Pogibija palestinskih Arapa u Gazi i Izraelaca (muslimana i hrišćana, Druza i Beduina, kao i Jevreja, ne zaboravite, u Ašdodu i Zderotu) deluje još besmislenije ako uzmemo u obzir da su vreme pokolja odredile tri izborne kalkulacije.

Prvu predstavlja interegnum između dva američka predsednika, tokom kojeg se može čuti samo tiho cijukanje naše političke klase, dok se naše oružje koristi za uspostavljanje mostobrana i obnovu naših nelagodnih simultanih patronata nad Izraelcima, Egipćanima i Palestincima. Beni Moris, jedan od najžešćih intelektualnih komentatora u Izraelu, očekivao je da će Izrael iskoristiti tranzicioni period od Buša do Obame da napadne nuklearne pogone u Iranu. Možda se kratkoročno prevario, tekući napad na Gazu i Hamas jeste isti taj rat samo na mikroplanu.

Na drugom mestu su predstojeći februarski izbori u Izraelu. Do prošle nedelje se očekivao povratak Benjamina Netanjahua, čiji je tvrdi pristup teritorijalnim ustupcima opravdan korišćenjem evakuisane Gaze za nasumično lansiranje projektila. Trenutno je malo verovatno da će lako uspeti da nadjača koaliciju na vlasti, makar po desničarskim idejama. (Setite se da su sve one besmislice o takozvanoj „intifadi Al Aksa“, zbog kojih je protraćeno toliko života i vremena tokom poslednjih decenija, bile podstaknute izbornim rivalitetom Netanjahua i Ariela Šarona, gde se ovaj drugi pokazao čvršćim od prvog gegajući se osiono po Brdu hrama u društvu naoružane bande. Zbog takve taštine viđamo decu koja na ulici vrište iznad unakaženih roditeljskih tela – i obrnuto, ako mogu tako da se izrazim.)

Treća stvar, o kojoj se najmanje govori, jeste da ovog meseca predsednik Mahmud Abas mora da raspiše izbore za Palestinsku upravu, iako oni ne moraju da se održe. Pre nove godine sam razgovarao sa nekim upućenim Palestincima koji su tvrdili da je pod tada važećim uslovima Hamas morao da se nada kako takvi izbori neće skoro biti održani. Život u islamskoj Gazi kod stanovništva ne podstiče ekstatičnu sreću i prosperitet: slično mnogim fundamentalističkim pokretima, Muslimansko bratstvo se u svojoj palestinskoj inkarnaciji opasno preigralo. Teško da ćemo ikada saznati šta bi se dogodilo na slobodnim izborima, ali mislim da slobodno možemo reći da su nedavni događaji dodatno odložili pojavu demokratske i sekularne alternative među Palestincima. Mislim da je čak moguće da neki ljudi u Izraelu i neki drugi ljudi u Gazi takvu pojavu ne žele da vide, ali ne bih da budem ciničan.

Dakle, zato se ovaj gadni sukob odvija sada, a ne u neko drugo vreme. Da najnoviji rat u Gazi nije počeo sada, jednom bi sigurno počeo. Kao i obično, Morisovi članci su informativni. Kao jedan od najstrožih istoričara „revizionista“ po pitanju osnivanja Izraela, koji je počeo duboko da kopa po arhivima svoje zemlje da bi pokazao kako su Palestinci bili žrtve planiranog etničkog čišćenja 1947-1948, Moris je navikao na suočavanje s neprijatnim činjenicama. Toplo preporučujem čitanje njegove kolumne u New York Times-u od 29. decembra 2008. On tu ne opisuje toliko šta je video kad se suočio sa činjenicama već šta Izraelci vide kada stvari posmatraju spolja i iznutra. Na severu imamo lokalne Hezbolahove projektile, uz podršku Sirije i Irana, dve diktatorske države, od kojih će možda jedna uskoro imati nuklearno naoružanje i uslove da ga upotrebi. Južno i zapadno, Hamas u Gazi. Na okupiranoj teritoriji Zapadne obale – stara kolonijalna vladavina nad nevoljnima kao i stari sukob sa mesijanskim Jevrejima. U samom Izraelu, sve veća sklonost izraelskih Arapa da se deklarišu kao Arapi ili Palestinci, a ne kao Izraelci. Iznad svega stoji jednostavna demografska činjenica: izraelski zakon i izraelska vlast vladaju ili dominiraju nad sve više i više nejevreja, od kojih je sve manje i manje zainteresovanih za nekakav kompromis. (Upravo je ovaj demografski imperativ, ako se sećate, prisilio čak i Šarona da se odrekne ideje o „velikom Izraelu“, plana za koji su mnogi državno subvencionisani izraelski naseljenici još uvek spremni da poginu – ili da ubiju.)

