Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Kada ubiješ kita, navučeš sebi na leđa Greenpeace, Kustoa, medije, a kad ubiješ milion sardina, svi se trude da ti pomognu da ih spakuješ u konzerve. Tako u kultnom filmu „Čovek ujeo psa“ psihotični ubica Ben objašnjava zašto su njegove žrtve nasumični prolaznici, poštari, a nikada javne ličnosti.

Čini se da su u Srbiji riblja industrija i izlov velikih riba i morskih sisara deo lanca u kome ne važe, hajde da se još malo zadržimo na ovoj morsko-biološko-privrednoj terminologiji, ni prirodni zakoni ni zakoni tržišta. Odnosno – ne važe za sve sardine, skuše, tune, barakude i ajkule ni Krivični zakon, ni Zakon o javnim nabavkama. Važi volja glavne ajkule, u skladu sa unutrašnje-političko-marketinškim potrebama, potrebama unutarstranačkog mresta i izlova, ili prikazivanja Evropskoj uniji kako nema zaštićenih ribljih vrsta. Sve dok su do veličine haringe.

Evo sada nekoliko sličica iz života pod morem:

Slika 1: Policija je uhapsila dvojicu rukovodilaca u Kliničkom centru Kragujevac osumnjičenih da su nameštali javne nabavke, prilagođavajući tehničke specifikacije kako bi odgovarale određenim ponuđačima. Pohapšeni su i „posrednici u prodaji medicinskih sredstava i opreme“, odnosno, dalo bi se zaključiti, ponuđači sa kojima su se rukovodioci dogovarali kako da nameste javne nabavke medicinskih sredstava i opreme. Sumnjiče se za zloupotrebu službenog položaja u postupku javnih nabavki (korupcija se post festum veoma teško dokazuje). Iz policijskog saopštenja bi se moglo zaključiti da je 26 miliona dinara „ostvarene protivpravne koristi“ ukupna vrednost svih nameštenih javnih nabavki koje im se stavljaju na teret.

Nema sumnje da je ovo vredno hvale. Godinama su razni pojedinci, stručnjaci, udruženja koja su pratila sprovođenje zakona, njegove izmene, rad Uprave i Komisije, konkretne postupke, ukazivali na slične slučajeve, odnosno na „crtanje“ ponuđača kroz tehničke specifikacije. Ali evo, desilo se konačno da je pokazano da razlog „čudne“ specifikacije nije uvek nestručnost pojedinaca koji nisu znali kako da naprave specifikaciju, pa su nasumice dohvatili nečiji prospekt i sve prepisali. A daleko od toga da im je bila želja da nabave opremu baš određenog proizvođača od određenog trgovca.

Slika 2: Otvaranje Kliničkog centra Niš, krajem 2017. Celodnevni TV spektakl, svakolika krupnozuba morska fauna. U direktnom prenosu Aleksandar Vučić nekoliko puta ponavlja da je nabavljena najbolja oprema na svetu, koju su proizveli Nemci i Amerikanci. Tomislav Nikolić suflira „i Kinezi“, ali Vučić nastavlja da priča samo o Nemcima i Amerikancima: „Kad su mi rekli na Vladi da su hteli da uzmu jeftinije mašine, rekao sam – uzmite najbolje… Pitao sam Zlatibora, on je rekao najbolji su Simens, Dreger, Dženeral elektrik. I uzeli smo najbolje“.

Ko je i kako formulisao tehničke specifikacije u konkursnoj dokumentaciji, kriterijume za ocenjivanje ponuda i ko je odlučivao o izboru ponuđača? Možda to sada nije ni bitno, jer oprema za KC Niš vredna 12 miliona evra nabavljena je na tenderu koji je Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki poništila. Ponuda, naime nije bila predviđena planom nabavki Ministarstva zdravlja. Ministarstvo je ipak zaključilo ugovor sa kineskim ponuđačem, a Komisija nije podnela tužbu kako bi Upravni sud poništio ugovor. Budući da nabavka pravno nije ni postojala, nije razmatrano da li su uslovi bili diskriminatorni, da li su ograničavali konkurenciju, pa čak ni to kako je do kraja sprovedena. Javnost je ostala bez odgovora na pitanja o eventualnom postojanju drugih vrsta štete: da li su usled postavljenih uslova i kriterijuma odnosno određivanja predmeta nabavke neki ponuđači privilegovani, da li je smanjena konkurencija i da li smo na taj način došli u situaciju da plaćamo opremanje niškog kliničkog centra skuplje nego što je moralo ili da dobijemo manju vrednost za plaćenu cenu. Da li smo, da pojednostavimo, oštećeni za par miliona evra, da li je neko stekao protivpravno korist od 12 miliona evra. Naime, u javnosti je, kao na sporno, ukazivano na to što je u okviru jednog tendera raspisana nabavka celokupne medicinske opreme, od bolničkih kreveta, pa do najvrednijih medicinskih aparata, poput skenera i magnetne rezonance. Na kraju smo od Kineza nabavili „najbolju opremu na svetu, koju su proizveli Nemci i Amerikanci“, a po nalogu predsednika Srbije izdatom ministru zdravlja. I ko je ovde som?

