Zeleni mozak
Zeleni mozak, foto: Slavica Miletić

Trampovo ministarstvo zdravlja je u oktobru 2017. priznalo krizu javnog zdravlja zbog pojave poznate kao „epidemija zloupotrebe opioida“. Porast smrtnosti od 500 odsto od 1999. do 2017. objašnjava se složenim sklopom društvenih i istorijskih okolnosti: nesrećnim detinjstvom, hroničnim siromaštvom u postindustrijskim gradovima, smanjenjem socijalne pomoći i zarada, propadanjem infrastrukture i korumpiranim farmaceutskim oligopolima koji subvencionišu lekare da prepisuju analgetike.

Saopštenje Trampove administracije o državnoj strategiji borbe protiv ove epidemije zasnovano je na dugogodišnjem dvopartijskom konsenzusu o tome da su masovni problemi zavisnosti samo izraz nacionalne (ili bolje rečeno globalne) „krize mentalnog zdravlja“. Kampanja Hilari Klinton iz 2016. bila je hvaljena zbog programa o mentalnom zdravlju, koji sadrži inicijativu za prevenciju do sada najveće zabeležene stope samoubistava u SAD.

Medicinski termin „mentalno zdravlje“ obuhvata široki spektar svakodnevnih iskustava ljudi. Prema izveštaju Svetske zdravstvene organizacije, globalne stope kliničke depresije su se povećale za 18,4% između 2005. i 2015, dostižući 322 miliona obolelih. Psihijatrijska epidemiologija ukazuje na rastuće nivoe psihološkog stresa, anksioznosti među srednjoškolcima, kliničke depresije (dijagnostikovana skoro duplo više kod žena, i u globalnom porastu), osećaja bespomoćnosti u studentskoj populaciji i stope posttraumatskog stresa (PTSD) među civilima koja prevazilazi stope veterana iz Iraka i Avganistana. Medikalizacija govora o ovim pojavama učinila je „mentalno zdravlje“ neupitnom svetinjom kojoj se klanja ceo politički spektar, pa i levica.

Ipak, ideja da bi široko rasprostranjene stope očaja i socijalne disfunkcije trebalo razumeti kao biološke bolesti, a ne kao posledicu neobuzdane klasne nejednakosti i bednih uslova rada, teško je održiva. Naprotiv, opšte prihvatanje ove ideje je iziskivalo složeno zajedničko delovanje lidera iz oblasti medicine i krupnih industrijalaca koji su ih u tome podržali. Otkriće psihijatrije u ranom 20. veku je bilo podstaknuto potrebom iznalaženja okvira u kome bi društveni problemi bili shvaćeni kao medicinski fenomeni za čije rešavanje su nadležni stručnjaci iz oblasti nauke.

U eri Prozaka i njegovih kritičara, razvoj psiholoških nauka predstavlja se kao sukob između biološkog i psihološkog shvatanja mentalnih poremećaja. Ovo je pogrešno čitanje istorije koje zanemaruje činjenicu da je psihijatrija od samog početka pokušavala da prevaziđe ovu podelu, ulažući napore da ustanovi domen medikalizacije kojim upravlja depolitizovana naučna ekspertiza.

Stvaranje i institucionalno širenje psihijatrije bili su mogući jedino uz izdašnu finansijsku podršku industrijskog kapitala, pre svega Rokfeler fondacije. Zbog toga je priča o poreklu psihijatrije u stvari priča o industrijskom kapitalu koji investira deo svog zapanjujućeg profita – ne u proizvodnju dobara, već u institucionalizaciju novog obrasca znanja koji obezbeđuje konsenzus o medicinskoj prirodi društvenih bolesti.

Kriza čega?

Ideja mentalnog zdravlja je u SAD zaživela tokom prve 3 decenije 20. veka. Njenom nastanku najviše je doprinela pretnja radikalne socijalističke misli koja se širila zemljom poput požara. Na prelazu 19. u 20. vek, elite u SAD su bile opijene bogatstvom, iako su istovremeno strepele od bauka nasilne socijalne revolucije. Njihovi strahovi su bili opravdani. Decenije nakon Građanskog rata su bile period kapitalističke akumulacije. Do 1900. 1% najbogatijih domaćinstava posedovao je 51% nacionalnog bogatstva, a 44% stanovništva na dnu lestvice posedovao je samo 1%.

Ugroženi padom profita, industrijski kapitalisti i bankari su posle 1865. pokrenuli tranziciju od laissez-faire nadmetanja ka industrijskim monopolima, trustovima i spajanjima kompanija, pokušavajući da kontrolom cena veštački podignu profite. Ova tranzicija od industrijskog ka finansijskom kapitalizmu izložila je radnike nepredvidivim ciklusima uspona i padova spekulativnog kapitala. Ona se snažno oslanjala na širenje potrošačkih kredita i zaduženja, čineći na taj način sve veće delove populacije ranjivima u odnosu na uspone i padove finansijskih tržišta.

U zemlji je zavladala klasna borba. U periodu nakon Građanskog rata klasnu politiku su uglavnom sprovodili populistički pokreti. To su bili pokreti farmera, zakupaca i vlasnika sitnog kapitala. Oni su bili povezani labavom organizacijom, ali čvrsto rešeni da pruže otpor bankarskom reketiranju, koje se ispoljavalo kroz održavanje visokih kamatnih stopa i zlatne podloge novca.

