žena pere prozore
Foto: Predrag Trokicić

Na jedvite jade, koristeći brojne veze i poznanstva, iscrpivši privatnu logističku mrežu do maksimuma, građanka se na današnji dan – 23. studenog 2020., točno u 14 sati – uspjela ubaciti na povijesni sastanak Vijeća nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, i to u svojstvu konobarice.

Dok su važni muškarci zauzimali svoja mjesta oko konferencijskoga stola, s mrkim maskama na licima, tiho se nakašljavajući, noseći teret nacije na svojim plećima, građanka je baletnim korakom kružila okolo s pladnjem u ruci i osmijehom na usnama, dijeleći kave, sokove i mineralnu vodu.

Završivši, uslužno se obratila nazočnima: „Ukoliko je to sve, gospodo, ja bih se sada povukla. Osim ako…“

„Osim ako?“ upita jedan. „Osim ako?“ upita drugi.

„Osim ako biste bili toliko ljubazni da saslušate prijedlog jedne skromne građanke, koja govori u ime mnogobrojnih skromnih građanki u ovoj zemlji, te proširite dnevni red ove historijske sjednice za jednu točku“, rekla je građanka.

„A to bi bilo?“ upita jedan. „A to bi bilo?“ upita drugi.

„Vi i sami znate, gospodo, kako je došlo do ovog sastanka“, rekla je građanka lagano šećući oko stola. „Najprije je predsjednik Milanović inzistirao na sjednici Vijeća nacionalne sigurnosti, a premijer Plenković to odbijao, da bi zatim ipak pristao. Onda su premijerovi službenici predložili termin i dnevni red, a predsjednikovi službenici odbili takav način komunikacije, pa zatim ipak pristali. Onda je uslijedilo tjedan dana natezanja oko dnevnog reda. Onda je premijer odbio da se sjednica održi na Pantovčaku. Onda je predsjednik odbio da se sjednica upriliči u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Onda je, nakon razmjene otrova, napokon utanačeno da se sjednica održi u Banskim dvorima, s tim da je predsjednik usput podjebavao premijera da prethodno raskuži dvoranu kako bi se umanjio rizik od virusne zaraze. Onda je premijer to prihvatio, usput podjebavajući predsjednika da će se sastanak održati uz otvorene prozore…“

„Gospođo, kakav je vaš prijedlog?“ nervozno je prekine jedan. „Da“, pridruži se drugi, „kakav je vaš prijedlog?“

„A da ne pričamo što je tome dogovoru oko sastanka prethodilo“, nastavi građanka ne obazirući se na upadice. „Već mjesecima mi, skromne građanke ove zemlje, svjedočimo raspojasanoj razmjeni uvreda između gospodina predsjednika i gospodina premijera. Dotle da je premijer optužio predsjednika da ohrabruje terorističke napadu na vladu, pa je predsjednik uzvratio premijeru da je okorjeli lažov i plameni jazavac, pa je ovaj rekao onome da je nedorasli šmrkavac, pa je onaj rekao ovome da je kilavac i cmizdravac, pa je ovaj rekao onome da sabotira borbu protiv covida-19, pa je onaj rekao ovome da se nije valjda njegova baba rukovala sa zaraženim Đokovićem, pa je ovaj rekao onome da sustavno širi govor mržnje, pa je onaj rekao ovome da je arogantni balavac grandomanskih stremljenja, pa su jedan drugome spominjali mame, pa su jedan drugome spominjali tate, pa je ovaj onome rekao da je bio pripadnik crvene buržoazije i miljenik režima, pa je onaj ovome rekao da je teški kompleksaš i da je nervozan zbog afere Janaf, pa je ovaj onome rekao da je bully i da je on od takvih štitio vršnjake na basketu, pa je onaj ovome rekao da će ga u svako doba pobijediti u košarci, pa je ovaj rekao onome da mu je mama pribavila lažnu dijagnozu kako bi izbjegao služenje vojnog roka, pa je onaj aludirao da ovaj šmrče kokain, pa je ovaj aludirao da se onaj ne tušira, pa je onaj rekao ovome da je frustriran i da patološki laže čim zine, pa je ovaj rekao onome da se u Bruxellesu potajno rugao Tuđmanu, pa je onaj rekao ovome da je u Bruxellesu prodavao zjake o trošku poreznih obveznika, pa je ovaj rekao onome da je okružen yutelovcima, pa je onaj rekao ovome da je trbuhozborac radikalne desnice i da je piroman koji se preobukao u vatrogasca, pa je ovaj sazvao konferenciju za štampu da lupa po onome, pa je onaj sazvao konferenciju za štampu da raščereči ovoga… Već mjesecima, gospodo, cjelokupan se hrvatski politički život svodi isključivo na razmjenu spontano domišljenih niskosti između gospodina predsjednika i gospodina premijera…“

