Na skupu u centru Beograda skupilo se nekoliko hiljada protivnika sporazuma Beograda i Prištine. Mantije na sve strane, kletve, krstače, Lazari, kosovski božuri, Bora Đorđević, carstva nebeska/zemaljska, kao da smo zalutali u onaj film koji je pre dvadeset pet godina najavio/prizvao rat.

Misliti na nov način, znači misliti novim jezikom i reći nešto novo znači reći to novim rečima. Poslednja tačka spora na nekolicini preostalih odgovornih medija u Srbiji zapala je u klinč. Fetišizovane su kategorije „smrti“ i „vitalnosti“ (nacionalizma) i dve strane su se ukopale da bi odbranile svoje pojmove: jedna da odbrani smrt, ili makar tešku bolest srpskog nacionalizma dokazujući da je on neraskidivo vezan sa Kosovom, druga da odbrani njegovu vitalnost i sopstveni strah od nacionalizma. Hajde da probamo da iskažemo situaciju na novi način: nacionalizam je u defanzivi. Potez vlasti kojim su digli ruke od kosovskog prijatnog dremeža je strahovit udarac i sa pravom se postavlja pitanje kako će taj nacionalizam skupiti kritičnu masu pojedinaca[1]  koji će njegove projekte dalje proizvoditi. Takođe se sa pravom postavlja pitanje da li građani imaju volje, želje, snage i strpljenja da slušaju i trpe mlaćenje prazne slame o Kosovu dok pokušavaju da spoje kraj sa krajem. U tom smislu zaista izgleda da prosipanja iz šupljeg u prazno nemaju podršku kritičnog dela javnosti.

Ali reći da je nacionalizam u defanzivi niti je dovoljno, niti dovoljno precizno opisuje stanje. On je, uostalom, u defanzivi bio i posle 2004. Tada se branio od demokratizacije društva koje je započeto 2000. On je bio u defanzivi i krajem osamdesetih, kada se branio od neizbežnih i bolnih društvenih promena. To što je u defanzivi ne znači da je on manje opasan, naprotiv,[2]  jer se on ponaša poput pacova sateranog u ćošak.[3]  Pre no što konstatujemo njegovu budućnost, moramo videti otkuda nam on, odakle je došao, zašto je baš takav (šta se krije iza njega) i koje su strukture ovisne od baš tog i takvog nacionalizma.

Mada to izgleda zastarelo i izanđalo, danas je možda trenutak da se suočimo sa trenutkom nastanka ove i ovakve Srbije. Ono čega se moramo setiti je da je Srbija, ovakva kakva je, bedna, nikakva, siromašna, užasna iznutra i licemerna, posledica matricida, ubistva Jugoslavije. Potrebno je takođe shvatiti da je ta Jugoslavija bila emancipatorski projekat, a da je njeno razvaljivanje bilo antiemancipatorski projekat, dizajniran da bi se omogućila ovakva pljačkaška privatizacija, razularena eksploatacija i radikalna ekonomska i politička segregacija građana. Po mom mišljenju, to je centar nacionalizma: beg od činjenice da se u Srbiji (i Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni itd.) danas živi neuporedivo gore no u bivšoj državi, da su građani uvređeni (sem nacionalno!) i bedni. Rečima Teofila Pančića: to je nama naša borba dala.[4]  Da bi se zabašurila ova činjenica (i suočavanje sa sopstvenom odgovornošću za matricid) izmišljaju se problematične latinice i ćirilice, Kosova, sporne teritorije i slične nacionalističke fantazije.

Dok god je pogonsko gorivo nacionalizma potreba da se razvije zastor ispred leša (Jugoslavije) koji zaudara i ispred preraspodele društvenih, zajedničkih resursa on će biti vitalan. Utoliko je pogrešno pretpostaviti da će ukidanjem paralelnih institucija na Kosovu preraspodela resursa biti završena ili radikalno smanjena. Preraspodela[5]  se već desila početkom devedesetih a danas se ona pokušava sakriti i naturalizovati. Neverovatno zgodna sinhronizacija nacionalističkih politika i liberalizacija tržišta (ali ne i društva) ukazuju da su ova dva procesa neraskidivo vezana. To je interes koji sam imao u vidu kada sam rekao da je nacionalizam mehanizam preraspodele.[6]  On još uvek ima funkciju u ovakvom društvu jer on eksploatatorski mehanizam krije iza kategorija koje spinuje pa izbacuje u prvi plan: Kosova, parade ponosa, pa čak i iza datuma pridruživanja EU.

