Natpis na zidu: Depresija me ubi
Foto: Slavica Miletić

Zaključak knjige Jana-Vernera Milera „Strah i sloboda. Za drugačiji liberalizam“, prevod s nemačkog Aleksandra Bajazetov, Fabrika knjiga i Peščanik 2020.

Da li je liberalizam zastareo? Zastarela bi, u svakom slučaju, morala biti diskusija o liberalizmu koja poistovećuje pogrešne pojmove, koja se koristi pogrešnim suprotnostima i pogrešnim uopštavanjima. U ovom eseju sam naročito želeo da pokažem da je narativ o sukobu između „naroda“ i „liberalne kosmopolitske elite“ pogrešna dijagnoza o našoj epohi (mada to ne znači, naglasiću još jednom, da moćnici ne treba da budu na meti kritike). Osim toga, nadam se da sam jasno pokazao da se između komunitarista i kosmopolita ne može povući jasna linija. Ko god pokušava da pokaže razumevanje za populizam i tvrdi za sebe da razume brige i nevolje građana zapravo više iskrivljuje sliku nego što je razume; uzgred, broj onih koji pokušavaju da pokažu razumevanje za elite znatno je manji.

U ovoj knjizi založio sam se za to da se političkoj debati oduzme „kulturna“ dimenzija (mada ni to ne znači, da naglasim još jednom, da je kultura uvek samo nekakva pena na površini pravih sporova ili da ne sme biti predmet političkih debata). Skoro da ima nečeg bespomoćnog u refleksu da se sve suprotnosti koje se ne mogu svesti na prosto tumačenje materijalnih interesa automatski pripisuju „kulturi“. Jesu li osnovna prava za manjine koje su dosad živele u strahu kulturno pitanje? Da li je zaštita manjinske kulture stvarno kulturno pitanje ili ipak stvar principa ravnopravnog postupanja? A zaštita čovekove okoline, je li to stvarno pitanje kulture, kako se to odnedavno tu i tamo tvrdi?

Populističke vođe sve sukobe uvek pokušavaju da svedu na kulturni rat, a u krajnjoj liniji i na pitanje istinske pripadnosti. Međutim, pitanje „ko je pravi Nemac“ besmisleno je u pluralističkoj zajednici – samo nikako nije besmisleno neprestano podsećati na zajedničke principe slobode i jednakosti, jednom rečju, na ustavni patriotizam, i zalagati se za njegovo obuhvatnije ostvarivanje. I nikako nije besmisleno, upravo u ime zajedničkih principa kao što je ravnopravno postupanje, štititi manjine od većinske kulture, koja možda pokušava da ih nadjača ili ih čak svesno sateruje u ćošak.

Ne služi država tome da štiti većinsku kulturu ni da gradi osećaj za kolektiv. Današnji antiliberali državi upravo i prebacuju što ona to ne čini, no, nejasno je zašto bi neki ljudi drugima propisivali u čemu se sastoji smisao njihovog života, kao što je nejasno i zašto bi se ona navodna praznina koja ostaje za liberalizmom morala popunjavati prinudnim merama. Uzgred, neko će tek morati da dokaže da građanke i građani koji svoj glas daju antiliberalnim strankama zaista pate zbog nedostatka smisla. Nije baš uvek tako da „liberalne elite“ potcenjuju „običan svet“ – antiliberali su ti koji smatraju da ljudi nisu u stanju da se snađu ako ih ostavite same.

Osim toga, u ovom eseju sam, s obzirom na tako brojne i raznovrsne nesporazume, pokušao da makar ugrubo skiciram istoriju liberalne političke misli. Ukazao sam na nekoliko karakterističnih slabosti, a pre svega na sklonost depolitizaciji, bez koje se navodno ne može postići ona stabilnost kojoj je liberalizam, kao postrevolucionarni fenomen, uvek težio. Tako onda pravna država i tržište treba da obuzdaju potencijalno kobne strasti ili da ih preusmere na miroljubivu ekonomsku konkurenciju. U tu svrhu korisne su i predmoderne ideje liberalnosti, shvaćene kao širokogrudost i spremnost da se ostave veliki manevarski prostori, pošto i one mogu da ublaže političku oštricu savremenih rasprava.

