Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Sve što kaže Mladen Šarčević, ministar prosvete, ili nema smisla ili je laž. On je puko otelovljenje nezajažljive želje za moć. I u tom smislu, samo odraz u ogledalu svog nezakonitog šefa (predsednika države) i njegove stranke. Pri tom, u ostvarivanju svoje, to jest stranačke, to jest šefove želje on će gaziti sve pred sobom, pored ostalog i loše postojeće zakone tako što će predlagati još gore. „Novi zakon donosi kvalitet nastave i efikasnost države u svemu što treba da se vidi“ – kaže Šarčević i ne govori istinu. Novi zakon o prosveti po nameri i strukturi gotovo da je identičan izmenama i dopunama Zakona o Bezbednosno-informativnoj agenciji: on ministru prosvete, baš kao izmene i dopune direktoru BIA, treba da priušti apsolutnu moć bez ijedne institucionalne mere za polaganje računa. Odgovorni mogu biti i snositi posledice za svoj rad samo oni ispod ministra – đaci, nastavnici i direktori škola, pre svih drugih.

Nijedan zakon ne može doneti „kvalitet nastave“. Zakon može da dâ samo okvir – kvalitet se stvara negde drugde i stvaraju ga sami obrazovni radnici a ne zakonodavci. Ovaj konkretni zakon neće doneti ni „efikasnost države“, bar ne onu efikasnost koja bi Srbiju učinila pristojnom državom. Ali, iz jednog partikularnog, sebičnog ugla zakon će biti „efikasan“, jer će efikasno odrešiti ruke ministru da radi šta hoće. Kada se ta „efikasnost“ institucionalizuje i uveže sa školama, od „kvaliteta nastave“ neće ostati ni kamen na kamenu. Izuzev ako se kvalitet ne prepoznaje kao efikasna proizvodnja podanika.

Ultrakonzervativne stavke u Zakonu koje se tiču, recimo, obrazovanja kod kuće ili zadaju da se obrazovanje ostvaruje isključivo na „srpskom jeziku i ćiriličkom pismu“1 samo su bedni pokušaji legitimizacije grabljenja i koncentrisanja moći na vrhu države. Jednako bedno zvuči i Šarčevićeva fraza „da je prosveta motor i budućnost društva“. Uptreba reči „motor“ umesto, na primer, reči „pokretač“ samo razgolićuje obezljuđeni Šarčevićev pogled na resor na čijem se čelu našao. U stvari, zašto bi Šarčević i birao reči kada govori o obrazovanju, jer njega se obrazovanje ni ne tiče. Kao što je direktor BIA izmenama i dopunama Zakona o BIA dobio ovlašćenja da Agenciju vodi kao da je njegova privatna firma („prćija“2 bi ovde bila prava reč), tako se i Šarčević na čelu ministarstva prosvete ponaša kao samozadovoljni direktor omanje privatne škole. Jer kad završi sa „motorom“, Šarčević će odmah preći na mračnu budućnost, koja ga zapravo jedino zanima:

„Novi zakon treba da reši i problem tehnoloških viškova. Podaci govore da je oko 4.000 onih bez pune norme, 450 prima neku platu bez ijednog časa, a 890 ljudi je i dalje u sistemu a ima više od 65 godina. Imamo spremne otpremnine, ali imamo i ljude koji ne prihvataju poslove. Oko 17.000 ljudi radi van konkursa, a oni koji napune 65 godina moraju da idu u penzije, jer inače ne možemo da zaposlimo mlade.“

Tu se krije još jedno značenje Šarčevićeve „efikasnosti“. „Efikasnost“ tu nema veze sa uspešnim prenošenjem kvalitetnog znanja. Nije Šarčević na mesto ministra zato ni doveden. On je došao da utvrdi i otpusti „viškove“ i „efikasno“ sreže troškove. To sa obrazovanjem nema nikakve veze: reč je o primitivnom i vulgarnom „domaćinskom“ vođenju države uopšte i obrazovanja posebno kao prostih privatnih firmi sa jednoznačnom svrhom stvaranja prihoda. Naravno, i država i obrazovanje mnogo su komplikovanije strukture sa mnogo složenijim svrhama – ali ko će to sad objasniti Šarčeviću. Jer, njegovi ministarski kapaciteti sada su zauzeti rešavanjem – direktorskih kriza. Posebno one u Zemunu. Po novom zakonu, ministar, dakle ovaj i ovakav Šarčević (jednako kao Gašić), imaće pravo da postavlja i smenjuje direktore škola. Sadašnji zakon mu to pravo daje samo ako se utvrde nepravilnosti u radu direktora. Zato svuda tamo gde hoće da smeni direktora, Šarčević mora da pošalje inspekciju sa nalogom da obavezno nešto „pronađe“. Novi zakon će u tom smislu zaista biti „efikasniji“: inspekcija naprosto neće više biti potrebna, a sve će se svesti na volju ministra.

Dakle, inspekcija je – tvrdi Šarčević, a krizni savet zemunske škole to ubedljivo pobija – pronašla nepravilnosti u radu direktora zemunske škole i zato taj direktor mora biti smenjen. Roditelji đaka su, međutim, odlučni da tu smenu spreče. I ministar na to odgovara: „Opstruktivno ponašanje nema pametan odgovor. Ja ću biti saglasan sa sobom i braniću državu. Ne može da se licitira sa povredama rada i zakona. Ovo je Fejsbuk revolucija i to će se rešiti jedino tako što će se roditelji urazumiti“. Ej, ministar prosvete poziva odrasle ljude da se „urazume“. Obraća im se kao deci, to jest podanicima, to jest poslušnicima u čijem je interesu da poštuju njegovu volju ili će uslediti kazna (otuda ta ovde krajnje neprimerena reč „urazumiti“). Ali, povrh toga, on izgovora: „Ja ću biti saglasan sa sobom i braniću državu“. Biti u saglasju sa sobom za Šarčevića znači – braniti državu. Država, to sam ja, bez stida i zazora kaže Šarčević i doslovno ponavlja stav svoga nezakonitog šefa.

Jer, za Šarčevića i njegovog šefa, država nisu njeni građani i njihovi interesi. Država, to su oni – Šarčević i njegov šef, i njihovi interesi. Građani su nezrela, poslovno nesposobna lica, koja nisu u stanju da procene i odrede svoje interese i kojima je stoga potreban staratelj. To su dokone osobe koje se igraju na fejsbuku i koje treba urazumiti koliko je to moguće. To je novoradikalsko viđenje države – Srbija je azil za maloumne građane, a Šarčević, stranka i šef stranke vide sebe kao upravnike tog azila. Zakonska rešenja koja sada ulaze u proceduru – Zakon o osnovnom obrazovanju ili izmene i dopune Zakona o BIA – treba da institucionalizuju i ozakone takvu njihovu sliku maloumne Srbije.

Peščanik.net, 19.09.2017.

RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

________________

  1. Naravno, u novom zakonu stoji i da će „nacionalne manjine“ imati pravo na jezik i pismo svoje „manjine“. Ali tako samo dobijamo zaokruženu radikalsku sliku društva koje se cepa na dominantnu „većinu“ i ostale „manjine“, a da tu niko ni sa kim ne deli ni jezik ni pismo.
  2. Reč „prćija“ ovde nije prikladna samo zbog svojih kolokvijalnih pežorativnih konotacija. U doslovnom značenju, „prćija“ je miraz koji supruga udajom donosi mužu. Na sličan način, promenama zakona, i direktor BIA i ministar prosvete svoje resore kao miraz predaju svome šefu, koji ih je na ta mesta postavio.
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)