržnje. Istrage se u takvim slučajevima vode mlako i bezvoljno, pa se zločincima ponekad u trag uđe sasvim slučajno, iako se oni ne trude da sakriju svoje delo, nego ga, naprotiv, često propagiraju na internetu.

Statistike su porazne. Po podacima Sove, 2005. godine je u rasističkim napadima bilo ubijeno 47, 2006. – 64, 2007. – 86, 2008. – 97, a samo u januaru 2009. godine 12 ljudi. Broj pretučenih i ranjenih je višestruko veći. Verovatno je da su i ovi podaci umanjeni, jer se mnogi rasistički napadi klasifikuju kao obično izgredništvo, a o mnogima ćute i žrtve (Kinezi, na primer, jer im je tako savetovala njihova ambasada, a neki Kavkasci zato što “pravdu” radije uzimaju u svoje ruke). Velika je Rusija, reći će neko. U njoj su i obična ubistva postala banalnost, godišnje bez traga nestane po nekoliko stotina ljudi. Ali zamislimo kakve bi bile reakcije ako bi se u Evropi, koja ima tri puta više stanovnika, dogodilo da neonacisti ubiju 300 stranaca, da odsecaju glave stranim radnicima, video-snimke odsečenih glava pokazuju na internetu, a same glave bacaju u kante za smeće (u Moskvi su poslednjih meseci bila dva takva slučaja, a žrtve su bili Tadžici). U Rusiji to postaje banalno, da ne kažemo – normalno.

Dovoljan uzrok za napad može biti nečiji “neruski izgled”, što podrazumeva “lica kavkaske nacionalnosti” (niko nije pošteđen, od Čečena do Jermena), radnike-imigrante iz srednje Azije i Kine, izbeglice iz jugoistočne Azije, studente iz Afrike i, tradicionalno, Jevreje. U poslednje vreme osobito su brutalna ubistva radnika (najčešće građevinskih), a očekuje se da će se broj sličnih napada povećati, s obzirom na rastuću nezaposlenost i opštu krizu koja pogoduje ksenofobiji.

Vinovnici napada na rasnoj osnovi su često članovi dobro organizovanih grupa (skinheadsa, političkih partija i pokreta) koje propagiraju ideologiju rasizma, neofašizma i nasilja. Prema zvaničnim podacima u Rusiji danas postoji oko 150 ekstremističkih grupa sa više od 5.000 članova, dok nevladine organizacije smatraju da takvih organizovanih ekstremista ima više od 50.000. I da njihov broj neprestano raste. Sve su češći marševi i mitinzi takvih grupa, na kojima se nose zastave sa simbolima koji neodoljivo podsećaju na svastiku, a učesnici svoju mržnju prema strancima pokazuju jarosnim kricima i rukom ispruženom u nacistički pozdrav.

Takve grupe se organizuju i kao streljačke družine i sportske organizacije, čiji su treneri bivši ili sadašnji oficiri, a mesta okupljanja i treninga ponekad policijski ili vojni poligoni. Policija, međutim, i sama aktivno učestvuje u sprovođenju rasističke politike. U Moskvi, na primer, ako nemate “rusku spoljašnjost”, verovatnoća da ćete na ulici biti legitimisani je 20 puta veća nego ako ličite na čistokrvnog Rusa.

 
Prema materijalima analitičko-informacionog centra Sova

Peščanik.net, 26.02.2009.