Sve te mere nisu stvarno apolitične, tržište i zaštita pojedinca od samovolje ne mogu se uvek lako spojiti, a privreda nije uvek u stanju da udovolji potrebi za priznanjem. Zbog svega toga na račun liberalizma često se upućivala ne sasvim neopravdana kritika zbog „licemerja, nedoslednosti i nemorala“ (Marks). S druge strane, liberalizmu se, zbog njegove želje da ostavi manevarski prostor i omogući kompromise, prebacuju oportunizam i dosledna nedoslednost. Zato se jedan filozof „realista“ poput Rejmonda Gojsa zgađen distancira od „mlake i sluzave barice koju su napravili Lok, Dž. S. Mil i Isaija Berlin“.1

Kao alternativu sam, polazeći od ideja Džudit Šklar, izložio mogućnost „liberalizma odozdo“. Liberalizam straha, u tumačenju Džudit Šklar, nije bio politički program: Šklar je pre bilo stalo do neke vrste senzorijuma za iskustva bolnog vređanja, straha i pre svega okrutnosti. Na tom mestu rizikujemo da liberalizam opet protumačimo samo kao stvar temperamenta: ne nužno kao dobro temperovani liberalizam s motom „mlakost iznad sveta“, ali ipak kao liberalizam koji bi se mogao shvatiti (i kultivisati) kao određeni senzibilitet. Naime, liberalizam za koji se Šklar zalaže ne kaže nam šta treba da mislimo, ali nam ipak kaže o čemu treba da razmišljamo. I osim toga, on konkretno apeluje na nas da prvo saslušamo žrtve, mada žrtvama ne dodeljuje monopol nad političkim suočavanjem s njihovim iskustvima i mada ne pruža proste normativne šeme koje bi učesnike oslobodile svih obaveza da razmišljaju.

Takav pristup treba dopuniti onim što Džudit Šklar zove liberalizmom pravâ, pozicijom koja je od samih početaka liberalizma poznata pre svega kao vid konstitucionalizma – dakle, ne demokratije! Prava štite pojedinca i otvaraju prostore u kojima nema straha. Međutim, ne možemo tek tako ukazati na liberalizam pravâ i pomisliti da je time već sve rešeno. Legitimno je sporiti se oko pravâ: građani koji jedni druge u principu priznaju kao slobodne i jednake mogu po tom pitanju s dobrim razlozima imati različita mišljenja. Oko jedne stvari, međutim, treba da budu složni: oni moraju znati da se ne mogu pouzdati u blagonaklonost institucija, ni institucija izvršne vlasti ni moćnih preduzeća. Koncentrisana moć pred kojom je čovek nezaštićen, kojoj je izložen, isto je što i latentni despotizam.

To je jedan od razloga, ali ne i jedini, iz kog se liberalizam pravâ i demokratija ne mogu odvojiti jedno od drugog. Demokratije nema bez osnovnih političkih prava, a bez demokratije nema ni rasprave o pravičnom ostvarivanju tih prava. Bez demokratije smo prepušteni moćnicima, koji će povremeno možda blagoizvoleti da nam daju garancije pravne države, ali koji će te garancije u svakom trenutku moći i da povuku ako od toga imaju nekakvu korist – slobode s rezervom će, međutim, izazvati strah upravo kod onih grupa koje Šklar naziva „trajnim manjinama“.

Te se manjine, naravno, mogu bojati i demokratskih većina, i to naročito onih koje se, sa svoje strane, boje manjina – to je ono što je teoretičar globalizacije Arđun Apaduraj nazvao „strahom od malih brojeva“.2 Odgovor koji Šklar daje na takve fatalne spirale straha na koje dospeva celo društvo nije samo staroliberalni, naime, da pravosuđe tad dobija naročito važnu zaštitničku ulogu. Liberalizam straha uzda se u to da se građanke i građani mogu senzibilizovati za patnju manjina, da manjine možda i jesu trajne, ali da predrasude protiv njih i antipatija prema njima to nisu. Naivna nada? Može biti, ali to je ujedno i zahtev proistekao iz onog što je Džordž Orvel zvao common decency, običnom, svakodnevnom pristojnošću, ili pak iz onog što je Džudit Šklar zvala budnim državljanstvom. Ako imamo u vidu kako zapadna društva postaju sve brutalnija i kako je u njima u međuvremenu otvorena sezona lova i na manjine i na elite, taj zahtev nije ni trivijalan. A nije ni pitanje moralnog luksuza koji sebi mogu da priušte samo dobrostojeći. Takav stav nije važan samo u politički teškim vremenima, kad se okrutnost vidi i golim okom i kad je nada preko potrebna, nego i u naizgled mirnima, kad postajemo skloni samozadovoljstvu i kad mnoge političke tekovine smatramo datima.3

