Kojom brzinom politički aparat može da promeni kurs! Glasovi u Francuskoj još nisu bili izbrojani, a kod Fransoa Olanda je već zazvonio telefon. Glas nemačke kancelarke, prijatan kako se samo može poželeti. Čestitke i srdačan poziv novom francuskom predsedniku da što pre dođe u Berlin. Moglo se očekivati da će Olandova prva stanica biti Berlin.

Njenu je nadmašila ljubaznost Gvida Vestervelea. „Félicitations pour le nouveau Président”, rekao je juče pred kamerama nemački ministar spoljnih poslova, „L’Europe, c’est notredestin commun“. („Čestitke novom predsedniku. Evropa je naša zajednička sudbina.“) Kako je lepo što se Vestervele potrudio da pripremi dve rečenice na francuskom.

A Nikola Sarkozi, do juče najbolji prijatelj i saveznik Angele Merkel? Čovek zbog koga se kancelarka direktno umešala u njegovu kampanju, što se do sada nije usudio nijedan nemački političar? Sarkozija u Berlinu niko više ni ne spominje. Tako je to u demokratiji. Smenjen je smenjen, a sada svi moraju da sarađuju sa novim predsednikom.

Nekada pragmatizam demokrata deluje bezosećajno, ali to je u stvari neophodno. Evro kriza se verovatno vraća svom silinom, tako da Berlin i Pariz moraju što je brže moguće da nađu zajednički jezik. Merkelova ne može da traći vreme žaleći za Sarkozijem, a Oland ne može biti osvetoljubiv. To će ih približiti.

A od sada kao i do sada, u odnosima između Nemačke i Francuske nužnost će primorati vodeće političare na saradnju koja je – kao što znamo iz iskustva, davala dobre rezultate. Politički i karakterno različite ličnosti su nalazile zajednički jezik: Adenauer i De Gol, Šmit i Žiskar d’Esten, Kol i Miteran, pa čak i Šreder i Širak koje je vezivalo protivljenje Bušovom ratu u Iraku.

Merkel je imala slično iskustvo, i to baš sa Sarkozijem, zbog čijeg odlaska sada toliko žali. Jer Sarkozi, nagli, nepouzdani populista, čovek sa hiljadu ideja i nesposoban da ih sprovede, na početku joj nije bio posebno simpatičan. A šta je tek on, glamurozni tip, mislio o zastrašujuće trezvenoj kancelarki.

Ali evro kriza ih je približila i pokazala da francusko-nemačka magija još uvek postoji u Evropi. Kada ove dve zemlje ne sarađuju, Evropa prestaje da funkcioniše. Kada su one ujedinjene, donose se dalekosežne i važne odluke. To je važilo u prvoj Evropskoj zajednici sa 6 članica, a to važi i danas, kada ih EU ima 27.

Merklel i Oland imaju sličan temperament: možda će to biti od koristi, a možda i neće. Izvesno je međutim da je potraga za sličnostima već počela. Ministar spoljnih poslova Vestervele je sinoć već rekao da Fiskalnom paktu treba dodati i Pakt za rast. A kako taj pakt treba da izgleda, e ovde se mišljenja razlikuju. Oland predlaže ne samo veće državne izdatke, već želi i da proširi nadležnosti Evropske centralne banke kako bi i ona učestvovala u podsticanju rasta. Berlin – otelotvoren u ministru finansija Volfgangu Šojbleu – odlučno odbija zaduživanjem finansirano državno trošenje, kao i proširenje nadležnosti ECB-a.

Još će potrajati dok se dve strane dogovore. Pre parlamentarnih izbora u Francuskoj zakazanih za jun, Fransoa Oland ne može ni pomisliti da odustane od svojih najvažnijih izbornih obećanja. Ali jedno je sigurno; evro kriza im neće dati previše vremena.

 
Bettina Vestring, Frankfurter Rundschau, 07.05.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 07.05.2012.