Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

Fotografije čitalaca, Miodrag Ćakić

MMF je otišao, a mi smo ostali da se zabavljamo svojim jadom.

MMF je bio mala muka, velika tek stiže.

I to vrlo brzo.

Već za neki dan, 31. maja, prestaje da važi zaštita od poverilaca više od 150 preduzeća u restrukturiranju, koje je prošle godine izmenjeni Zakon o privatizaciji štitio kao dužnike.

Taj prvi dan juna kad će sva ta preduzeća biti izložena prinudnoj naplati biće veći test reformskog opredeljenja Vlade nego pregovori s MMF-om. Taj 31. maj visi iznad glava Vlade kao Damoklov mač. Na ispitu će biti i naš premijer – hoće li ponovo kao pre godinu dana biti “meko srce” ili će najzad postati “hrabro srce”.

Ukoliko se Zakon bude poštovao i ako padne zaštita, državni i komercijalni poverioci navaliće da naplate svoja višegodišnja potraživanja od RTB Bora, Galenike, Magnohroma, Petrohemije, Azotare, Resavice, Metanolsko-sirćetnog kompleksa, PKB-a, PIK Bečeja, „14. oktobra”, Prve Petoletke, Fabrike vagona, Kablova, Goše…

To su sume u milijardama evra (samo za struju i gas, a gde su komunalne usluge, sirovine, repromaterijal, usluge…) i taj stampedo nestrpljivih poverilaca mogao bi već u prvom naletu da zbriše “s lica zemlje” sve te firme u kojima radi pedesetak hiljada ljudi.

Iz straha da bi to loše uticalo na rejting vlasti, Ministarstvo privrede i Agencija za privatizaciju predložili su pre dva meseca da se 25 preduzeća na dve godine izuzme iz odredbi o zaštiti od poverilaca zbog “višeg državnog interesa”. Teško je, gotovo nemoguće, zamisliti da su Ministarstvo i Agencija takav predlog za Misiju Međunarodnog monetarnog fonda napravili na svoju ruku, bez visokog pokroviteljstva premijera, i još o tom predlogu razgovarali s predstavnicima beogradske kancelarije Fonda.

A kad je Misija MMF-a stigla u Beograd, premijer je već na prvom sastanku rekao (Tanjug, 6. maj) da je dalja zaštita 25 preduzeća od poverilaca – glupa ideja. I da neće da moli MMF za tu dozvolu.

A onda je promenio mišljenje i odlučio da RTB Bor i rudnik uglja Resavica stavi na spisak firmi koje će godinu dana biti zaštićene od naplate poverilaca (Tanjug, 11. maj).

Ministar privrede potvrdio je (Tanjug, 11. maj) da je od MMF-a ipak “traženo da Srbija dobije razumne rokove kada je reč o odlaganju roka za godinu dana za 16-17 preduzeća kojima ističe rok zaštite od naplate potraživanja poverilaca” i otkrio zašto su pregovori s MMF-om bili “incidentni”: “MMF smatra da je privatizacija sporija nego što se očekivalo”.

Biće da je to ključni razlog “lupanja pesnicom po stolu” (kako se priča po poslovnim krugovima) MMF-ovih pregovarača, a ne kako naša vlast želi da prikaže da su sukobi nastali zbog njenog zalaganja da se ne povećava cena struje i zahteva da se povećaju penzije (da bi se pokazalo kako, kobajagi, naša vlast brani narod i nacionalne interese). Izgleda, ipak, da smo se u tim pregovorima tako dobro proveli kako su nas ubeđivali pojedinci iz Vlade i njoj skloni mediji.

I sad, koji je premijer u pravu i kom premijeru verovati – onom od 6. maja ili onom od 11. maja?

Ta taktika “hoću piškim, neću piškim” pokazuje nesigurnost i kolebljivost našeg premijera i njegove Vlade. Možda je sada prava prilika i dobar trenutak da se, ako se već tako često poziva na premijera-reformistu Zorana Đinđića, naš sadašnji premijer seti metafore o mačkinom repu – odseći ga odjednom, pa mačka jednom jaukne ili seći sedam puta uz sedam jauka.

Propuštanje još jedne šanse da se konačno preseče sudbina “nekadašnjih giganata”, a zapravo gutača milijardi evra državnog novca, moglo bi da sugeriše da se u Vladi oseća ozbiljan zamor materijala i prevladavanje populističkog sindroma.

Osim ako nije u pitanju taktika “korak nazad, dva koraka napred”. I to bi za Srbiju i njenu poziciju u pregovorima s MMF-om bilo bolje, nego novo populističko prenemaganje i bolovanje od “mekog srca”. A najgore bi bilo ono što se trenutno “trenira” – junačenje i svađa s MMF-om.

Pregovori s međunarodnim finansijerima teško se rimuju s pokazivanjem nacionalnih mišića; to nisu pregovori o Kosovu, a i vidi se kako s takvim metodama u pregovorima prolazi Grčka.

Ako smo se obavezali na rokove i potpisali bolnu terapiju, onda ne treba trenirati čuvenu nacionalnu disciplinu podvala i prenemaganja.

Ideja premijera da Vlada sada neće sistemski rešavati paket zaštite svih 25 preduzeća od poverilaca, nego da će svojim pojedinačnim odlukama od slučaja do slučaja rešavati sudbinu svakog preduzeća ponaosob – samo je novo zamazivanje očiju. Na kraju, izađe na isto. Ali, suština ostaje zamagljena. Zašto bi država i dalje štitila nekoga ko nije sposoban da samostalno preživi na tržištu.

Može li Vlada da u narednim danima do 31. maja reši sudbinu svih 25 preduzeća?

Reklo bi se, nema šanse.

Za većinu od tih preduzeća nema rešenja ni na vidiku i ona će na kraju morati da se ugase.

Da li je to RTB Bor, Galenika, Magnohrom, Azotara… svejedno.

Jer, već je odavno jasno da te firme opstaju samo iz dva razloga – ili zato što dobijaju pare od države da bi kobajagi radile ili zato što su zaštićene raznim oblicima državnog protekcionizma.

I laici su potrošiili sve iluzije da te firme mogu da budu samoodržive; samo još nekolicina dobro ušančenih profesora Ekonomskog fakulteta brani lik i delo nekadašnjih giganata.

Ako se rešavanje konačne sudbine tih preduzeća ponovo oduži, to će biti dvostruki trošak – mnogo će koštati poreske obveznike i mnogo će koštati Vladu u pregovorima s MMF-om.

Zato je ovu rundu pregovora obeležio neobičan detalj. Iako je Misija MMF-a dočekana s puno trijumfalizma, sada je ispraćamo sa saznanjem da trijumfalizmu nema mesta.

Ima samo posla za “brave heart”.

Peščanik.net, 12.05.2015.

Srodni link: Miša Brkić – 17 belih medveda