Kosovo je, hteli mi to priznati ili ne, konstrukt nacionalizma: Kosovo, kao problem i mesto stalne emocionalne investicije, je izmišljeno i konstruisano da bi nacionalizam kao politička praksa nastavio da funkcioniše. Nacionalizam u Srbiji (a i u ostatku Balkana) je protejska figura, neuhvatljiva i time nevezana za Kosovo ili bilo koji drugi fiksirani pojam. Kao takav, on će preuzimati drugačije forme, druge ključne tačke, za tili čas će, recimo, Sandžak biti srce Srbije, pa Vojvodina, pa Republika Srpska, pa ćirilica, pa patriotska kultura, pa zabrana parade ponosa, pa datum. Ustavni patriotizam o kojem govori Dejan Ilić jeste predlog o kojem treba razmišljati. On i nastaje da bi se preskočile vernosti transcedentalnim kategorijama[7]  i da bi se odgovornost prema državi definisala kao odgovornost prema jednom papiru (i vrednostima zapisanim u njemu). Ali za Srbiju, ustavni patriotizam je još uvek daleko. Da bi reči i vrednosti zapisane u tom nekom budućem ustavu imale ikakvog efekta, mora se prvo razmontirati stari način na koji smo zamislili zajednicu[8]  i strukture koje od takvog mišljenja profitiraju.

 
Peščanik.net, 11.05.2013.

 

Srodni linkovi:

Dejan Ilić: Da ne gubimo vreme
Dejan Ilić: Podignimo sidro
Stefan Aleksić: Sidro

———–    

  1. Mada ne treba zaboraviti: broj nije uvek presudan. Na primer 2003. godine bio je dovoljan jedan jedini politički agens da Srbiju okrene za 180 stepeni.
  2. Na skupu na trgu republike Amfilofije je služio liturgiju za upokojenje vlade. Atanasije je rekao da ni Đinđić nije mario za “nebesku politiku”. U svakom slučaju to je bila urnebesna Monti-pajtonovska komedija (ako se izuzme da je aludiranje na Đinđića poziv na linč), a ja se uzdam u Marksa da nam se nacionalizam samo vratio kao farsa, pošto smo svedoci da je bio tragedija.
  3. http://farm8.staticflickr.com/7063/6817694280_f7cb26c351_z.jpg Jedan od primera “primenjenog nacionalizma”. Plakat dostojan Trećeg rajha. Ovo je samo najslikovitiji primer delovanja nacionalističke ideologije. On se preliva, u ovom plakatu na telo, seksualnost, estetiku, porodicu i tako dalje.
  4. Ovo nije nostalgija za Jugoslavijom, već nužno podsećanje na to šta čini državu i naciju emancipatorskim. Etničke izmišljotine? Fetišizovane teritorije, pisma, estetike? Lepe šare na čarapama? Šajkače? Ništa od toga.
  5. Budimo malo marksisti: preraspodela sredstava za proizvodnju.
  6. Naravno, preraspodela postojećih resursa se stalno vrši, na primer kroz favorizovanje patriotske kulture, a sadašnje ministarstvo kulture nije mnogo bolje no prethodno, ono pre njega i tako dalje. Ali gro preraspodele se desio pod maskom nacionalizma devedesetih i za vreme patriotskih vlada od 2004. na ovamo.
  7. Nasleđe “blut und boden” ideologije devedesetih je fiksacija za fetišizovanu, imaginarnu i transcedentnu kategoriju “Srbije” (jer se samo kao takva ne preispituje).
  8. Zato je nacionalizam sveprisutni duh: on je način na koji se misli zajedništvo, pa je tako upleten u svaku poru društvenog i političkog života.