Na prelasku 19. u 20. vek, trećina sitnih poljoprivrednika je bila zadužena po vrtoglavo visokim kamatnim stopama. Sedamdeset odsto radne snage u Americi bilo je pretvoreno u nadničare bez zemlje, zadužene do guše kod industrijskih i finansijskih oligarha. Produbljivao se jaz između sve lošije pozicije nekvalifikovanog rada i ekscesnih poteza špekulanata finansijske elite. Većina bezemljaša i radnika na privremenim i povremenim poslovima živela je u trošnim udžericama po obodima industrijskih gradova.

Očigledno suprotstavljeni interesi kapitalista i radnika ovoga doba uzrokovali su bujanje radikalnih radničkih organizacija, kao što su Radnici sveta (IWW), Vitezovi rada i Američka federacija rada (AFL). U periodu između 1870. i 1905. bilo je preko 37.000 štrajkova. Industrijalci su na ratoborni radnički pokret odgovorili naoružanim štrajk-breherima i policijskim terorom. Došlo je do krvavih sukoba kao što su nemiri na Hajmarketu (1886), štrajk u rudniku srebra Kor d’Alejn (1892), štrajk zaposlenih u železnici (1984) i masakr u Ladlovu (1914).

Elite su bile uznemirene navalom novih socijalnih patologija koje su proistekle iz društvenih i demografskih promena. Do 1910. skitnja, beskućništvo i prosjačenje postali su sveprisutni u urbanim centrima. Samo u Čikagu 1923. je bilo 75.000 ljudi koji su živeli na ulici i u slemovima. Anketa koju su vlasti sprovele 1915. utvrdila je da je ukupan broj „nepodesnih za rad“ oko 5 miliona i da raste po stopi koja je veća od stope rasta ukupne populacije. Do 1930. razvodi i napuštanja brakova („razvodi siromašnih“) su porasli do stope od 20% među domaćinstvima u većim gradovima. Sve većem broju žena i dece bila je potrebna podrška filantropskih organizacija.

Raspad neformalnih mreža podrške, kao što su pomoć i podrška lokalne zajednice ili šire porodice, direktno je doprineo seizmičkom porastu broja ljudi kojima je bio potreban bolnički smeštaj. Broj ljudi u psihijatrijskim azilima se umnožio sa 74.000 pacijenata 1890. na 150.000 1904, a zatim na preko 267.000 do 1920. Procenjeno je da su 1920. ukupni troškovi brige o ljudima etiketiranih kao „duševni bolesnici“ premašivali vrednost poljoprivredne proizvodnje, a da je stopa ljudi sa dijagnozom „duševnih bolesnika“ rasla duplo brže od stope rasta ukupne populacije.

Ukratko, u prvoj deceniji 20. veka je postalo očigledno da je država u krizi. Pitanje je bilo krize čega? Suočena sa ovim pitanjem, novoformirana disciplina psihijatrije će ući u savez sa elitama toga doba i političkom filozofijom novih liberala. Pojavila se ideja da se navedeni problemi mogu rešiti razumevanjem širokog spektra socijalnih poremećaja kao problema mentalnog zdravlja pojedinaca.

Emocija kao politička supstanca

Ako želimo da razumemo uslove pod kojima je „mentalno zdravlje“ bilo predloženo kao svemoćni lek za sve boljke SAD-a, treba razumeti dominantan oblik političke misli koja se tada pojavila kao deo novog liberalnog konsenzusa. Za nevolje nacije rastrzane klasnom borbom i mučene društvenim problemima novi liberali su ponudili lek u obliku harmonične društvene integracije. Ova vizija društva kao integrisanog organizma trebalo je da bude dostignuta „emocionalnim prilagođavanjem“ i „mentalnim lečenjem“ pojedinaca. Uspeh bi se osigurao kroz dobronamernu vladavinu tehnokratskih stručnjaka, treniranih i smeštenih u upravo iskovanom državnom univerzitetskom sistemu.

Suočeni sa dvostrukom aveti društvenog sloma i revolucijom koja je stizala iz Rusije, liberali s kraja 19. veka su se otisnuli na političko putovanje redefinisanja demokratije. Za osnovnu jedinicu politike su, umesto vlasnika imovine, postavili ljudsku psihu. Ovaj političko-filozofski pristup izostavlja pitanje (ne)posedovanja imovine i umesto toga uznosi pojedinca kao psihološki entitet, koji je uvek uslovljen kulturalnim navikama i koji je uvek član određene socijalne grupe čiji članovi dele iste vrednosti.

Dakle, novi liberali su izveli neku vrstu mađioničarskog trika: mašući čarobnim štapićem psihijatrijske tehnokratije ispred zavese koja je skrivala duboke društvene nejednakosti, kao nosioca politike su umesto vlasnika imovine postavili sveže politizovanu psihu pojedinca.

