U-137, spomen ploča
U-137, spomen ploča

Ako je neko želeo da se uveri u to koliko se, zahvaljujući seriji konstantnih uspeha njene spoljne politike, položaj Rusije u poslednje vreme drastrično promenio, dovoljno je bilo da obrati pažnju na događaje koji su se prošlog vikenda odigrali u Švedskoj. Tamo su tragali za sovjetskom – o ne, izvinite – za ruskom podmornicom. Prema saopštenjima lokalne štampe, odgovarajuće službe su prošlog četvrtka, u švedskim teritorijalnim vodama bliže Kalinjingradu, ulovile signal poziva za pomoć poslat po kanalu rezervisanom za eksternu vezu Baltičke flote. Ubrzo zatim je i nekom ribaru pošlo za rukom da fotografiše nekakav neidentifikovani podvodni objekat. Cela Ratna mornarica Švedske se digla na noge i sledeća tri dana „vršila temeljna pretraživanja“ čitavog Stokholmskog arhipelaga ili kraće, lovila našu podmornicu.

Valjalo bi napomenuti da se osim ruskih, u mračnim dubinama Baltičkog mora šunjaju još i podmornice u sastavu ratnih flota Nemačke, Poljske i Norveške. Osim toga, od svih ruskih podmornica (to jest dve) koje pripadaju našoj floti na Baltiku, jedna se već prilično dugo nalazi na duboko-letargičnom remontu, a druga stoji usidrena u bazi. No, to nije dodalo ni tračak sumnje u to da se traga baš za našom, ruskom podmornicom. A kada se definitivno potvrdilo da se oba ruska plovila ipak nalaze u svojim bazama, u javnost je odmah isplivala i sledeća teorija: sve ovo vreme, švedsku obalsku stražu sluđuje mini-podmornica tipa „Triton“, podvodno plovilo namenjeno tajnom iskrcavanju naših špijuna na tuđe teritorije. Međutim, većina eksperata se odmah jednoglasno složila da su ove naprave još davnih 90-ih bačene na otpad, a da je njihova matična podmornica „Orenburg“, bez koje one inače ne mogu da funkcionišu, ili doživela istu sudbinu ili je u procesu beskonačne popravke. I na kraju, Šveđani su potpuno ignorisali i zvanično sopštenje ministarstva odbrane o tome da pramci svih naših ratnih brodova herojski seku burne talase svetskih okeana i da do njih nije došla nijedna vest o bilo kakvoj „vanrednoj situaciji“, a tim pre (daleko bilo) ni o nekakvoj nesreći.

Još sasvim nedavno, slične sumnje su mogle biti pojašnjene i razrešene putem direktnih diplomatskih kontakata i razmenom informacija između vojnih uprava dveju zemalja. Ali danas ovi kanali ne rade i zato stari strahovi narastaju kao kvasac. Ovih dana se samo zaboravni ili baš lenji novinari nisu setili događaja iz 1981, onog zanimljivog slučaja kada se sovjetska podmornica nasukala bukvalno ispred jedne od glavnih baza švedske ratne mornarice. Švedske vlasti su tada uporno odbijale da poveruju u to da naša podmornica nije izvršavala nikakav specijalni tajni zadatak, već da je zbog javašluka sovjetskih mornara prosto zalutala. Njima je prvo pošlo za rukom da pokvare sve navigacione uređaje, a potom su bezbrižno nastavili plovidbu bez obzira što su im instrumenti pokazivali da im se podmornica nalazi na autoputu između Varšave i Lodja. Pre nego što su se nasukali, oni su ploveći pod površinom mora uspeli da prođu kroz supertajni, vrlo tesan usek koji ih je odveo tačno pred švedsku pomorsku bazu. Od tog trenutka su među švedskim političarima, kao i u celokupnoj švedskoj štampi, ruske podmornice postale jedna od najglavnijih tema, a za parlamentarce, prvi i osnovni argument za trošenje budžetskog novca na vojne rashode.

Naravno, ruska strana se prema švedskim strahovima može i s ironojom odnositi. Jer danas, četvrt veka posle raspada SSSR-a, ponovno aktiviranje „hladnoratovske paranoje“ tobože nije u redu. Pitanje koje se navodno samo nameće je šta današnjoj ruskoj floti treba bilo kakva petljavina oko obala potpuno neutralne Švedske? I kakve su to uopšte opasnosti koje otuda mogu da nam prete?

Da, to su racionalni argumenti – reći će pesimisti. No vidite li vi bilo šta racionalno u današnjoj ruskoj politici? Na primer, zašto su ruski bombarderi Tu-22, imitirajući vazdušni napad, prošlog Uskrsa nadletali vazdužni prostor Švedske? Da nije tadašnji ministar inostranih poslova Karl Bilt nesmotreno rekao nešto što nije trebalo reći? Jer u Kremlju se uzletanje bombardera i zalaženje naših podmornica u tuđe vode smatra adekvatanim odgovorom na sve izjave za koje oni veruju da su neprijateljske. Štaviše, koliko se toga što je racionalno može naći u činu aneksije Krima ili skrivenoj vojnoj intervenciji na Jugoistoku Ukrajine? Rečju, nema toga što se danas od Moskve ne bi moglo očekivati, a vojni stratezi uvek prvo razmatraju najgori scenario. I zato u švedskim vodama traže rusku, a ne podmornicu koja bi mogla biti u sastavu i neke druge flote.

Kada je jedna naša atomska podmornica 1996. (što je uostalom i red) pratila i nadgledala vojne manevre pomorskih sila NATO pakta, jednog od ruskih mornara je zadesila upala slepog creva. Hitna hirurška intervencija je bila prosto neophodna i kapetan je doneo odluku da izroni i zatraži pomoć natovaca. Nesrećni momak je hitno helikopterom prebačen u britansku vojnu bolnicu, gde su ga uspešno i opersali. I na ovom mestu mi pada na pamet jedno zanimljivo pitanje: da li bi kapetan bilo koje ruske podmornice i danas imao smelosti da donese isto toliko riskantnu odluku?

Ежедневный журнал, 20.10.2014.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 25.10.2014.

UKRAJINA