Jevrejsko groblje, fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Jevrejsko groblje, fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

“Iz lične prepiske vladičine… se vidi da se on do kraja života molio za tri srpska mučenika, za Dražu, Milana i Dimitrija” (O Nikolaju Velimiroviću, “Sto najznamenitijih Srba”).

Istorijski revizionizam jedan je od aspekata nacionalističke ideologije – jedan od njenih nosećih stubova, jer prošlost ili slika o njoj pruža legitimacijsku osnovu za savremenost. Navedeni citat na početku ovog teksta kvintesencija je nacionalističke ideologije i njene revizionističke manifestacije. Godine 1993. u jeku ratova koji su povedeni da bi se na razvalinama Jugoslavije ostvarile davnašnje zavetne misli i velikodržavne ambicije srpskog nacionalizma, Srpska akademija nauka i umetnosti privela je kraju i objavila svoj kapitalni projekat Sto najznamenitijih Srba. U ideološki jasno profilisanoj koncepciji i sadržini koja je trebalo da pokaže “postojanje” i mnogovekovnu nepromenljivost tzv. nacionalnog bića, nalazi se i mitologizovana biografija episkopa Srpske pravoslavne crkve Nikolaja Velimirovića, koji će deceniju kasnije biti proglašen za sveca. Dosledni svojoj ideološkoj orijentaciji i političkoj koncepciji, urednici zbornika su pod sramnim izgovorom iz knjige izostavili Koču Popovića, a pod još sramnijim obrazloženjem uključili fašističkog šefa kvislinške uprave u okupiranoj Srbiji – Milana Nedića.

U knjigu je, dakle, uvršćena i biografija vladike Nikolaja Velimirovića. U hagiografskom štivu neopterećenom racionalnim znanjima o prošlosti i oslobođenom kritičke misli, Nikolaja Velimirovića se glorifikuje i zbog činjenice što se, prema vlastitim rečima, do kraja života molio za Dražu Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. I upravo se u navedenom kratkom i ne posebno kompleksnom citatu kristališu sve ključne tačke politike istorijskog revizionizma u Srbiji kao jednog od aspekata ideologije nacionalizma. Trojica predstavnika kolaboracije navedena su rame uz rame – istorija ih je tako grupisala, zahvaljujući njihovim voljnim odlukama tokom rata, a posebno na njegovom kraju. Citirana rečenica pripadala je desničarskom i antisemitskom vladici oko čije je ličnosti postignut nacionalni konsenzus (i vlasti i opozicije) u Srbiji u osvit epohe ratova, početkom devedesetih godina 20. veka; pozitivna konotacija Velimirovića i njegove rečenice nalaze se u knjizi koju su stvarali akademici SANU i pojedine vladike Srpske pravoslavne crkve; zbornik je izašao u jeku oružanih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; sve aktere – one za koje se moli, onaj koji se moli, kao i oni koji ga veličaju zbog te molitve – spajali su radikalni antikomunizam, antijugoslovenstvo, antizapadnjaštvo, protežiranje kolaboracije i agresivni nacionalizam, emaniran kroz ratnu politiku čijoj je svrsi trebalo da posluži i navedeni zbornik. Zbog svega toga u citiranoj rečenici otkriva se kontinualna crta nacionalističke temporalnosti, spoj predaka i potomaka, bitke koju su mrtvi započeli, a živi dužni da nastave – idejni i personalni kontinuitet ideološke koncepcije koja je prožela sve segmente društva u pokušaju da njeni ciljevi postanu večni i bezalternativni. Nauka je ustupila mesto mitskoj iracionalnosti. Nasilje nad istorijskom naukom je normalizovano, istorijski revizionizam je trijumfovao. Desničarski ekstremizam u tom je periodu dobio svoju ideološku platformu, jer su veze između političke legitimnosti i kulture sećanja višestruke i snažne.

***

U decembru prošle godine, nakon već izvršenih brojnih rehabilitacija kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svetskog rata, otpočela je i rehabilitacija Milana Nedića, kvislinškog “predsednika vlade” Srbije od 1941. do 1944, koja ne bi mogla nikako drugačije da se tumači nego kao rehabilitacija fašizma. Drugo ročište u ovom postupku zakazano je za 8. februar 2016. pred Višim sudom u Beogradu. Da li će nebrojeno puta (zlo)upotrebljeno srpsko pravosuđe preskočiti i ovu lestvicu srama, čime ćemo se kao društvo naći među retkima u svetu koji su “svoje” fašiste, rasiste i ratne zločince ekskulpirali stigme zločina, ostaje da se vidi. Ne ulazeći u pravne norme, nonsens je rehabilitovati ličnost koja nikada nije imala sudski postupak. Zakon o rehabilitaciji trebalo bi da služi, laički determinisano, suđenju sudskom postupku. Dakle, preispituje se da li je određena osoba imala fer i pošteno suđenje. Na koji se način može rehabilitovati neko ko nije imao suđenje i koji bi bili motivi za to? Ako oni nisu pravne prirode, a nisu, očit je cilj osloboditi Nedića istorijske krivice i rehabilitovati ideologiju kojoj je tako gorljivo pripadao. Što se tiče Milana Nedića, istoriografija i domaća i svetska jasna je. Ne samo da je bio kvisling – Nedić je odgovoran i zbog svoje nezanemarljive uloge u sprovođenju Holokausta u Srbiji tokom Drugog svetskog rata. Njegov aparat terora, uz nemačke okupacione vlasti, bio je ključan u istrebljenju jevrejskog stanovništva, kao i Roma i antifašista. Beograd je bio jedan od prvih gradova u okupiranoj Evropi koji je zahvaljujući i Nedićevoj “efikasnosti” proglašen za “judenfrei”, odnosno očišćen od Jevreja, čak pre Beča ili Berlina.