Po svojoj političkoj filozofiji novi liberali se razlikuju od svojih prethodnika u tri bitne stvari. Prvo, umesto pojedinca sa slobodnom voljom oni postavljaju individuu rukovođenu nesvesnim porivima i navikama ispod površine svesnih misli i izbora. Pojedinac se, po njima, oblikuje u procesu akumulacije navika. Kao što je napisao uticajni psiholog pragmatizma Vilijam Džejms:

„Navika je stoga ogroman zamajac društva, najdragoceniji agent njegovog očuvanja. Ona nas drži u granicama propisa, ona štiti srećnike od pobune zavidnih siromaha. Ona sprečava da najteži i najodbojniji slojevi društva budu napušteni od onih koji su ih tu i potisnuli. Ona vodi ribara i mornara kroz talase za vreme zime; drži rudara u njegovoj tami, seljaka prikovanog u njegovoj brvnari i samotnoj farmi kroz sve zimske mesece; štiti nas od invazije urođenika iz pustinje i iz ledene pustoši… Ona štiti različite društvene slojeve od mešanja.“

Uzdizanje nesvesnog uslovljavanja pojedinca iznad slobode izbora postavilo je scenu za drugu ključnu razliku koja nove liberale deli od prethodnih filozofa društva. Dok ranije pozitivističke teorije o društvu (na primer Emila Dirkema) drže da stvarno postoji nešto što se zove „društvo“ i da ono vrši neumoljivi pritisak na pojedinca, novi liberali su smatrali da je moguće planski graditi društvo na osnovu naučnih principa.

Ukoliko je individua oblikovana nesvesnim procesom formiranja navika, onda najbolja taktika socijalne kontrole nije direktna prisila (na primer krvavi sukobi sa radnicima), već takva promena u obrazovanju i životnoj sredini koja će utuviti društveni konsenzus u sve građane. Sledstveno tome, politički teatar bi trebalo izmestiti u psihu pojedinaca. Taj teatar bi se dinamički razvio u njegovoj ili njenoj sredini i posredovao navike koje bi bile nametnute od strane elite, to jest univerzitetski obrazovanih tehnologa društvenog poretka.

Ideja društvenog konsenzusa je bila treća velika inovacija koju su novi liberali dodali starijim oblicima političke misli. Prethodna politička ekonomija je prepoznavala suprotstavljene interese (između klasa ili između vlasnika imovine) kao kreatore unutarnjih, konstitutivnih društvenih frakcija čije sukobe posreduje politika.

Novi liberali su odbacili ideju o raslojenom društvu i umesto toga zamislili društvo kao harmoničnu celinu koja počiva na podeli rada i društvenih uloga. Kao rezultat toga, na pitanje o američkoj demokratiji odgovor se nije tražio u oblasti obezbeđivanja jednakosti u vlasništvu, već u omogućavanju psihološkog udela u društvenom sistemu, u kome bi svako pronašao svoje „prirodno mesto“ u koje bi se uklopio pomoću stečenih navika.

Na taj način su novi liberali individualnu psihu i emocije postavili u centar svoje vizije o demokratiji. Zamenjujući pitanje vlasništva pitanjima ličnosti i psihe, napravili su otklon od pozitivne definicije slobode (slobodi ka jednakosti u vlasništvu) ka negativnoj (slobodi od „emocionalnog nemira“ pojedinca koji ne uspeva da se uklopi u društvenu harmoniju zasnovanu na promenjivim ličnim ulogama).

Po rečima budućeg arhitekte američke psihijatrije Adolfa Mejera, „temelji demokratije“ počivaju na shvatanju da „ljudi nisu rođeni jednaki“ u navikama i prirodnim obdarenostima. Stoga se demokratska sloboda sastoji od potrage svake individue za svojim „prirodnim mestom“ u društvenom poretku. Novoliberalna vizija društva i politike počivala je na veličanju onoga što je Mejer nazvao „emocionalna kultura koja će uzrokovati da ljudi poštuju pravila društvene igre čak i kada im ona ne idu u prilog.“

Ali kako dostići ovaj konsenzus? Vizija novih liberala navodno primenjuje zaista naučne principe upravljanja društvenim bolestima. Ovako je glasila vizija koju su američki psihijatari obećali vladajućoj klasi u SAD: univerzalna nauka individualizovane psihe koja garantuje emocionalno prilagođavanje svake osobe njenoj ulozi u društvenom poretku.

Paradigma neprilagođenosti

Pojava psihijatrije u SAD počivala je na dosluhu između novoliberalne elite, industrijske i finansijske vladajuće klase i vizionara psihijatrije u nastajanju – u potrazi za institucionalnom podrškom. Novi liberali i vladajući kapitalistički moćnici su u psihijatriji pronašli način za medikalizuju politike, što je omogućilo lakše uspostavljanje socijalne kontrole i osiguralo nametanje ideološkog konsenzusa.

Sa svoje strane, industrijalci-filantropi su psihijatrima obezbedili ogromna finansijska sredstva neophodna za institucionalizaciju ove discipline. Njihov zajednički cilj je bio da se društveni i politički problemi prebace u sferu biomedicine, gde bi se o njima najbolje brinuli novouspostavljeni gospodari ljudske psihe – psihijatri.

