Za incidente izazvane nacionalističkim sentimentima čas Makedonaca čas Albanaca, čas u Skopju, čas u Gostivaru, ne može se reći da su baš sporadični kad su već pale prve ljudske žrtve. A šta tek reći na to da je jedan drveni most na Vardaru spaljen, što se obično ne dešava u miru. Bolje bi bilo da je suviše rano upozoravati kako bi Makedonija mogla opet buknuti, kao 2001, pa da svijetu podari još jedan balkanski rat upravo na stotu godišnjicu onog koji je u političke rječnike uveo termin balkanizacija. Ili na dvadesetu godišnjicu sukoba koji su sahranili Jugoslaviju, a na njenim prostorima ostavili ruševine i masovne grobnice koje se još iskopavaj.

Slučaj je htio da je nova 2012. u Makedoniji počela smrću Kire Gligorova, jednog od posljednjih najviših rukovodilaca, ili kako se to danas kaže zvaničnika bivše Jugoslavije. Možda mu se moglo štošta zamjeriti, ali nikako da je bio jedan od razbijača Jugoslavije. Nije uspio da je spasi, iako je to želio – jedan od posljednjih pokušaja bila je zajednička ideja s Alijom Izetbegovićem o asimetričnoj federaciji – ali jeste i da izvuče Makedoniju i učini je nezavisnom bez ispaljenog metka. Bilo bi suviše jednostavno tvrditi da je Makedoniji to bilo lakše nego drugima jer je, kao i Slovenija, imala samo dva posto Srba. Ona je imala nešto više – pravovremenu podršku vanjskih sila, posebno Amerike. Gligorov je uspio da očuva i unutrašnji mir u zemlji i staloženost u umovima makedonskih i albanskih nacionalista, što nije uspjelo njegovim nasljednicima. Dvije godine poslije odlaska s položaja predsjednika, plamtjela su čitava sela zapadne Makedonije nastanjena Albancima. Makedonska vojska i policija skršila je pobunu Albanaca koji su tražili, pošto ih je bilo između četvrtine i trećine stanovništva, veće učešće u vlasti. I dobili su. Danas tvrde da moraju dobiti više.


Protesti
 

Ovog januara opet je počelo, ali mogu izgubiti i Albanci i Makedonci. U Skopju su mladi Albanci protestovali što zdanje muzeja koje se podiže na Kali, tvrđavi koja nadvisuje grad, liči na crkvu. Gradske vlasti su objavile da će se gradnja obustaviti, ali su radnici nastavili da grade noću, a Albanci pokušavali da ruše danju. Nekoliko mladih Makedonaca pojavili su se u Vevčanima s maskama uvredljivim za prisutne Albance muslimane. Malo zatim zapaljena je pravoslavna crkva u Strugi. U februaru jedan Makedonac, policajac van dužnosti, ustrijelio je u Gostivaru dva Albanca zbog svađe nastale oko mjesta za parkiranje. Uslijedili su protesti pet hiljada gostivarskih Albanaca. Pojavile su se stare parole: “Samo je mrtav Šiptar dobar Šiptar.” Početkom marta navijači Škendije iz Tetova, prvaka Makedonije u fudbalu u kojem igraju većinom Albanci, napali su grupu đaka, pa izboli policajca koji je prišao da im pomogne. Uhapšeni izgrednici dobili su trideset dana, ali kad su rekli policiji da će na utakmici protiv Vardara izbiti veliki incidenti, “do daljeg” su otkazane sve utakmice prve i druge lige.


Nepriznata od susjeda

Jedan nacionalizam hrani drugi. Na Balkanu se to događa i kad se govori istim jezikom i moli istom Gospodu, a pogotovo ako su im jezici drukčiji kao japanski i engleski, a vjere ako su im kršćanstvo i islam. Pa još kad je položaj u odnosu na susjede drukčiji kao kod Makedonaca i Albanaca, sjeme nacionalizma ima još više plodnog tla da brže niče. Makedoncima Bugari ne priznaju naciju ni jezik, Srbi pravo da imaju svoju pravoslavnu crkvu, a sve četiri susjedne zemlje su, iz ovog ili onog razloga, podozrive prema zajedničkoj im državi Makedoniji. Grci ne priznaju ni ime državi zajedničkoj i za Makedonce i Albance. Republiku Makedoniju u bilatelarnim kontaktima priznaju 133 zemlje, ali u UN-u i u međunarodnom diplomatskom saobraćaju važi samo kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija. Grci tvrde da su im oni iz Skopja, kako se u Atini naziva Republika Makedonija, ime ukrali od njihove istoimene a Albancima je pri tome nešto lakše, jer im naciju i jezik koji sežu do davnih Ilira, niko ne osporava, a vjera islam im je došla mnogo kasnije. Oni u zaleđu imaju dvije zemlje sa gotovo stopostotnim istim narodom, Albaniju koja je član NATO-a, i Kosovo na čijem tlu je jedna od najvećih baza te alijanse.

