Fotografije čitalaca, Mina Milenković

Fotografije čitalaca, Mina Milenković

Srbija na 70. godišnjicu pobede – Između oklevetanog antifašizma i rehabilitacije kolaboracionizma

U društvima sa nacionalističkom ideologijom kao ključnim legitimacijskim okvirom, antifašizam nije i ne može biti preovlađujuća vrednost. Relativizacija i banalizacija antifašističkog nasleđa u Srbiji traje već punih četvrt veka, još od rušenja druge Jugoslavije, utemeljene na antifašističkom vrednosnom konsenzusu. Preko 20 generacija se formiralo u društvu u kome vrednosti antifašizma ne samo da nisu bile dominantne, već su ustupile mesto idejama nacionalizma, ksenofobije, neofašizma, rehabilitacije kvislinga iz Drugog svetskog rata – što je za posledicu imalo nasilje, rat, zločine, pljačku, odsustvo bilo kakve društvene solidarnosti i ljudske empatije.

Negiranje i kompromitacija antifašizma, kao i glorifikacija nacionalističkih kolaboracionista nisu jedini uzroci istorijskog ponora pred kojim smo se kao društvo i kao pojedinci našli, ali su posebno bitni. Prećutkivanje i difamiranje vlastitog antifašističkog pokreta, rušenje i sistematska nebriga za spomenike NOB-a, masovna preimenovanja ulica i trgova (samo u Beogradu preko 900 imena), ukidanje praznika itd, ne svedoče o prošlosti, nego pre svega o sadašnjosti – čega jedno društvo iz svoje bogate i složene istorije želi i hoće da se seća, zavisno od vrednosne orijentacije koju namerava da neguje.

Treba li pomenuti poražavajuću činjenicu da je Srbija jedina država na postjugoslovenskom prostoru koja ne obeležava nijedan datum iz svoje antifašističke borbe.

Plansko i sistematsko zatiranje antifašističkog, partizanskog nasleđa u Srbiji počelo je krajem 80-ih godina prošlog veka, paralelno sa uzletom nacionalizma i počecima falsifikovanja istorije i rehabilitacije četničkog, kolaboracionističkog pokreta. U rat za koji se Miloševićeva Srbija spremala nije se moglo ući sa nadnacionalnim, antifašističkim i levičarskim tradicijama Narodnooslobodilačkog pokreta, utemeljenog na principima stvarne nacionalne ravnopravnosti i samoopredeljenja naroda. Nacionalistička opozicija Miloševiću je bila čak i radikalnija u svom istorijskom revizionizmu. Generisanje mržnje, agresija i početak krvavog sukoba za ostvarenje velikodržavnih ambicija mogli su biti kompatibilni isključivo sa reafirmacijom vrednosti poraženog kvislinštva iz Drugog svetskog rata.

Utoliko se po ciljevima (stvaranje velike, etnički čiste države komadanjem susednih republika) i metodama (rat, zločini, etničko čišćenje) oružani sukob devedesetih nije puno razlikovao od rata koji su četnici pokušali da vode četrdesetih godina. Zbog toga je pitanje antifašizma ne samo problem odnosa prema Drugom svetskom ratu u Jugoslaviji, nego i pitanje odnosa prema ratovima iz 90-ih godina XX veka. Ne rehabilituje vladajući nacionalizam četnike zbog istorijske pravde ili istine, kako tvrde, ne čak ni zbog samih četnika i njihovog komandanta, već prevashodno zbog toga da bi njihova ideologija nastavila da živi rasterećena istorijske odgovornosti i stigme zbog kolaboracije sa fašizmom i počinjenih zločina.

Jer kada Draža Mihailović u instrukciji svojim komandantima Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću piše: „stvoriti Veliku Srbiju… čišćenjem državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata… čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa“ itd, teško da ima nekoga ko ne prepoznaje neprekinuti idejni kontinuitet, izražen kroz nepromenjene ciljeve te ideologije do ratova devedesetih godina.

