Foto: Babu/Reuters
Foto: Babu/Reuters

Najzad se probismo do reforme.1 Tojest do pitanja kuda (treba da) ide Srbija.

I, šta predlaže Ilić? Kad se sve sabere i oduzme – još više države. Samo je sad u pomoć pozvao i „opšte dobro“ koje, navodno, država treba da štiti, brani i čuva; od koga – pa, naravno, od zlog tržišta. Ali da ne bude da sam ja Ilićevo mišljenje negde iskrivio, evo šta on kaže:

„Drugo rešenje su postepene reforme. S jedne strane, treba dozvoliti da tržište odradi svoj posao u onim segmentima gde nema opasnosti od njegovih verovatnih štetnih posledica (koje su izvesne u oblastima obrazovanja, zdravstva i kulture, na primer). S druge strane, treba odrediti iznova šta mi danas i ovde podrazumevamo pod opštim dobrom“. I još: „…može da se formuliše neki princip opšteg dobra koji je dovoljan razlog da država na raznim nivoima vlasti interveniše u polje kulture i barem delimično sačuva takve ustanove od uticaja tržišta“. I nešto što se tiče „samog pojma opšteg dobra: mi bismo se morali dogovoriti oko toga šta je za nas prihvatljivo kao opšte dobro, kako bi država uopšte imala osnov da interveniše. Taj dogovor još nismo napravili. To dogovaranje odlaže se u nedogled…“.

Mislim da je pitanje „opšteg dobra“, tj. šta bi u jednom društvu bilo proglašeno za „opšte dobro“, važno. Sam Ilić, međutim, preko toga prilično (o)lako prelazi ostavljajući sagovorniku da nagađa šta bi to moglo da bude.

Recimo, kako on zamišlja to društveno dogovaranje i (umalo ne rekoh „samoupravno“, mada čak ni praksu samoupravljanja u bivšoj SFRJ tako „an blok“ ne odbacujem) sporazumevanje oko toga „šta je za nas prihvatljivo kao opšte dobro“? Ima tu mnogo dodatnih pitanja i potpitanja, ali nema smisla ovde se u to upuštati.

Još više konfuzije unosi Ilićeva, doduše više uzgredna, „definicija“ opšteg dobra: to bi, po njemu bile oblasti obrazovanja, zdravstva, kulture. Tu se pre svega postavlja pitanje zašto Ilić misli da privreda (poljoprivreda, industrija itd.) nije opšte dobro. Pa privreda, tj. privrednici i zaposleni u privredi, treba da finansiraju čitavu tu „društvenu nadgradnju“, koja po Iliću spada u opšte dobro. Kako će da opšte dobro napreduje, raste i povećava se, ako se ne razvija i „društvena baza“.

S tim u vezi nameće se još jedno pitanje. Zašto Ilić privredu (i zaposlene u njoj) prepušta „surovim zakonima tržišta“, a obrazovanje itd. polaže u državne jasle. Ako privrednici, tj. pojedinci u privredi, idući za „svojim sebičnim interesima“, mogu da obezbede napredak cele ekonomije (što je svakako na opštu dobrobit), zašto su pojedinci koji su angažovani u društvenoj nadgradnji nesposobni (da ne upotrebim neku težu reč) da obezbede to isto u poslovima kojima se oni bave.

U stvari, imam utisak da je Iliću to „opšte dobro“ bilo potrebno prvenstveno zbog toga da bi na scenu vratio, odnosno u predstavu (o tome kako rešiti određene probleme) uključio – državu. Odnosno da bi opravdao njenu glavnu ulogu u oblastima koje ga prevashodno zanimaju: obrazovanje, zdravstvo, kultura.

Drugo je nešto još važnije. Ilić, naime, smatra da tržište ne može da reši neke stvari, jer ima mana. To da tržište nije savršeno nije sporno. Ono nije nikakav nadnaravni mehanizam, i njega zapravo čine ljudi, pojedinci. To, međutim, u ništa manjoj meri, važi i za državu. Ali nije jasno zašto Ilić misli da je država savršena pa će automatski, što god da joj se da, uraditi potpuno u skladu sa našim namerama i najboljim željama. I pojedinci koji čine državu imaju svoje male, sitne interese, a imaju i partijske naloge, koji su im u njihovim svakodnevnim poslovima i preči i važniji, i tek će „na kraju dana“, ako im ostane vremena, da pomisle na ono „opšte dobro“, ma kako ga mi dobro odabrali i precizno definisali. Ako uopšte pomisle.