Na početku 20. veka, psihijatrija nije postojala kao jedinstvena profesija. Briga o pacijentima smeštenim u azile bila je u nadležnosti lekara koji su se zvali „alijenisti“ i koji su imali malo šta zajedničkog sa lekarima privatne prakse ili neurolozima. Pacijenti sa dijagnozom duševne bolesti su zatvarani u bolnice, gde je bilo veoma malo aktivnog lečenja.

Adolf Mejer je bio pionir zasnivanja psihijatrije kao zasebne discipline. Školovao se na nemačkim univerzitetima u oblasti eksperimentalne psihologije i bio je željan finansijske podrške neophodne da ostvari svoju viziju. Ta vizija je obuhvatala zasnivanje univerzalne nauke o psihi, koja se savršeno podudarala sa političkim ciljevima novih liberala. Rođen u Švajcarskoj, gde je završio studije neuropatologije, Mejer je kasnije prešao na Univerzitet u Čikagu. Tu je bio pod dubokim uticajem novoliberalnog funkcionalizma, na način kako ga je izložio Džon Djui. Kao što je istoričar Džek Presman pokazao, Mejer je imao dva cilja.

Prvi je bio transformacija uloge psihijatara u brizi za hronično duševno obolele smeštene u državne azile – od pasivnog starateljstva do aktivnog lečenja zasnovanog na nauci. Drugi cilj je bio proširivanje nadležnosti psihijatrije sa azila na celokupno društvo. Mejer je hteo da psihijatriju oslobodi zidova azila tako što će naglasiti vezu između problema hronično duševno obolelih i svakodnevnih problema.

Mejer je tvrdio da su obe grupe problema samo različite pojave iste osnovne činjenice da neki ljudi nisu u stanju da se prilagode svojim ulogama koje diktira harmonična celovitost društva. Predstava o „neprilagođenosti“ postaće kamen temeljac američke psihijatrije kada bude, kao sudija koji odlučuje pozivajući se na nauku, zahtevala vlasništvo nad ogromno proširenim domenom mentalnog zdravlja. Mejer je 1907. pisao:

„Cilj psihologije koja počiva na biološkim osnovama je da pomogne ljudima da pronađu svoje mesto u prirodi i društvenom tkivu, da dobiju viziju uspeha, a ne destruktivne propagande u vidu klasne svesti i naglašavanja klase; da kultivišu razloge za samopouzdanje pre nego za nezrelo nestrpljenje i nepoverenje prema podstrecima koje ih navode na ispravan poredak i samokontrolu; da dostignu staloženosti i zadovoljstvo pod kreativnim, a ne revolucionarno nasilnim režimom.“

Mejerova misija medikalizacije društvenih problema je zahtevala ogromne finansijske investicije od strane vlade SAD, vojske i privatne industrije. Vetar u leđa novoj disciplini dao je Prvi svetski rat. Nova generacija psihijatara tretirala je rastući broj ranjavanja glave na frontu, zajedno sa emocionalnim traumama i kontuzijama, dokazujući tezu da svi mentalni problemi imaju zajednički osnov. Do kraja rata, stručnjaci kliničke psihijatrije su imali bezbroj mogućnosti da reklamiraju prednosti svoje ekspertize u pitanjima vezanim za upravljanje društvom.

Do 1920. Mejerova vizija se ustalila. Američka psihijatrijska asocijacija (APA) je osnovana 1921. i ubrzo preuzela vodeću ulogu u nastojanju da se psihijatrija prikaže kao ključna u rešavanju širokog spektra društvenih problema. U obraćanju u svojstvu predsednika Asocijacije 1922. psihijatar Albert Baret je pozdravio novu ulogu koja je dodeljena psihijatriji: umesto da bude sputana u azilima, ona treba da proširi svoj uticaj na sve što „koči glatko napredovanje društvenog progresa“.

Prateći viziju koju je Mejer stvorio, psihijatri kasnih 1920-ih su nazivani (po istoričaru Džeku Presmanu) „tehničarima prilagođavanja“: svi mentalni problemi su uzrokovani lošim prilagođavanjem pojedinca na njegove ili njene životne okolnosti. Zadatak psihijatra nije bio ograničen samo na lečenje ljudi sa teškim psihijatrijskim poremećajima, već je bio proširen na to da podstakne društveni razvoj olakšavajući prilagođavanje individue njegovoj ili njenoj sredini. U članku iz 1926. pod nazivom „Novija psihijatrija. Njena oblast i obuka“ američki psihijatar Vilijam Hili je sažeto opisao novi smisao mandata psihijatrije:

„Naše jednoglasno mišljenje je da psihijatrija nije ni umetnost ni nauka ograničena proučavanjem lečenja mentalnih bolesti, bilo da je reč o psihozama, psihopatijama, psiho-neurozama ili defektima… Pravi zadatak psihijatrije je da preuzme probleme mentalnog prilagođavanja koji su neposredno i pretežno povezani sa problemima ličnosti, porodice i drugim društvenim neprilagođenostima: rđavom ponašanju, nezadovoljstvu poslom, lošem uklapanju u osnovno, srednje i visoko obrazovanje.“

Ukratko, nova psihijatrija je htela da reši političke probleme društva prepakujući ih u medicinsku ambalažu.