Ipak, verovatno i dalje od režima iz devedesetih godina otišle su vlasti posle 2000. kada nastupa plima istorijskog revizionizma i pokušaja rehabilitacije četnika Draže Mihailovića, Milana Nedića i mnogih drugih protagonista osuđenih za kolaboraciju i masovne ratne zločine u Jugoslaviji počinjene tokom Drugog svetskog rata. Uporedo sa navedenim procesima, udžbenici istorije su nametali isključivo politički motivisanu interpretaciju navedenih zbivanja, odlazeći u istorijskom revizionizmu tako daleko da je prema novokanonizovanim tumačenjima istorije na kojima su se obrazovali učenici u tranzicionoj Srbiji, Draža Mihailović opisan kao čovek koji je „voleo francusku književnost“, dok je Tito u istoj kratkoj biografiji, sledstveno crno-beloj slici prošlosti, predstavljen kao „notorni agent Kominterne“.

Nakon toga sve grane vlasti su mogle da započnu naporan posao temeljnog falsifikovanja istorije Drugog svetskog rata i negiranja vlastitog antifašizma urušavanjem naučnih dostignuća ne samo jugoslovenske nego i svetskih istoriografija. Zakonodavna vlast je donosila skandalozne zakone, kojima je nametana revizionistička slika istorije; izvršna vlast je formirala (do 2012) specijalne državne komisije za kopanje zemnih ostataka Mihailovića i otkopavanje dokaza o navodno zločinačkom karakteru partizana; dok je sudska grana vlasti u zemlji koja je sinonim za bezakonje i odsustvo pravne sigurnosti, gubila silno vreme i novac kako bi oslobađala krivice dokazane ratne zločince i kolaboracioniste iz Drugog svetskog rata, proizvodeći pri tome najsramnija obrazloženja zasnovana na grotesknim i lako dokazivim neistinama i falsifikatima uz obilje elementarnog neznanja.

Nemali doprinos ironiji srpske situacije trebalo bi, prema najavama, da nam ponudi sudsko veće Višeg suda u Beogradu, jer će gotovo u dan na 70-u godišnjicu oslobođenja Jugoslavije od fašizma (15. maj 1945) verovatno rehabilitovati Dragoljuba Mihailovića, koga je i njegov vrhovni komandant, kralj Petar II Karađorđević, svrstao među one „koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti“.

Pri tome za racionalnog istoričara motivi kolaboracije ne mogu dovoditi u pitanje njeno postojanje, jer čak iako se različito vrednuje, ona objektivno ostaje kolaboracija i 1941. i 1945. i danas. Osim negiranja univerzalnih humanističkih vrednosti, etike, prava i pravde, Srbija bi tim činom bespotrebno sebi postavila ozbiljnu prepreku na putu evropskih integracija. Šta su Sovjeti i zapadni saveznici mislili o četničkom pokretu rekli su 1943. kada su im uskratili podršku zbog kolaboracije sa italijanskim i nemačkim okupatorima, bespoštednog rata protiv partizanskog pokreta i politike istrebljenja nesrpskih naroda; ali i kada su brojni strani novinari i diplomatski predstavnici prisustvovali procesu protiv grupe od 24 optuženika (među kojima je bio i Mihailović) za izdaju zemlje, kolaboraciju i ratne zločine prema civilnom stanovništvu.

Dalje, pitanje rehabilitacije komandanta četničkog pokreta najdirektnije se tiče i regiona i fragilnog mira i nestabilnih dobrosusedskih odnosa. Događaji tokom Drugog svetskog rata mogu se isključivo posmatrati u jugoslovenskom kontekstu; četnički pokret je delovao na gotovo čitavom prostoru te zemlje, a među ključne odrednice njegove ideološke i vojne delatnosti spada pitanje odnosa prema nesrpskom stanovništvu. Posebno teške, čak i međunarodne implikacije (između turske i britanske vlade), imali su četnički masakri nad Bošnjacima u Sandžaku i istočnoj Bosni, koji su imali genocidne karakteristike („istrebiti“, „očistiti“, „konačno rešiti“, „iskoristiti trenutak“, „kazniti“).

Takođe, zbog napred rečenog, Srbija bi još jednom pokazala i odsustvo bilo kakve potrebe za kritičkim samopreispitivanjem svoje uloge u ratovima devedesetih. A nenaučena lekcija iz prošlosti neretko pruža osnovu da se tragični događaji i pogubni velikodržavni projekti reafirmišu i ponove. Naravno, pod uslovom da se od njih uopšte odustalo. I naposletku, kako će eventualna odluka o rehabilitaciji biti primljena među građanima Srbije iz reda nacionalnosti koje su četnici predvideli za „konačno rešenje“ („kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi“)?