Kada se stanje uporedi s onim iz 1967. godine kada su pretnje Izraelu ugrožavale samo njegovo postojanje, piše Moris, jedine promene koje sad idu u korist Izraelu jesu dolazak dva ili tri miliona novih Izraelaca i nabavka nuklearnog naoružanja. Ali koliko zaista ohrabruje takav razvoj događaja? Gde da idu novi doseljenici osim na spornu teritoriju? I koga gađati nuklearnim projektilima? Gazu? Hebron? Ova mesta će i dalje ostati tik uz jevrejsku zajednicu, čak i da se Damask i Teheran sravne sa zemljom. Samo mesijanci mogu da pomisle na takav ishod. (Prava je šteta što ih ima toliko u na tom području.)

Suočeni sa ovako neverovatnim lancem okolnosti, i uz zastrašujuće omaške – poput poslednje invazije Libana – koje su iz njega proistekle, pojedini izraelski političari izgleda misle da će zauzimanje čvrstog stava po pitanju Gaze makar biti dobro za kratkoročni moral. Ovo je jasno nagovešteno u izveštajima inače izvrsnog Itana Bronera, objavljenim na naslovnim stranama New York Times-a, 29. decembra i 4. januara. Zašto se jednostavno jasno ne kaže da se bombarduje zbog izbornih glasova?

Tek pošto se shvati sve gore navedeno, može se razumeti odvratno i bedno ponašanje bande zvane Hamas. Oni vrlo dobro znaju da sankcije škode svakom stanovniku Palestine, ali – isto kao režim Sadama Huseina u Iraku – odbijaju da zaustave sveopšte nasilje i rasističku i religijsku demagogiju, što su i bili razlozi za sankcije. Palestina je zajednički dom za nekoliko religijskih i nacionalnih grupa, ali Hamas dogmatski insistira da je cela teritorija samo muslimanski deo budućeg islamskog carstva. U doba kada se u regionu demokratski i reformatorski trendovi mogu osetiti od Libana do Zaliva, vođstvo Hamasa je fizički i ekonomski deo klijentele dvaju najgorih diktatura na tom području. (Ako poželite da se dobro nasmejete, pročitajte nešto od onih zapadnih „intelektualaca“ koji veruju da bi glas za neku islamističku stranku i islamsku državu bio glas protiv korupcije! Izgleda da nisu u poslednje vreme proučavali Iran i Saudijsku Arabiju.) Gaza je mogla biti nagoveštaj buduće samoopredeljene palestinske države. Umesto toga, preotelo ju je Muslimansko bratsvo i od nje napravilo mesto za represiju stanovnika i agresiju nad susedima. Ponovo Partija Boga ima prednost. Čitati Benija Morisa znači da možeš – i da si prilično slobodan – da posumnjaš u to da li je uopšte trebalo osnovati izraelsku državu. Ali videti Hamas na delu dovodi do zaključka da šta god zamenilo cionizam, to nikako ne sme biti pustara islamske teokratije.

Slate, 05.01.2008.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 06.01.2009.

IZRAEL