Patologija normalnog

Krajnji cilj je bio da se delokrug psihijatrije usredsredi na normalno, a ne na patološko. Patološko je trebalo pronaći u domenu normalnog života, a ne izvan njega. Do 1920. ovaj cilj je bio uglavnom ostvaren. Međutim, stvaranje psihijatrije je zahtevalo ogromnu, dvodecenijsku reorganizaciju sistema azila. Ona je počivala na integraciji novog državnog sistema univerziteta i psihijatrijskih bolnica, osmišljenih tako da psihijatriju postave u centar svakodnevnog života.

Pod Mejerovim vođstvom, prve dve dekade 20. veka obeležene su razvojem kategorizacije mentalnih bolesti, etiketa koje obuhvataju što veći broj društvenih odstupanja, kao i širenjem graničnih kategorija koje su proširile obim tradicionalnog sistema klasifikacije karakterističnog za azile. Smišljena je nova uloga za psihijatrijske bolnice: nekadašnja mesta za interniranje hronično duševno obolelih postala su mesta za lečenje onih koji su patili od ne-hroničnih problema prilagođavanja.

Pod zaštitom paradigme o neprilagođenosti, Mejer je stvorio sistem psihijatrijske nege koja je ciljala na patologiju svakodnevnice. Glavno mesto tog sistema nazvano je psihijatrijska bolnica. Dok su azili uglavnom bili zaštićena skladišta za beznadežne slučajeve duševnih bolesti, psihopatološke bolnice će se koristiti za kratkoročno lečenje neprilagođenih ličnosti.

Kao što je to opisao psihijatar Albert Dojč, psihopatska bolnica treba da bude „trijažni centar u kome bi se odvajale osobe čije mentalne aberacije nisu toliko ozbiljne da bi zbog njih bile proglašene društveno neadekvatnima, od onih čiji poremećaji zahtevaju dugotrajan pritvor u duševnoj bolnici.“

Psihopatske bolnice su bile dragulj u kruni Mejerove novoliberalne psihijatrije. Kombinovale su univerzitetsko istraživanje sa aktivnim lečenjem i počivale na pretpostavci da su, prema rečima istoričarke Kristine Ši, „mentalne bolesti uzrok društvenih bolesti koje obuhvataju kriminal, prostituciju, nezadovoljstvo na radnom mestu, gradske nemire i maloletničku delinkvenciju“. Psihopatske bolnice su brzo integrisane u pravni sistem i sistem socijalne kontrole. Radile su u tandemu sa maloletničkim sudovima, Zatvorskom državnom komisijom, Industrijskim odborom za povrede na radu i Imigracionim odborom.

Nove bolnice su brzo ostvarile veliki obrt pacijenata: samo u toku prve godine Bostonsku psihopatsku bolnicu je posetilo preko 10.000 pacijenata.

Posmatrajući ovu veliku „neprilagođenu“ populaciju, psihijatrija je bila u stanju da proizvede mnoštvo novih dijagnoza i medicinskih kategorija da bi opisala svakodnevne patnje. Po Mejeru, „psihijatrija ne može da se ograniči na tradicionalne bolesti azila. Ona je postala grana medicine koja proučava sve vrste i oblike poremećaja i učešća celokupnog ponašanja, od najprostijih – mogli bismo reći normalnih defekata i poteškoća u prilagođavanju – do ozbiljnijih poremećaja.“

Dok je briga o mentalno bolesnima u 19. veku počivala na korišćenju svega par kategorija za dijagnostikovanje „duševnih bolesti“, razvoj dijagnostičkih kategorija za bolesti svakodnevnice postavio je osnovu za priređivanje modernog Dijagnostičkog i statističkog priručnika koji se koristi za kategorizaciju duševnih patnji. Kao što je Mejer napisao 1906, ove nove kategorije obuhvataju „sve individue koje u bilo kom trenutku ispoljavaju ponašanje koje je beskorisno ili u suprotnosti sa ponašanjem grupe.“

Psihijatrija i pitanje rada

Do 1915. psihijatrija je uspešno istisnula politiku iz sfere javnih politika, zatvora, socijalne i javne pomoći. Međutim, tek je trebalo da se potvrdi kao istinska nauka u okviru akademskih institucija. Industrijska filantropija je tu bila presudna. Zaista, psihijatrija u sadašnjem obliku ne bi postojala bez pokroviteljstva Rokfeler fondacije, sistema finansijskih trustova osnovanih u drugoj polovini 19. veka sa ciljem da zaštite Rokfelerove od oporezivanja.

Godine 1914. imidž Fondacije su potresle vesti o masakru u Ladlovu, u kome je Nacionalna garda ubila dvadesetak rudara-štrajkača koji su radili u rudnicima u vlasništvu Rokfelerovih, zajedno sa njihovim ženama i decom. Nakon ovog krvoprolića, Fondacija se, u potrazi za novim jevanđeljem društvene harmonije, okrenula od prostog „emocionalnog humanitarijanizma“ milosrdne podrške ka mašineriji za veličanje novoliberalnih društvenih nauka. Direktor fondacije i programski službenici su brzo shvatili da psihijatrija i njena centralna paradigma prilagođavanja predstavljaju najbolju šansu za širenje principa zdravog razuma zasnovanog na nauci, u cilju dostizanja društvene harmonije i prevencije nezadovoljstva radničke klase.

