Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Dobro, jeste još uvek malo čudno, mada više nije neobično, što priča predsednika države o njegovim međunarodnim aktivnostima više podseća na dečiji izveštaj sa rođendana – ko je došao, koga nisu pozvali, ko se kome dopada i kakvi su sendviči – nego na državničke izveštaje. Ali je ipak i to informativnije od vesti koje možemo videti na svim televizijama sa nacionalnom frekvencijom.

Ovog puta smo saznali da je beloruski predsednik zamalo pustio suzu – ili se tako bar našem predsedniku pričinilo jer je rekao da je „skoro video suzu“ (da nije bila polusuza kao onaj poluzagrljaj sa kineskim predsednikom?) – ali ne zbog nezavidnog položaja u kojem se naša država nalazi već zato što mu je predsednik naše države saopštio da on (predsednik naše a ne beloruske države) neće prisustvovati otvaranju Evropskih sportskih igara. A neće jer se na njima (legitimno, zahvaljujući i našem Olimpijskom komitetu) takmiče i sportisti Kosova. Kojima je zemlja domaćin ipak i samo iz pažnje prema nama uskratila zastave na jarbolima ali – onima koji se ne kontrolišu („nema nikakvog Kosova gde god inspekcija Olimpijskog komiteta nije prošla“). A bogami i predsedniku Kosova nije dala da uđe u glavnu ložu (valjda za kaznu Francuskoj koja mu je dala, onomad na proslavi pobede nad fašizmom), mada nismo saznali da li to znači da mu nisu dali pozivnicu ili da su ga sprečili da uđe.

A kad je situacija takva da od celog sveta tek jedan političar pokazuje pa makar i samo polusuzom naklonost prema našoj vlasti – možda to ima veze i sa tim što je predsednik države kao oni u kockarnicama što malerišu igrače, kad on nekom (Hilari Klinton, Erdogan) da podršku, kukala mu majka – nije ni čudo što je vlast svoju politiku preusmerila sa međunarodnih aktivnosti na među narodne akcije i afektacije kojima može da manipuliše. I poručila sa stranačkog skupa, a sve kroz usta predsednika države, vlasti, stranke – da će ubuduće mnogo više biti među narodom. Predsednik države je čak pokušao da se toliko poistoveti sa tim narodom da nije mogao da se seti kako se zove ono sokoćalo (nije blinker, toga se setio) što zavija ni-nu, ni-nu kad funkcionerske limuzine jure kroz grad (zove se šizela, molim i drugi put).

No, narod se s pravom uplašio ove odluke da se među njega siđe. Zato što to ipak nije ono nekadašnje, benigno socijalističko „silaženje u bazu“. Ova vlast sluša volju naroda tako što ga bukvalno prisluškuje – ministar policije se upravo pohvalio novom opremom „koja omogućava da se sa svakog kompjutera i telefona skine određeni sadržaj“, dok se gradonačlnik umesto gradonačelnika već dičio presretnutim mejlovima. Da, ova vlast među narod silazi u džipovima bez registarskih tablica, sa palicama i štanglama u rukama, sa fantomkama na glavi.

Peščanik.net, 24.06.2019.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)