Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Jelku smo, kod kuće, slučajno, okitili 29. novembra. Od tad svaki dan pišemo Deda Mrazu. Ne, ne, neće ovo biti ispovest, neka čitalac ne strepi. Pre neki dan, jedan dobar novinar kaže – 2025. je godina za zaborav. Mislio je na ekonomiju, takav sam utisak stekao. Možda smo i mi zato požurili da ispratimo 2025. Da je što pre zaboravimo, da dočekamo 2026. i ponadamo se najboljem – izborima.

Samo što 2025. nije godina za zaborav. To je godina za pamćenje. Te 2025, čitave godine bili smo – slobodni. Tako ćemo jednom pričati o 2025. Jeste, pri kraju smo se umorili i od bunta i od slobode, poželeli da se sve što pre završi, ali to je do nas a ne do 2025. godine. Ona je dala sve što se može dati pobunjenim žiteljima Srbije – dovoljno vremena da se zbliže i zajedno pokažu da ne pristaju na zlo.

To nije sve: pred kraj 2025. stigle su i dve dobre vesti. Jeste, čak dve: Rio Tinto privremeno obustavio radove u Jadru; Amerikanci odustali od hotela na mestu Generalštaba. Istina, izgubili smo jedan most u istoj godini, ali tako to ide u (političkim) ratovima – negde dobiješ, negde izgubiš. Da nam je neko ponudio da menjamo taj most za Generalštab, ja bih dao most.

Samo ovde niko ništa ne nudi, sve mora da se otme, to jest da se zaštiti i sačuva. Takva je bila 2025. Ratna. To je metafora, da se ne uznemire površni a zlonamerni čitaoci. Mada, evo, ja ću da ćutim, neka oni kažu: na šta su njima ličili izbori u Kosjeriću, Zaječaru, Mionici… sve to ove 2025. godine. Kao Rio Tinto, kao Generalštab, i Kosjerić je bio pobeda… kako god da je to izgledalo odmah posle izbora.

Zaječar je i dalje – nerešen. Tu se ne može proglasiti ni pobeda ni poraz. Što je, iz perspektive golorukog naroda spram do zuba naoružane i džepova punih našeg novca države ipak – pobeda. Ako dobro brojim, to su četiri – velike, male… kolike god, neka čitalac odluči za sebe – pobede. Setite se 2024, 2. juna, da li smo imali jedan razlog da se posle toga nadamo bilo čemu… a tek pobedama?

Primali smo i udarce. Mlatili su policija, parapolicija, siledžije u službi države. Pogotovo proletos. Mi mislili, evo ga leto, malo da predahnemo. Ništa od toga. Bilo je to zaista vrelo leto 2025. Na šta je režim reagovao nerazumnim nasiljem. I ništa nije postigao. Za razliku od leta, jesen je počela mirnije, a onda su stigli udarci spolja. Za režim. Da nije bilo nas, ne bi bilo ni tih pobeda (koliko god da izgleda da su se desile nezavisno od nas).

A 15. mart, kako ćemo da brojimo 15. mart 2025? To je bila prva polovina godine. Danas izgleda kao drevna prošlost. A 15. marta mislili smo – trijumf. Pola miliona ljudi na ulici. Šta su tamo tražili? Izbore? Ne, to je došlo kasnije. Da se ispune zahtevi, oni prvi, iz 2024? Ne, već tada više niko nije verovao da će ti zahtevi da se ispune.

Zašto onda pola miliona ljudi na ulici? Da demonstriraju integritet i dostojanstvo, da pokažu da su slobodni. I tako cele 2025 – demonstracije slobode. Na to režim ne ume da odgovori. Režim laže, vara, potkrada, obeća pa ne ispuni, tuče, hapsi, pritvara, sudi, otima plate (nastavnicima, profesorima, sve u 2025), smenjuje (direktore škola, lekare i načelnike po bolnicama, policajce, tužioce, sudije… sve redom, i svoje i naše, ne zna gde udara glavom), ali slobodi ne može ništa.