Ovom iskoraku Fondacije u svet mentalnog zdravlja prethodilo je kooptiranje prvog velikog pokreta za reformu sistema azila u SAD, grassroots pokreta koji je predvodio mladi Kliford Birs. Posle studija na Jelju, Birs je doživeo nervni slom 1900. zbog čega je tri godine proveo zatvoren u azilu sa slaboumne. Po otpuštanju je pokrenuo strastvenu kampanju za ublažavanje teško zamislive bede i zlostavljanja čiji je bio svedok.

Njegovi memoari „Um koji je pronašao sebe“ su ubrzo postali bestseler i potpalili revolt javnosti zbog načina lečenja duševnih bolesnika. Birs je znao da je za reformu potrebna podrška vodećih stručnjaka iz oblasti medicine i psihologije. Do 1907. je sastavio Nacionalni komitet za mentalnu higijenu (NCMH), organizaciju koja je trebalo da se fokusira na tretman ljudi zatvorenih u državne azile.

Nacionalnom komitetu je bila potreba finansijska podrška veća od one koju je dobijao kroz male donacije simpatizera. Adolf Mejer je izdejstvovao da Komitet dobije petogodišnju donaciju Rokfeler fondacije. Dok je Birs bio ubeđen da je uloga Komiteta da prikuplja ankete o lečenju i uslovima lečenja hroničnih i izrazitih duševnih bolesnika, Fondacija je preorijentisala aktivnosti Komiteta ka prikupljanju informacija o psihopatologiji „neprilagođenosti“ opšte populacije.

Kao što je istoričarka Kristina Ši pokazala, Komitet je bio arena neprekidnih sukoba. Birs se zalagao da se Komitet fokusira na ciljeve koji su bili formulisani od strane baze, to jest na reformu dugoročne brige o kliničkim duševnim bolesnicima, dok su se Fondacija i stručnjaci iz oblasti nauke zalagali za to da vođstvo preuzmu elitni, univerzitetski obrazovani naučnici kako bi proširili delovanje psihijatrije na svakodnevni život.

Do 1919. Fondacija je pobedila pretvarajući Komitet u paradržavnu organizaciju koja je poslužila kao baza za lansiranje inicijativa vezanih za javno zdravlje. Tako je Komitet postao deo projekta za uspostavljanje veze između kriminaliteta, društvenih devijacija i „neprilagođene“ ličnosti.

Tokom procesa stvaranja Komiteta, Mejer i Rokfeler fondacija su insistirali na stavu da Birsov grassroots pokret treba da se transformiše u pokret koji će predvoditi elitni stručnjaci. Mejer se kasnije prisećao: „Na početku rada Nacionalnog komiteta postavilo se pitanje da li bi istinski ozbiljan rad mogao da prati zahteve laičkog pokreta za upravljanjem i vođstvom… i da li bi postojano rastuću želju za znanjem bolje zadovoljili istraživači naučnici ili kreatori propagande“. Mejerovo stanovište je bilo jasno: „Pokretom za mentalnu higijenu bi trebalo da upravljaju neuropsihijatri, a javnost bi se morala obrazovati tako da prihvati i podržava njihovo vođstvo“. Ali popularni pokret za reformu azila bio je kooptiran u viziju koju su delili psihijatrijska elita i njihovi pokrovitelji industrijalci. U toku ovog procesa, Komitet je transformisan u kampanju za sprečavanje razvoja bolesti neprilagođenosti.

Psihijatrija protiv klasnog sukoba

Tokom 1920-ih su postali jasni ciljevi arhitekata psihijatrije i njihovih pokrovitelja industrijalaca, da uobliče psihijatriju kao nauku prilagođavanja i da je postave kao noseći stub američke demokratije. Međutim, nova nauka se suočavala sa vatrenom kritikom radničkog pokreta, koji se nije slagao sa novoliberalnom filozofijom o društvu kao jedinstvenom sklopu.

Umesto toga, vođe radničkog pokreta su insistirale na predstavi o duboko podeljenom društvu, organizovanom u klase i različite interese. Naravno, centralni deo institucionalizacije psihijatrije u 1920-im bio je pokušaj da se izostavi klasna analiza, a sa njom i radikalne radničke politike. Kao što je Mejer napisao u članku objavljenom 1919:

„Sada kada želimo da održimo, ili bolje rečeno stvorimo modernu demokratiju, važno je da vođe radničkog pokreta i svi ostali shvate da su mnoga ispoljavanja nezadovoljstva posledica neispunjenja ličnih želja koje se ne mogu zadovoljiti i koje bi trebalo menjati tako što ćemo ih sagledati u pravom svetlu… Mislim da smo svi spremi da priznamo da su omalovažavajuće, obeshrabrujuće i antagonističke tendencije najveći neprijatelji efikasnog funkcionisanja individua i grupa. Oni ne samo da nisu prirodni mehanizmi zaštite, već predstavljaju veliku opasnost za psiho-biološku adaptaciju. Epidemija nezadovoljstva se ispoljava u štrajkovima radnika i obično se uvuče među razne profesije, kao što su džangrizava kućna posluga – uvek kada kultivišemo i ohrabrimo klasno osvešćivanje.“