Ipak, uprkos mnogo puta po medijima izgovorenih istorijskih neistina, kao i skupštinskih odluka izglasavanih sa idejom da se beskrupuloznom političkom trgovinom napravi dogovorna slika istorije, koju će svojim politički i ideološki motivisanim presudama i falsifikovanim obrazloženjima da utemelji domaće sudstvo – istorija Drugog svetskog rata se ničim ne može menjati sedam decenija posle njegovog završetka, jer kako je još Kant upozorio, ne može se ništa učiniti da se izmeni ono što je bilo. Protagonisti istorijskog revizionizma svojim odlukama „pišu“ istoriju, ali vlastitu, ostavljajući budućim generacijama pisane tragove o svom radu, svojoj ideologiji i svom intelektualnom i profesionalnom (ne)poštenju.

Saznanje o prošlosti se menja, ali ne i ona sama; međutim, i to saznanje se može menjati samo uz uvažavanje metodoloških okvira zanata istoričara, držeći se činjenica i izvora. Povratkom istorijskim izvorima trebalo bi još jednom ukazati da istoriju ne pišu ni sudije, još manje političari ili novinari, kao što je neće napisati ni današnji protagonisti dominantne i sveprožimajuće nacionalističke ideologije, koja bi svoje ideološke pretke i uzore, vojne i moralne gubitnike, da po svaku cenu upiše u redove antifašista. Istorija se piše čvrstim utemeljenjem u metodološkim pravilima i principima struke, uvažavajući fundamentalnu stajnu tačku zanata istoričara – raspoložive i relevantne istorijske izvore.

Istoriju četničkog pokreta „napisalo“ je njegovo vođstvo i komandni kadar svojim delovanjem, ideologijom, koliko i praksom, ali i relativno brižljivim čuvanjem svoje dokumentacije. Savremeni ideološki i politički revizionizam u Srbiji, kao rezultat sprege akademskog revizionizma i državne revizije prošlosti (posebno izražene do sredine 2012) utemeljen je upravo na sistematskom brisanju iz pamćenja i upornom negiranju ili falsifikovanju navedenih izvora.

Na sudskom veću Višeg suda u Beogradu 14. maja mnogo je veća odgovornost od uobičajene, jer su na kocki ne formalno pravna pitanja, ne čak ni pitanja istorijske interpretacije, već karakter društva koje gradimo. Kao što je primećeno i za Nirnberški proces (kome bi se moglo naći i više formalno pravnih nedostataka, pa nikome ne pada na pamet da ga poništava), bilo je zamišljeno da se „održi mnogo dublja lekcija iz istorije nego što su dela pojedinačnih optuženika zahtevala“. Rehabilitacijom vođe četničkog pokreta, Srbija bi se objektivno identifikovala sa poraženom stranom u Drugom svetskom ratu. Dalekosežnost tog čina nije moguće ni apstrahovati ni negirati, jer bi to utvrdilo moralni relativizam koji će srpskom društvu u budućnosti doneti nove i teško savladive hipoteke. Ako se navedena rehabilitacija dogodi, a i Hrvatska je ovih dana pokazala tendenciju da Blajburg ponovo u kulturi sećanja isprednjači u odnosu na Jasenovac, jasno je da se dve važne zemlje regiona opet udaljavaju od vlastitih antifašističkih temelja na kojima je bila konstituisana Jugoslavija.

Ipak, možda u svemu tome i ima neke istorijske pravde – Narodnooslobodilačku vojsku, jugoslovenske partizane i njihovu antifašističku pobedu, prepoznatu u čitavom svetu, najbolje je ostaviti Jugoslaviji, koja je na vrednosnoj platformi te pobede i obnovljena, da se njome ne bi koristile savremene intelektualne i političke elite koje je niti razumeju niti prihvataju. Njihovi ideološki uzori bili su na drugoj, od samo dve strane u Drugom svetskom ratu.

Novi magazin, 14.05.2015.

Peščanik.net, 14.05.2015.

Srodni linkovi:

Mijat Lakićević – Prav(n)a podvala

Boško Krunić – Rehabilitacija Draže Mihailovića

REHABILITACIJE U SRBIJI