Na kraju smo 2025, pa smo što šta zaboravili, pa tako i njen početak. A na početku su stajali nastavnici. Ne može biti loša godina, ne sme se zaboraviti godina čiji početak obeleže nastavnici. A otvorili su godinu školom iz snova (iako je trebalo da bude raspust). Tobože u obustavi rada, a zapravo u poslu iz sve snage. Zajedno s decom osmislili časove, po čitave dane u školi, a roditelji na straži, da inspekcija, da vlast, nešto ne pokvari, kao što uvek pokvari.

Ne sme se to zaboraviti, bez obzira na to šta je bilo kasnije. A posle su bile, prisećamo se, otmice plata, pa osvetoljubiva otpuštanja, pa iseljavanja dece iz škola… Šta god bolesno da vam padne na pamet – to je bilo. I uprkos tome, traje demonstracija slobode. Od toliko slobode, čak se i poneki tužilac i sudija usudio da pred kraj 2025. radi svoj posao. Mržnja je zarazna, to znamo. Ali i sloboda ume da se širi kao zaraza.

To smo sad naučili. Zato ne sme da se zaboravi 2025. i lekcije koje smo u njoj sami sebi dali/poklonili. Jeste, da sad od Deda Mraza tražimo poklon za srećnu novu 2026, pitali bismo ga odmah za izbore. To nam je falilo u 2025 – izbori. Možda zato umor i razočaranje u ovim poslednjim nedeljama stare godine. Ali, mislite na slobodu iz 2025… nema razloga za nezadovoljstvo, je l da?

A izbore nam neće dati Deda Mraz, naravno. I to moramo sami. Ili možda ne sasvim sami. Nema razloga da sumnjamo u to: niz dobrih vesti s kraja 2025. produžiće se i u 2026. Tekući režim nema pametan odgovor ni na jednu u nizu kriza u koje sve češće upada. Taj niz otvorenih problema dovešće na kraju i do izbora, pod uslovom da istrajemo u pobuni/slobodi.

Hoću da kažem, bila je dobra 2025. A 2026. će biti još bolja.

***

Jeste, kraj teksta, u stilu srećna nova…, pa zvezdica, pa ispod zvezdice ograda. Biće 2026. dobra, ako uspemo da rešimo, to jest da sačuvamo N1 i Novu. Neću ovde ponavljati sve što sam napisao o tim televizijama. Reći ću samo kratko da su te dve kuće okosnica nove zajednice pobunjenih žitelja Srbije. To su naši – kao ih već zovu – javni servisi. Moguće je da ćemo izbore, jednom kada ih bude, verovatno pred leto 2026, ili na njenom kraju, dobiti (istina, mnogo teže) i ako se te dve televizije (privremeno) ugase (u gašenje računam i preuzimanje). Ali, stvar nije samo u izborima, stvar je u toj novoj, našoj zajednici. Teško ćemo je i podići i sačuvati bez N1 i Nove, a nema ni na vidiku ničega što bi moglo da ih zameni. Tako u 2026. ulazimo podeljeni između straha (od potencijalnog medijskog gubitka) i nade (da će biti izbora). I sad, između straha i nade, treba da sačuvamo slobodu, kao u 2025. Jeste, paradoks, 2026. biće dobra ako bude kao 2025. Na to smo spali. Ili – dotle smo se podigli.

Peščanik.net, 23.12.2025.

NOVE GODINE, BOŽIĆI I OSTALI DUPLIKATI

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965) je bio urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i časopisa Reč. Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. U Fabrici knjiga objavio je zbirke eseja Osam i po ogleda iz razumevanja (2008), Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer (2011), Škola za „petparačke“ priče. Predlozi za drugačiji kurikulum (2016), Dva lica patriotizma (2016), Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: sf, horror, fantastika (2020). Objavio je i knjige Srbija u kontinuitetu (Peščanik, 2020) i Odrastanje u Srbiji. Izlazak iz komfora nezrelosti (XX vek, 2025). Sarajevski Centar za obrazovne inicijative 2025. ponovo je objavio Školu za „petparačke“ priče i Fantastičnu školu, a s njima i njegovu novu, treću knjigu u istom nizu Škola za bogove i superjunake. Još priloga za drugačiji kurikulum. Od 2004. je saradnik Peščanika gde piše redovne komentare na tekuće (političke) događaje.

Latest posts by Dejan Ilić (see all)