Osnivači psihijatrije su pridobili institucionalnu podršku tako što su ponudili ovu disciplinu kao odgovor na problem radikalizacije radničkog pokreta. Persival Bejli, direktor Državnog psihijatrijskog instituta u Ilinoisu, ukazao je na ovu vezu u članku koji je napisao 1917. pod nazivom „Efikasnost i neefikasnost: Problem u medicini“. Tvrdio je da ekonomsko zdravlje nacije počiva na rešavanju „problema rada“, koji i sam počiva na „psihijatrijskom rešenju“. Stoga, opstanak psihijatrije počiva na aktivnom doprinosu u pokušaju da se de-radikalizuje radnički pokret, kroz medikalizaciju radničke nepopustljivosti.

Psihijatrija je sa svoje strane ponudila mnogobrojna rešenja. Mejerova paradigma neprilagođenosti je izazvala bujicu novih dijagnoza zasnovanih na patologizaciji „idealističkog, nerealnog mišljenja“, koje su psihijatri povezali sa upotrebom supstanci koje izazivaju zavisnost. U napomenama datim na konferenciji Masačusetskog društva za mentalnu higijenu 1921. direktor Bostonske psihijatrijske bolnice je jasno izrazio psihijatrijski pristup problemu rada. Neprilagođeni radnici koji nisu uspeli da nađu zadovoljstvo u tipičnim masovnim razonodama su žrtve zavisnosti, bilo od alkohola, bilo od „nadražaja jeftinog govorništva, vatrene propagande, zaslepljujućih obećanja idealističkih zamisli… Sigurno postoje određene, veoma opojne doktrine koje bude nadu u novi poredak… koji treba ostvariti što pre; osobe, institucije i uverenja koji tome stoje na putu pobuđuju žestoku ozlojeđenost. Nade svakog čoveka bivaju ojačane nadama njegovih bližnjih. Tako se stvara snažna sila, koja je uzrok većine društvenih potresa. Ove teorije slabo mare za biološke i ekonomske zakone… i utiču na radnike na način koji je delom gori nego upotreba narkotika.“

Radnička patologija je bila predmet detaljnog razmatranja novoformiranih državnih psihopatskih bolnica: Bostonska psihopatska bolnica je 1914. objavila studiju „Psihopatski industrijski radnik“, u kojoj je pronašla 14 različitih dijagnoza za buntovne ili premorene radnike.

Psihijatrija je svojim industrijskim pokroviteljima otvoreno ponudila oruđe za kontrolisanje radnika. Samo nekoliko nedelja posle Crnog utorka (kraha njujorške berze 24.10.1929. i početka Velike depresije), Jejl je otvorio Institut za ljudske odnose, finansiran sa 7,5 miliona dolara (današnjih 105 miliona) od strane Rokfeler fondacije. Cilj ovog instituta bio je da, po sopstvenom opisu, „istražuje osnovne probleme ljudske prirode i društvenog poretka“, spajajući ekonomiju, antropologiju i sociologiju u jedinstveno polje „ljudskih odnosa“, sjedinjujući ih sve pod krovom psihijatrije.

Jedan od glavnih ciljeva ove interdisciplinarne inicijative bio je da osmisli psihijatrijske tehnike koje će sprečavati radnike da se radikalizuju. Rokfeler fondacija je izdašno darivala laboratoriju Eltona Meja, čija istraživanja su direktno prethodila industrijskoj psihijatriji i, kasnije, organizacionoj psihologiji.

Institut za ljudske odnose je bio samo jedan član koterije institucija društvenih nauka koje su osnovali industrijski filantropi, od kojih su glavni bili Rokfeler, Ford, Rasel Sejdž i Karnegi. Od svih njih, Rokfeler je bio najveći donator, poklanjajući preko 16 miliona dolara (približno 240 miliona danas) psihijatrijskim odeljenjima, mnogobrojnim konferencijama, istraživačkim inicijativama i individualnim istraživačkim projektima 1929-1949.

Do 1930. psihijatrija je osigurala svoje mesto među naukama kao prava medicinska specijalnost. Mnoge od organizacija koje je pomagao Rokfeler, pre svega Nacionalni komitet za mentalnu higijenu, stopile su se u federalne ili državne agencije, kojima su upravljali naučnici sa Rokfelerovog platnog spiska.

Posle 1930. podrška psihijatrijskim naukama, uključujući neurologiju, neurobiologiju, neuropsihologiju i neurofarmakologiju kao dodatke psihijatriji, dolazila je pretežno od univerziteta, federalnih vlasti i vojske. Ali za iniciranje i institucionalizaciju ove oblasti bio je potreban društveni konsenzus koji su obezbedili Rokfeler i drugi industrijalci.

Psihijatrija danas

Pojava psihijatrije u SAD je u sebi sadržala suštinsku anti-politiku: napuštanje bilo kakve političke borbe u pitanjima društvenih dobara i postavljanje na to mesto novog učenja o medicinskim uzrocima svih mentalnih tegoba. Ova strategija medikalizacije je direktno proistekla iz opasnosti radikalnog zahteva za ekonomskom jednakošću. U pokušaju da kamufliraju stvarne uzroke šireg društvenog očaja, elite su se okrenule psihijatriji koja je pružala apolitičku naučnu ekspertizu.