Među zagovornicima ovih rehabilitacija neretko se čuje teza da se u kolaboraciju ušlo da bi se “sačuvala biološka supstanca naroda” – terminologija koju je sam Nedić koristio u javnim nastupima. Međutim, isti taj čovek je o partizanima, takođe delu naroda, govorio: “To su odrodi. Satrite ih. To izdajničko seme satrite da bi naš narod živeo”; “satirite ih i ubijajte. Trebite taj kukolj iz srpske narodne njive. Vaša će se ruka posvetiti, a ime ovekovečiti”; “utamanjujte ih, prijavljujte ih vlastima i tražite pomoć. Crvenu neman trebićemo bez predaha, bez milosti do potpunog istrebljenja”. Istovremeno je u mnogobrojnim govorima na radiju tvrdio da “dugujemo blagodarnost Velikom Nemačkom Rajhu što nam je omogućio život, što nam je pružio časno mesto saradnika u izgradnji novoga sveta”. Važno je istaći da su Nemci od kvislinga zahtevali poslušnost i pacifikaciju – sve ostalo, antisemitizam, rasizam, bila su istinska uverenja i delatnost Nedića i njegovih saradnika. Ne postoji dokaz da su okupatori od kvislinga tražili da u javnim govorima istupaju sa antisemitskih pozicija i da koriste rasističku retoriku, odnosno da po svaku cenu dele vrednosnu orijentaciju okupacionih snaga. U tome i jeste suština – u kolaboraciju se ulazilo zbog bliskosti idejnih opredeljenja. Zbog toga je formulacija o kolaboraciji sa fašizmom u izvesnoj meri neprecizna, jer sama kolaboracija je bila – fašizam.

Odnos kvislinga prema Jevrejima i Romima spada u najnečasnije stranice istorije ovih prostora. Čitava delatnost bila je javna, poznata, a dostupna i danas u arhivima i bibliotekama. Desetine Nedićevih uredaba o zabrani rada Jevrejima i Romima, o zabrani pohađanja Univerziteta za navedene grupe, konkursa za rad u državnim ustanovama koji su svi u sebi sadržavali obaveznu klauzulu: “Da je srpske narodnosti i da je čisto arijevskog porekla, tj. dokaz o rasnoj pripadnosti, da nije imao koga u porodici, svojoj ili ženinoj, jevrejskog ili ciganskog porekla”. Ovi izvori, koje nacionalisti i revizionisti po pravilu prećutkuju, svedočanstvo su o delovanju ovdašnjeg fašizma. U cilju saobražavanja Nedićeve “nove Srbije” nacionalsocijalizmu, on i njegovi saradnici predviđali su osnivanje zavoda za rasno-biološka ispitivanja koji bi srpski narod sačuvao od “nepravilnih mešavina” i tako obezbedio opstanak srpske “čiste rase” i “bele rase”. Najzad, Nedićeva propagandna mašinerija napisala je stotine tekstova o “velikom” Adolfu Hitleru, ali nijedan o streljanjima đaka i civila u Kraljevu i Kragujevcu oktobra 1941. godine. Pogubljenje dece nije bio razlog da ministar prosvete (Velibor Jonić) ili njegov pomoćnik (Vladimir Velmar-Janković) prekinu svoju kolaboraciju, kako je u svojoj knjizi Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941-1944, napisala istoričarka Olivera Milosavljević.

Rehabilitacijom Milana Nedića izvan svake sumnje rehabilitovao bi se i normalizovao fašizam, a to je samo pola koraka od ponavljanja najmračnijih stranica naše i svetske istorije. Ostaje da se vidi da li će se srpsko pravosuđe spustiti na najniže grane do sada i trajno obrukati čitavo naše društvo zbog rehabilitacije fašizma. A možda je reč o nastavku politike iz vremena Vojislava Koštunice, čija će Vlada ostati upamćena po tome što je sliku ratnog zločinca i Hitlerovog dobrovoljnog saveznika i dželata okačila u sedištu Vlade Srbije u Nemanjinoj, a njegovi ministri bez srama javno poručivali da bi na pomen Milana Nedića trebalo stajati mirno. Najzad, ako je Nedić “legitimni” predsednik vlade, s pravom na fotografiju u društvu sa ostalim premijerima ove zemlje, uz to i rehabilitovan, onda je od 1941. do 1944. Srbija bila pravna država, a partizani koji su se protiv te vlasti borili – banditi. Iz ovakvih premisa moguće je izvesti samo jedan zaključak: Srbija je 1945. bila na strani fašističke koalicije, što za sobom povlači određene i političke i istorijske konsekvence.

Srećom, istorija se ne može promeniti sedam decenija nakon završetka Drugog svetskog rata. Menjaju se saznanja i interpretacije, ali i oni samo pod uticajem novopronađenih izvora. Posle užasnih žrtava u Drugom svetskom ratu, iz kojeg je izašla kao deo nove Jugoslavije i pobedničke antihitlerovske koalicije, Srbiji ne bi bilo mudro da sebe a posteriori uvrsti na gubitničku stranu. Negacijom jugoslovenskog antifašizma, demonizacijom i kriminalizacijom partizanskih pobednika, proglašavanjem oslobodilaca za okupatore, a kvislinga za patriote, rehabilitovanjem i viktimizacijom nacionalističke i fašističke kolaboracije – ide se upravo u navedenom smeru. Ali lakše je skinuti Nedićevu fotografiju iz zgrade Vlade nego preokrenuti smer društva ka interpretacijama i narativima koji bi istoriju tumačili onako kako se zaista desila.

Novi magazin, 04.02.2016.

Peščanik.net, 06.02.2016.

REHABILITACIJE U SRBIJI