Sve to se može razumjeti, ali ne može opravdati nagli uzlet makedonskog nacionalizma koji se posredno ili neposredno odražava na tenzije s Albancima i na odnose s Grčkom. Na produženi grčki bojkot integracije Makedonije u euroatlantske integracije – zbog spora oko imena sa EU proces stoji šest, a s NATO četiri godine otkako je na samitu u Bukureštu, 2008, Makedonija vraćena s vrata alijanse – uticalo je ne samo retoričko, nego i praktično isticanje zajedničkog antičkog nasljeđa i svojatanja Aleksandra Makedonskog. Vrhunac je bio postavljanje gigantskog, i uzgred kičastog, bronzanog spomenika Aleksandru prošlog ljeta nasred Skopja i davanje njegovog imena skopskom aerodromu i trgovima u ostalim gradovima.

Sve je to, opet, pored otpora i sumnji albanske zajednice u namjere makedonskog vodstva, imalo i drugu stranu unutrašnje upotrebe nacionalizma. Londonski Economist vidi posljednjih mjeseci u Makedoniji “otrovnu politiku”, smatrajući da je tamo u toku “meč trodimenzionalnog šaha”. Opozicioni socijaldemokrati tražili su prijevremene izbore, ne nadajući se da će ih predsjednik vlade Nikola Gruevski odmah prihvatiti. Njegova stranka konzervativna VMRO ne može ništa bez koalicione albanske Demokratske unije za integraciju Alija Ahmetija, nekadašnjeg vođe albanske pobune. Gruevskom nacionalistička retorika pomaže kod njegovog naroda, ali ne i kod albanskog i opozicije. SDP-ovce vodi Branko Crvenkovski koji je svoje šanse da integriše Albance i otkloni prepreke ekonomskog razvoja, prije svega korupcije, istrošio i izigrao dok je dva puta služio kao premijer i jednom kao šef države. Ima Makedonaca koji kažu da je već godinama u njihovoj zemlji “život politiziran”: čovjek ne može dobiti posao ni u privatnoj firmi ako nije član jedne od vodećih stranaka, što se nije događalo ni u vrijeme komunizma, iako se taj režim sada naziva totalitarnim.


Čekajući pozivnicu za NATO 

I Gruevski i Ahmeti se trude da smire tenzije u zemlji i zaustave sukobe, koji, kao što kazuje ta priča i podatak da je u Makedoniji nezaposlenih 33 posto i Makedonaca i Albanaca i da incidente izazivaju mladi ljudi kojima oni na vlasti iz “trodimenzionalnog šaha” mogu da manipulišu, ali ne mogu da ih zaustave kad jednom iziđu na ulice. U stvari, niko od onih na vlasti ne želi da se sukobi šire, iako ima glasova prema kojima oni Gruevskom odgovaraju kao vrsta pritiska na NATO da Makedoniju primi u članstvo bez obzira na grčki bojkot. U NATO-u, po logici bolje spriječiti nego liječiti, vjerovatno ima bojazni da sadašnji sukobi u Makedoniji ne prerastu u širi obračun unutar same zemlje i ugroze stabilnost cijelog Balkana. Zato bi dodatni pritisak na Grčku da popusti u svom bojkotu – koji i njoj služi za smirivanje vlastitih nacionalista i odvlačenje njihove pažnje od haotičnog ekonomskog stanja – dobrodošao, kako bi se pred majski samit Alijanse u Chicagu, u Skopje konačno poslala pozivnica za makedonsko članstvo u NATO koja bi mogla smiriti i sadašnje tenzije u zemlji. Ili, kako to iz svog američkog ugla, ali i brige za stabilnost Bosne i cijelog Balkana koju je i do sada iskazivao, vidi Daniel Serwer, koji je na senatskoj Komisiji za sigurnost i saradnju u Evropi, prošlog januara, rekao: “Samit u Chicagu morao bi poslati poziv za članstvo Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji, ili Makedoniji pod bilo kojim imenom o kojem se Skopje i Atina slože. SAD bi morale prijateljski upozoriti Grčku da je ponavljanje greške iz Bukurešta neprihvatljivo, što je Međunarodni sud pravde već rekao.”

 
Hajrudin Somun, BH Dani, 23.03.2012.

Peščanik.net, 23.03.2012.