Nije iznenađujuće što u današnje vreme prisustvujemo novoj ofanzivi psihijatrije. Njenu strategiju karakteriše nova dijagnostička paradigma nazvana Kriterijum istraživačkog domena koji otvoreno insistira na tome da su svi mentalni poremećaji prvenstveno i u osnovi biološke bolesti.

Federalna inicijativa poput Obaminog projekta BRAIN iz 2013. koja je koštala 3 milijarde dolara i rezultat je saradnje Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje, Nacionalne naučne fondacije, vojske i mnoštva privatnih kompanija – otisnula se u hiper-biološku potragu za „oblastima“ u ljudskom mozgu u kojima su smešteni poremećaji kao što su depresija ili anksioznost.

U ovom kontekstu, uloga diskursa „mentalnog zdravlja“ u zamišljanju pravedne budućnosti mora se sagledati kroz prizmu istorijske kritike uloge psihijatrije u sprečavanju klasnog rata. Samo stavljanjem u istorijski kontekst političke funkcije pokušaja medikalizacije svakodnevnih patnji (i pokušaja da se ove stave u istu biološko-medicinsku ravan sa ozbiljnim psihotičnim poremećajima), savremena levica može da repolitizuje emocionalnu patnju i da u isto vreme izbegne promašaje posleratnog antipsihijatrijskog pokreta.

U 1960-im i 1970-im antipsihijatrijski pokret je pokušao da repolitizuje duševne bolesti, crpeći inspiraciju iz francuske kritike psihijatrijskih institucija kao dela režima kontrole. Ovaj pokret se fokusirao na ozbiljne psihijatrijske poremećaje (pre svega na šizofreniju) i u njima video slobodarski potencijal čija bi upotreba doprinela ometanju veza između državne moći, društvene normativnosti i države blagostanja.

Do 1980-ih potpuno odbacivanje psihijatrije u slučajevima ozbiljnih ali i svakodnevnih mentalnih poremećaja ujedinio je nespojive grupe. Ultra-levičarska kritika psihijatrije se previše lako poklopila sa desničarskim zahtevom za demontiranjem države blagostanja. Usledio je pokret za deinstitucionalizaciju i prelaz ka modelu „mentalnog zdravlja u zajednici“, koji je državu oslobodio obaveze odvajanja resursa za brigu o osobama sa ozbiljnim mentalnim teškoćama.

U isto vreme, ovaj preokret je dao prvenstvo paradigmi privatizovanog mentalnog zdravlja, prema kojoj su pojedinci bili odgovorni za lakše poremećaje kao što je depresija. Grupišući zajedno ozbiljne mentalne bolesti (kao što su teže psihotične epizode ili šizofrenija) zajedno sa običnim varijetetima medikalizovanih afekata (uobičajene vrste anksioznosti i depresija) i odbacujući medicinske osnove obe grupe, antipsihijatrijski pokret je nenamerno saučestvovao u razaranju državnih resursa za brigu o mentalnom zdravlju.

Postoji dobar razlog za oprez kada je u pitanju zamka u koju je upao antipsihijatrijski pokret 1970-ih i 1980-ih, a koja se sastojala u poricanju osnovanosti psihijatrijskog pristupa ne samo svakodnevnom stresu već i ozbiljnim mentalnim poremećajima. Istovremeno postoji opasnost obrnute pogreške: prihvatanja psihijatrijske paradigme za sve emocionalne ili mentalne patnje.

Imajući na umu ograničenja ranih antipsihijatrijskih napora da politizuju duševne poremećaje, savremena levica treba da odbije uslove debate koje su nametnuli protivnici: da se uobičajene teme „mentalnog zdravlja“ svode na biologiju ili na odgovornost pojedinca. Ova lažna podela zamagljuje preko potreban kritički osvrt na apolitični jezik mentalnog zdravlja kao paradigme koja definiše i prožima političke emocije beznađa, stresa, očaja i uznemirenosti.

Savremeni zahtev za univerzalnu zdravstvenu zaštitu „mentalnog zdravlja“, slično zahtevima iz oblasti fizičkog zdravlja, postavlja se kao radikalan. Međutim, granice njegovog dometa postaju očigledne kada se prisetimo prošlosti i pojave diskursa o mentalnom zdravlju. Progresivne liberalne elite su predložile, kao lek za društvenu disharmoniju, državnu brigu o duševnim bolesnicima i veliko proširenje novoformirane psihijatrijske discipline. Sveobuhvatna nega, koja se finansira državnim sredstvima, bila je mala cena koju su platili za najvažniju pobedu koju su izvojevali: stvaranje i širenje diskursa koji je medikalizovao društvene probleme, formulišući ih kao individualne i medicinske, a ne kolektivne i političke.

Autor je doktorand na univerzitetu Kolumbija. U svojoj doktorskoj tezi se bavi razvojem eksperimentalnih implanata za mozak kod pacijenata sa psihijatrijskim poremećajima.

Zola Carr, Jacobin, 28.08.2018.

Preveo Marko Sinđić

Peščanik.net, 21.09.2018.

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU