Nedavno sam imala tu nesreću da na jednoj književnoj promociji u Braće Krsmanovića čujem i rečenicu Rat je moje najznačajnije životno iskustvo. Od tada mi ta strateški sročena formulacija pulsira kao predgangrenozni zub. Pitam se, postoji li iko ko je preživio rat a da to nije nešto najbitnije što se njemu ili njoj desilo? Ovo je, naravno, retoričko pitanje jer sam uvjerena da postoje ljudi – neke čak i poznajem – koji ne žele da se njihov identitet temelji isključivo na iskustvu rata.

To da im je od kuće u kojoj su odrasli ostao samo kostur i mada su je humanitarne organizacije solidno obnovile, metalna tabla sa zvjezdicama Evropske unije će vječno podsjećati da je to neka replika bez duše, da im je mlađeg brata koji se furao na Dilan Doga pokosio geler i još, ironično, svega dva mjeseca pred kraj rata ili da su možda svoj sedamnaesti rođendan dočekali u prijedorskom logoru – to će možda reći kada sa njima završite na piću u nekom bezimenom bircu, i pri tome će to reći ispod glasa, skoro stidljivo. Kako kaže Kami, čovjek je čovjek više po stvarima koje prešuti nego po onima koje kaže.

Ako je, međutim, namjera da se od tog najznačajnijeg iskustva pravi poetika ili estetika, onda je to druga stvar. Onda je poželjno da to čitav svijet zna, bez uvijanja i suvišne retorike. Pomenutu je rečenicu izrekla osoba koja je opsadu provela u Sarajevu. Ali, isto tako to može biti i neko iz Belfasta, Groznog ili Kigalija. U ovom slučaju je, međutim, bitno što je to izrečeno u Beogradu.

Strateško evociranje rata, i to čitavih petnaest godina nakon njegovog završetka, (p)ostalo je identitetska značka izvjesnog broja ljudi koji grabe svoj dio javnog prostora. To je najlakši način da se uznemiri potencijalno empatični auditorij kojeg obično čini neki fin svijet otvoren za takve tužbalice. Rezon je, zašto smarati sebe i druge neopterećenom pričom koja u sekundi može da bude zaboravljena, kada postoji to najznačajnije životno iskustvo. I čim se ono potegne, publika počne da se neugodno vrpolji.

Prijateljica koja je također prisustvovala toj sebeljubivoj epifaniji mi je rekla da se tada ‘osjećala ko govno’, što je zapravo i bio cilj – da se publici i petnaest godina nakon završetka rata nametne osjećaj krivnje i griže savjesti. (I pri tome proda koji primjerak knjige.) Ovi ljudi tako bivaju slični ljekarima koji svoje sagovornike ne pošteđuju nijednog detalja vezanog za pacijente sa uznapredovalim karcinomima i utrobom koja neumoljivo trune. To ne čine da bi upozorili, već da bi taj užas proslijedili dalje. Kao ona pisamca koja smo svi dobijali poštom i u kojima je stojalo da napraviš deset kopija i pošalješ na deset različitih adresa, pa ti se neće desiti to i to.

U BiH se to svakodnevno može vidjeti u brojnim političkim emisijama, smotrama povodom Dana državnosti i slično, koje patriotizam podstiču prizorima razaranja i scenama raščerečenih udova. Međutim, empatija se troši. Neselektivno emitovanje takvih ‘prizora stradanja’ (Suzan Zontag) samo stvara mučninu i dodatno anestezira naša čula koja su ionako oguglala zahvaljući medijima. Jedna od najčešće ponavljanih mantri, da-se-ne-zaboravi, u BiH je postala izlizanom frazom koja čini da se ljudi izvan Federacije postide ili da ih uhvati srklet.

Sve dok postoji neko ko je raspoložen da ih sluša, ovi ljudi-značke će paradirati svojim najznačajnim iskustvom – na taj ga način zapravo parodirajući – i bez imalo dostojanstva zavrtati rukave i nogavice da pokažu svoje emocionalne batrljke.

Nije stvar u tome da je skromnost vrlina nad vrlinama (da li je?), ali ovo nije ništa drugo do pseudoestetsko parazitiranje na ljudskoj empatiji, koja može i treba da pripadne stvarnim žrtvama. Onima sa protezama, onima koji se javljaju u centre za podršku, onima koji se ne javljaju u te centre. I naročito onima koji nemaju mogućnost da javno govore.