Sad još koja reč o liberalizmu samousavršavanja kao izričito etičkom zahtevu: njega bismo možda još i najpre mogli označiti kao vid kulturnog individualizma ili kao stil življenja, možda i kao niz stilova koje pojedinac treba da isproba. Naglasiću još jednom u čemu se ogleda glavna razlika: na jednoj strani imamo liberalizam u etičkom (i estetskom) smislu, na drugoj obuhvatni liberalizam, naime, liberalizam pravâ. Onaj prvi zagovara postromantičarski ideal maksimalnog individualnog razvoja, onaj drugi ima za cilj da obezbedi pretpostavke za autonomni život svih građanki i građana a da pri tom ne daje prednost određenim životnim stilovima – dakle, da pri tom ne tvrdi da je istinski uspelo postojanje jedino ono postojanje koje teži samousavršavanju u najrazličitijim situacijama.

Imperativ liberalne inkluzije nije oduvek bio identičan sa zagovaranjem demokratije. Liberali u širem smislu, ali pre svega liberali u užem smislu te reči dugo nisu mogli da progutaju učešće naroda u izborima koje ne bi bilo vezano za prethodno definisane uslove. Tu nepoverljivost ublažio je narativ o napretku, prema kojem će jednog dana svi moći da učestvuju u javnoj sferi – samo ako su dovoljno obrazovani, imućni ili na već neki drugi način „osposobljeni“ za to. Slično očekivanje gajili su i liberalni imperijalisti: jednog dana u dalekoj budućnosti i narodi koji su danas u fazi detinjstva biće zreli da se nadalje sami razvijaju i samostalno politički delaju. Tragove takvog elitizma lako ćemo uočiti i danas.

To ne znači da se današnji sukobi mogu valjano opisati kao sukob između neliberalne demokratije i nedemokratskog liberalizma. Ono što se danas na međunarodnom tržištu legitimacijskih strategija povoljno nudi kao „neliberalna demokratija“ nije samo neliberalno nego nema ni veze s demokratijom. S druge strane, opet, ne može se ni svaki vid tehnokratije označiti kao liberalan u nekom punijem smislu te reči. Suprotnost između „neliberalne demokratije“ i „nedemokratskog liberalizma“ možda jeste zgodna i koncepcijski jasna, ali je za nju teško naći empirijske dokaze.

Za liberale je država bila najvažniji instrument za inkluziju, ali i potencijalno najmoćniji ugnjetač. Zagovornici liberalizma straha s dobrim su razlogom zazirali od društva plašljivih ljudi, i za njih je država bila najočigledniji izvor straha. Međutim, iz te pozicije ne možemo direktno izvesti „lekcije“ za 21. vek. Sigurno još uvek postoje oblici okrutnosti za koje je direktno odgovorna ova ili ona vlada. I sigurno nije neosnovano da tehnološki uznapredovali autoritarizam nadzora, kakav se danas usavršava u Kini, povezujemo s pojmom „totalitaran“. No, mnogi oblici straha danas pre svega imaju veze sa zavisnošću koju su stvorili drugi akteri, a ne država. „Privatna vladavina“ preduzećâ, naročito u sprezi s logikom disciplinovanja kakvu donosi neoliberalizam, povod je posebnom vidu straha. Tržišta koja su vlast za sebe i oligarhijski oblici rentijerskog kapitalizma izazovi su na koje odgovor može da pruži i liberalizam straha – ali samo ako se potrudimo da razumemo ono što je specifično za današnji trenutak.

Fabrika knjiga, decembar 2020.

Peščanik.net, 24.02.2021.

Srodni link: Uvodno poglavlje ove knjige

RASPRAVA O NEOLIBERALIZMU

________________

  1. Raymond Geuss, A World without Why, Princeton: Princeton University Press 2014, str. 184.
  2. V. Arjun Appadurai, Die Geographie des Zorns, aus dem Englischen von Bettina Engels, Frankfurt am Main: Suhrkamp 2009.
  3. V. dva eseja Katrine Forester: Katrina Forrester, “Judith Shklar, Bernard Williams and political realism” (u: European Journal of Political Theory 11/3[2012], str. 247-272) i “Hope and memory in the thought of Judith Shklar” (u: Modern Intellectual History 8/3 [2011], str. 591-620).