Ostalo je još tri dana do lukulovske gozbe na dvoru. Neko je već izračunao stočnu tragediju u prasećim glavama. Čitav svinjski podmladak biće bačen na oltar proslave, koja, čini mi se, već beše obavljena. Uz govore, visoko prisustvo roditelja pobednika, davljenje nedovoljno oduševljenih, koktel i ćevape. Osim ako sve to uz postrojavanje Dikovića i nešto trupa ne beše samo momačko veče?

Već je napravljen spisak važnih glava koje će se 23. juna sučeliti sa prasećim, bez kojih nema nezaboravnih seljačkih bahanalija. Velika mrsna srpska malograđanska, rasipnička, neukusna, pravoslavna oda, u suštini smešnom vladaru. Ozbiljni ljudi drže do sebe, ne trče sumanuto ka slavi kroz raskošne i razuzdane paganske balove, pokušavaju da iz svoje nezaslužene moći iscede neku kap skromnosti, trude se da liče na običan svet kome odavno nije dato da bilo šta proslavlja.

Čini se kao da ovaj nesrećnik neće prestati da slavi. Ako bi prestao, morao bi nešto da radi. Ali šta? Izabrao je premijerku, organizovao nekoliko predstava neizvesnosti oko nje. Brnabićka je čisto Vučićevo otkriće, sećate se kako je bio dirnut njenom „orijentacijom“ kad ju je izabrao za ministarku? Prosto je likovao pred sirovim homofobima u sopstvenoj koaliciji.

Najsiroviji od njih, poznat kao Palma, neće da podigne ruku za buduću premijerku, koja samim svojim postojanjem razara čitav njegov pogled na reproduktivni svet, muzej voštanih figura, par žirafa i Jagodinu kao lokalno pravoverno carstvo. Nagovaraju ga, nude mu posebne koalicione darove, prete mu otkazivanjem milosti kod gazde, da ga možda neće pripustiti na onaj svinjokolj pri drugoj inauguraciji, ali jok! Palma, tvrd orah, neosporan prirodni saveznik u neprirodnoj koaliciji.

Tako se nova vlada formira na rizičnoj granici između posebne varijante balkanske erotske tolerancije, i zadrigle no delotvorne homofobije, kojom se čuva „čast domaćinske Srbije“. I sve to Vučiću obezbeđuje dramu bez koje on ne ume da vlada, kao što to ne ume i u nedostatku drame ili komedije, to je u ovom slučaju svejedno.

Bahata slavlja pomažu Vučiću da zataška osećanje koje ga uznemiruje, da je on neosporni vođa bede, etičkog i ekonomskog sunovrata i sloma, konačne propasti javnog uma. Pa bi tako raskošna gozba mogla da bude simbol obilja i slatki, pijani beg u paralelnu stvarnost, spokoj bar za jednu noć, u kojoj može da poveruje kako je jad samo strašni košmar i opsena a visoki gosti i mali laskavci večnost koju je sa toliko revnosti stvarao.

Sa Anom Brnabić ili bez nje, Vučić pravi vladu kojom će ipak on lično umeti da vlada, ili će bar pokušati. Ali, apsolutna vlast, bez sumnji i osporavanja, uz opštu radost „što ga imamo“, ipak nije tako dostupna kao što se činilo. Spolja, sve izgleda kao da je gospodar savim blizu maršalske palice, jer je Broz njegova istorijska opsesija.

Sa njim se upoređivao više puta, uz pokušaj da kaže kako ga je sustigao u graditeljstvu i hrabrosti, samo, eto, još nije bio vojskovođa. Ali, polako, vojsku je dobio na upravljanje i čuvanje. Vrhovni komandant, Aleksandar Vučić. Zvuči glupo, ali tako je! Čovek koji pod svojom neospornom voljom drži sva tri postrojena vida srpske vojske, mada mornarica nema po čemu da plovi. Svejedno, vlast nad oružanom silom, koja je spremna da krene za vrhovnim bilo gde, ume da opije.

Ali, ovde se dešavaju naopake stvari. Kult gospodara napravljen je od blata i pleve, ali i takav vredi samo među stranačkom autobuskom vojskom. Nimalo opčinjeni pobedničkom Ivkovom slavom vrhovnog, profesionalni vojnici javno izražavaju nešto još neprijatnije od nezadovoljstva. A to je ogorčenje. Zar je uopšte moguć bunt ljudi poslušnih po prirodi stvari? Stereotip govori da klasični soldat ne mora mnogo da misli, čak ne mora nimalo, drugi sa manje pameti misle za njega. Vojska inače redovno dobija obilne obroke ideološke splačine, ma čija bila: ne radi se za platu, nego za čast i pogibiju. Otadžbina je u njihovim rukama. Moraju da budu uzdržani, asketski strpljivi, da se ne čuju i ne primećuju.

I sad, šta je bilo? Stranačka vojska komandanta je zbrinuta, trutovi su dobili mesta, na njima se ne štedi. I oni lete za vođom, on je njihova otadžbina i materina. Pravi vojnici više ne žele da trpe, jer to i nije moguće. Njihov vrhovni komandant ih je pre nedelju dana ponizio još jednom, praveći od njih istinske sirotane.

Pojavio se jeretički naslov u jučerašnjem Danasu. Šef vojnih sindikata, Novica Antić kaže: „U septembru vojska na ulicama!“

Naravno da je ta najava potpuno u neskladu sa slavljeničkom euforijom, okolnost koja podriva pouzdanje i ostavlja gospodara Srbije usamljenog na ledini, u prilično lošem društvu. Bez apsolutne lojalnosti vojske, vrhovna komanda je besmislena. Antić nije za početak jeseni najavio paradu, nego proteste. Kao aktivni oficir, on javno govori sve najgore o Vučiću, ničeg dobrog ne može da se seti. Već je predat „disciplinskim organima“, koji ne znaju šta da rade: morali bi da ga izjure iz vojske, ali još ne mogu – nije prekršio zakon. Mada, takva sitnica i nije neki problem.

Na proslavi dodatne „inauguracije“ (kakva gadna reč!), čovek koji tek postaje civilni komandant i žudi za istorijskim trijumfima, može među prasećim i generalskim glavama da oglasi veliku pobedu, bar nad svojim trupama.

Peščanik.net, 21.06.2017.

IZBORI I PROTESTI 2017.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)