Slika 3: „Politika Grada Beograda je da nakon gradskog tendera na kojem je pobedila strana kompanija, najmanje 50 posto poslova dobiju domaće kompanije kao podizvođači radova. Na taj način pokušavamo da pomognemo domaćim firmama da dođu do posla, jer je to ogledalo naše politike“, izjavio je Goran Vesić na nekom skupu o malim i srednjim preduzećima. Nije sporno da svako može da priča šta hoće. Pa još kad mu to prenose u medijima – milina. Ali, ako neko javno kaže – ubio sam babu i zakopao je u bašti ispred kuće, imate dva izbora – da kažete da taj stalno tako nešto lupeta, ili da mu prekopate baštu. Ili još bolje – da mu prekopate baštu, pa da kažete da lupeta.

Kada je Goran Vesić obznanio da je „ogledalo njegove politike“ da krši Zakon o javnim nabavkama izgledalo je da bi trebalo prekopati baštu.

Transparentnost Srbija ukazala je stoga Upravi za javne nabavke na ovo Vesićevo priznanje i na činjenicu da kada posle tendera potpiše ugovor sa izvođačem radova, pružaocem usluga ili dobavljačem robe, Grad Beograd, kao ni bilo koji drugi naručilac, nema pravo da odlučuje o učešću podizvođača. Prema Zakonu, ukoliko je planirano da se angažuju podizvođači, to mora biti navedeno već u samoj ponudi. Eventualno naknadno uključivanje podizvođača koji su po volji „gradskoj politici“, osim što bi predstavljalo svojevrsnu iznudu od pobednika na tenderu i što bi bilo kažnjivo i po normama Krivičnog zakonika, zabranjeno je već i samim Zakonom o javnim nabavkama.

Uprava je odgovorila da je to bilo izlaganje namenjeno malim i srednjim preduzetnicima i oni se izjavama ne bave, a ako znamo neki konkretan postupak u kome se to desilo, da ih obavestimo. U prevodu sa upravnog jezika – Vesić je pričao šuplju političku priču i to se njih ne tiče. Nema mrtvih baba u dvorištu.

Uverenje Uprave za javne nabavke da Vesić ne krši zakon bilo je dovoljno da se Više javno tužilaštvo ne zainteresuje za mehanizme ugovaranja poslova. Na dopis je odgovorilo koncizno – Uprava za javne nabavke nije podnela krivičnu prijavu.

Grad Beograd nije ni odgovorio na zahtev da dostavi dokument kojim je formulisana politika da nakon gradskog tendera na kojem je pobedila strana kompanija, najmanje 50 posto poslova dobiju domaće kompanije kao podizvođači radova i da dostavi informacije o postupcima javnih nabavki, javno-privatnih partnerstava i bilo koje druge situacije u kojoj je Grad Beograd primenio Vesićevu podizvođačku politiku.

Svi ćute, jer privrednici treba da ostanu uvereni da grad brine o njima, istražni organi da se to ne čini, odnosno da se zakon ne krši. Ajkule site, a sitne ribe na broju.

Namera ovog teksta u slikama nije da umanjuje napore policije u otkrivanju (samo) jednog mehanizma izvlačenja javnog novca kroz javne nabavke. Prilikom izrade ovog teksta nisu povređene ribe niti sisari.

Autor je novinar iz Beograda i saradnik Transparentnosti Srbija.

Peščanik.net, 19.09.2019.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)