Ponavljam, empatija se troši. Kao primjer možemo uzeti slučaj Nataše Kampuš. Čitav svijet je suosjećao sa njom zbog onoga što je godinama preživljavala u podrumu ludaka koji ju je držao zatvorenom. Međutim, kada Nataša Kampuš napiše knjigu, gostuje uplakana po televizijama i na kraju najavi i vlastitu emisiju, onda trauma prerasta u trgovinu. Pitanje je, dakle, kada suze postaju samo scenski rekviziti?

Cvetan Todorov u svojoj impresivnoj studiji o totalitarizmu Hope and Memory piše da je pravo na zaborav savršeno legitimno ljudsko pravo, odnosno da u demokratskim društvima ljudi s vlastitom prošlošću mogu raditi šta požele (mijesiti je kao glinu, što bi rekao Brodski). On navodi primjer žene koja je preživjela gulag i koja se pita ne bi li bilo bolje da to zaboravi, umjesto što je majka podstiče da to bilježi. Kako podsjeća Todorov, Nantski edikt (1598) je sastavljen da bi se stalo ukraj vjerskim ratovima u Francuskoj između katolika i protestanata (skoro kao Dejtonski sporazum, mogli bismo dodati). Anri IV je na ovaj način poručio da se ranije nesuglasice ipak trebaju ostaviti po strani, a svim ljudima se zabranjuje da se pozivaju na ratne užase. Da, ovaj čovjek je shvatio da je okrutno druge stalno podsjećati na najbolnije trenutke njegove ili njene prošlosti, jer treba da postoji i pravo na zaborav.

Stvar je upravo u tome: konstantna reminiscencija na nasilje iz prošlosti „hrani nasilje budućnosti pretvarajući ga u zakamuflirani mehanizam osvete.“ A osveta, osim u trilogiji Kil Bil, danas i nije naročito popularna kategorija. Međutim, kada je „zamaskirana u haljinu pravde, ona je daleko od toga da nam bude odbojna“ (Todorov).

Naravno, svako ima pravo da, manje ili više elegantno, ističe svoj identitet. S tim da, kako održavanje uspomene na zlo koje nam je počinjeno može dovesti i do čina osvete, tako i zaborav može imati negativne posljedice u vidu represije. Todorov se u tom smislu poziva na francuskog filozofa Pjera Nora, po kojem konstruktivno evociranje potisnutih uspomena ne bi trebalo da subjekta „umrtvi vječnim bljuvanjem (regurgitation) vlastite prošlosti, već da ga od nje oslobodi.“ Najdostojanstveniji način tretiranja prošlosti jeste, u dokumentacionom smislu, stvaranje arhiva i centara, na način na koji to u Sarajevu radi Suada Kapić, koji bi bili dostupni javnosti. I koji bi omogućili da, recimo, bebe koje su rođene tokom granatiranja porođajnog odjela bolnice Koševo budu u prilici da to, ako imaju potrebu, pogledaju kad porastu.

Cvetan Todorov nas podsjeća da bi trebalo pokušati da izbjegnemo zamku „dužnosti sjećanja“ i radije se posvetiti istraživanju njegovih posljedica. Odbacujući tvrdnju Džordža Santajane da oni koji zaboravljaju prošlost je neće ponoviti, odnosno, da će oni koji je pamte vjerovatno izbjeći njene pogreške, Todorov završava rečenicom koja je za mnoge ljude neprihvatljiva: istorijska prošlost, kao i prirodni red, nema nekog naročitog značenja i sama po sebi nema neke naročite vrijednosti.

Vrlo je zavodljivo busati se u prsa ‘rat je moje najznačajnije iskustvo’ i viktimizirati samoga/samu sebe. Međutim, stalnim dosipanjem soli na rane se onemogućava da one zarastu kako bi, konačno, okrenuli novi list u našim životima. Ako je to ono što stvarno želimo.

Autorica (Travnik, 1979) je završila komparativnu književnost u Sarajevu, prevode i polemičke eseje objavljuje u časopisima u BiH, Hrvatskoj i Srbiji: Sarajevske sveske, Tvrđa, Odjek, Zeničke sveske, Start, City magazin, Alexandria Press, Balkanski književni glasnik…

Peščanik.net, 21.10.2010.

Leave a Reply