Ilić i sam uviđa ogromne defekte koje ima država u Srbiji (u sve tri „grane“ vlasti) i kritikuje je, ni sam ne bih mogao bolje. Ipak, toj i takvoj državi Ilić je spreman da da još više (o)vlasti i da joj proširi delokrug rada. U stvari, verovatno Ilić ne misli na ovu i ovakvu državu, kakvu mi u Srbiji imamo, nego na neku mnogo bolju i lepšu, ali prosto takve države u nas nema. On jednu, da tako kažem, idealnu državu suprotstavlja jednom realnom tržištu. Ne čini mi se da je to ni metodološki ni analitički korektno.

Evo i jednog konkretnog primera kako izgleda Ilićev „dokazni postupak“. Možda paradoksalno, ali sa zadovoljstvom navodim sledeće Ilićeve reči: „Najveći broj kulturnih ustanova u Srbiji ne radi dobro svoj posao, ako uopšte išta i radi. Uzmimo opet biblioteke za primer. U njima radi više ljudi nego što je to zaista potrebno, slabo su opremljene knjigama i imaju konstantan pad broja čitalaca. Najveći broj zaposlenih u tim bibliotekama vrlo se slabo razume u tekuću književnu produkciju, malo čitaju i uglavnom nisu u stanju da daju relevantne informacije korisnicima bibliotečkih usluga… država sipa novac u biblioteke koje u ovom trenutku praktično ničemu ne služe. Pri tom, taj novac najvećim delom ide na plate zaposlenih, manjim delom na održavanje prostora, a najmanjim delom na nabavku novih knjiga“, opisuje Ilić „aktuelnu“ situaciju u srpskom bibliotekarstvu, a ja priznajem da ni sam ne bih umeo bolje. Ali, vraća se Ilić sebi, pa zaključuje: „Ako gledamo iz tog ugla, Lakićević je u pravu: ugasite biblioteke“. Ne treba ni da naglašavam da ja tako nešto nisam predložio, ali Ilić smelo ide za svojom idejom i nastavlja: „Meni se, pak, čini da je to Lakićevićevo rešenje pogrešno, jer direktno proizvodi posledice koje sam opisao u prethodnom odeljku“.

Nije me mrzelo, vratim se na prethodni odeljak. „Ja tamo, kad ono – međutim“, što kaže ona stara šatrovačka doskočica, dakle, nađem „tamo“ sledeću rečenicu: „Proces gašenja javnih biblioteka upravo je u toku u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji. Još nisu urađena prva istraživanja o posledicama takvih odluka, ali moja je pretpostavka da će one biti slične posledicama potpunog uvođenja tržišta u obrazovanje…“. Šta ovde vidimo? Vidimo, kao na dlanu, da Ilić kaže kako je posledice „direktno opisao“, ali onda se ispostavi da još nema nikakvih istraživanja, na osnovu kojih bi te posledice mogle makar da se naslute i da je ono što stvarno postoji samo njegova snažna pretpostavka (podvlačenja ML) da će to dovesti do posledica istih kao u jednom drugom slučaju, koji se takođe nije desio, ali je (i) njegove posledice Ilić već zamislio. A naročito mi je simpatično kad neko ljude u Srbiji plaši Sjedinjenim Državama: „vidi kako se pate one zle čike u Americi, tako ćeš i ti proći ako ne budeš dobar“. Toga su se i komunisti u SFR Jotu klonili.

Na kraju da dodam i ovo. Ne mislim da je Ilić ni izabrani ni samozvani predstavnik bilo kakve grupe ili „klase“ – što mi on zamera, pa ako se, dakle, iz mojih reči mogao steći takav utisak – izvinjavam se. Ali, mislim da Ilićev pristup, kao i većine kulturnih radnika, nije fer i korektan upravo prema onima u čije ime oni vole da nastupaju i iza kojih vole da se kriju. „Sistem“ za koji se zalaže Ilić liči mi na nekog minotaura: pola „životinja“ – pola „čovek“, tj. pola kapitalizam, a pola socijalizam. Za industrijske radnike kapitalizam (surovo tržište), a za kulturne radnike socijalizam (država blagostanja).

I – poslednja napomena. Nadam se da je ova polemika bila i društveno korisna, ali mislim da je iscrpela svoje potencijale. U svakom slučaju, ja se ovim povodom više neću oglašavati, a Ilić ima pravo, pošto se kasnije uključio, da da svoj završni komentar.

Peščanik.net, 17.02.2014.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Sfinga socijaldemokratije

Dejan Ilić – Neoliberali pod okriljem države

Mijat Lakićević – Šta da se radi

Dejan Ilić – Libertarijanska antidemokratija i elitizam

Mijat Lakićević – Nikad robom

Dejan Ilić – Beg iz ropstva

Mijat Lakićević – Ko još haje za Hajeka

Dejan Ilić – Od Schmitta do Hayeka i nazad

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Naslov ovog teksta aludira na knjigu Poezija, tržište, država; Miroslav Maksimović i Boško Mijatović, Izdavač: (da izvini Ilić) Službeni glasnik, 2009.
The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)