„Pobogu, zašto nas davite, gospođo?“ ljutito je prekine jedan. „Okupili smo se ovdje radi važnih državnih poslova, a vi nam oduzimate dragocjeno vrijeme. I to s izlikom da imate nekakav prijedlog.“ „Tako je“, složi se drugi. „Samo je još falilo da nam konobarica drži miting.“

„Da skratim!“ podigne glas građanka, na što sudionici sastanka iz predostrožnosti ušutješe. „Kada su se već predsjednik i premijer, nakon mjeseci krvoločnog nadmetanja, uspjeli fizički susresti, onda je ovo povijesna prilika da u sklopu dodane točke dnevnog reda – evo mog prijedloga – hrabro raskopčaju zaporke na hlačama, izvade svoja spolovila, izlože ih na konferencijski stol i omoguće neutralnim članovima žirija da ih izmjere.“

Važni muškarci oko konferencijskog stola spontano rašire oči, a manje pažljivi dopuste i da im donje vilice skliznu prema dolje. Građanka to iskoristi da pojasni svoj prijedlog:

„Tako bi se napokon na adekvatan način razriješio politički problem koji mjesecima muči ovu zemlju i kojim se nacija opsesivno bavi, naime – čiji je kurac veći, predsjednikov ili premijerov?“

U sali nastade neugodno komešanje, krv navre u lica važnih muškaraca, začu se nešto poput režanja čopora, jedan revoltirano udari dlanom o stol, drugi ustane sa stolice i prijeteći krene prema građanki, ali ova zamahne pladnjem tako uvjerljivo da se isti u trenu okrene i baci nazad u sjedalo. Građanka izvadi iz džepa sklopljeni zidarski metar i reče:

„Gotovi smo za minutu. Pokaže li se, na primjer, da je predsjednikovo klatno veće od premijerova, prvi će dobiti egzaktan i ovjereni dokaz da je na čelu hrvatske vlade kurac od premijera, što inače sve vrijeme implicitno tvrdi. I obratno, ako neutralni članovi žirija mjerenjem utvrde da je premijerovo njihalo veće od predsjednikova, isti će dobiti službenu potvrdu da je na čelu hrvatske države kurac od predsjednika. U slučaju neriješenog rezultata, izdat će se zajedničko priopćenje za javnost, nešto u stilu ‘sve vam je to isti kurac’…“

„Napolje!“ drekne jedan skočivši na noge. „Van odavde!“ podupre ga drugi. „Zvat ćemo osiguranje!“ opet vikne prvi. „Kako vas nije sram!“ nadopuni ga drugi.

„Ali zašto, gospodo?“ raširi ruke građanka, skupa pladnjem u desnici. „Kao izaslanica skromnih građanki ove zemlje uvjeravam vas da su retorička nadmetanja oko veličine muških spolovila potpuno besmislena, tim više ako traju mjesecima, kao u vašem slučaju. Jer prijepor se može razriješiti za manje od minute, bez suvišna laprdanja. Molim vas da građanke ove zemlje poštedite novih dugotrajnih polemika i sveg tog testosteronskog mrcvarenja. Izmjerite, i gotovo! Napokon, ove sjednice ne bi ni bilo da kao centralno pitanje hrvatskoga političkog života nije nametnuta dilema – tko ima veći kurac, predsjednik ili premijer? Nećete valjda otići bez zaključka!“

U sali nakratko zavlada tajac. „Gospođo, što vi mislite da postižete ovom prostačkom cirkusarijom?“ deprimirano upita jedan. „Da“, nadoveže se drugi, „koja bi bila svrha ovog igrokaza?“

„Svrha bi bila da se jad i bijeda vladajuće hrvatske politike izraze i u centimetrima“, odgovori građanka.

A onda se, naravno, probudi.

Suprug i dalje metodično hrče na jastuku do njenog. Trag sasušene sline pruža mu se od ugla usana do sredine brade. Građanka odgrne prekrivač, zatim pažljivo podigne rub donjeg dijela muževe pidžame, nagne se i baci ovlašan pogled na realnost.

„Ovaj barem ne pati od lažne veličine“, pomisli zadovoljno.

Tačno.net, 23.11.2020.

Peščanik.net, 03.12.2020.

FEMINIZAM

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)