Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Da vidimo šta smo imali. U nedelju pre podne, čelnici SzS-a konačno su postavili uslov za nastavak razgovora, pregovora, okruglog stola sa režimom – neka čitalac izabere najmanje pogrešan termin, premda su svi mnogo pogrešni. Zatražili su promenu uredničke politike RTS-a i novi sastav REM-a. Na to im je istog dana odgovorio Vučić. Ne može vlast menjati sastav nezavisnih tela, uključujući i REM, rekao je. Čelnici SzS-a ipak u ponedeljak odu na sastanak na FPN-u i tamo dobiju isti odgovor plus objašnjenje da se vlast ne može mešati ni u uredničke politike medija. Jedni su privatni i mogu da rade šta hoće, dok je drugima zajedničko dobro urednička ideja vodilja, pa ni sa jednima ni sa drugima, kažu, režim nema ništa.

Za razliku od režima, objasniće dalje nosioci vlasti, upravo bi opozicija da radi mimo zakona tako što bi da redom smeni članove REM-a te da utiče na uredničke politike tako što traži da nje, opozicije, bude više u programu medija, to jest samo jednog medija – javnog servisa.

Na ove argumente jedan deo SzS-a te Nova stranka odgovorili su napuštanjem sastanka. Naknadno, SzS je objavio da više uopšte neće da razgovara/pregovara/sedi za okruglim stolom sa režimom, jer je i njima, kažu, konačno jasno da taj režim neće praviti ustupke.

Hajdemo prvo o argumentima režima, da bismo se vratili na opoziciju i samu ideju okruglog stola. Treba li reći – sve što je kazao Vučić, bilo sam u nedelju, bilo kao trbuhozborac kroz svoje lutke u ponedeljak, sušta je laž. Zahtevom da se smene članovi REM-a opozicija ne krši zakon nego, naprotiv, upravo traži da se zakon poštuje. Zakon su prekršili sami članovi REM-a i to ne samo implicitno time što ne rade svoj posao, nego i eksplicitno rekavši da neće da ga rade. Na to većina u skupštini, očekivano, nije reagovala, pa je opozicija, kako joj i priliči, uzela na sebe da štiti pravni poredak zemlje. Iz izopačene i lažljive Vučićeve vizure, naravno, zahtev da se poštuje zakon predstavlja se kao kršenje zakona, dok se nezakonito ili ilegalno stanje brani upravo kao (novi) poredak.

Tako stižemo i do RTS-a: u zajedničkom je interesu žitelja Srbije – a za taj, i nijedan drugi, interes mora se starati i braniti ga kada treba javni servis – da se poštuje pravni poredak zemlje. Obaveza je RTS-a da informiše građane o gaženju tog poretka, što RTS ne radi. Kada opozicija traži da je bude više u programu RTS-a, onda se taj zahtev u sadašnjim prilika ne može zlonamerno i zapravo podlo tumačiti kao želja za samopromocijom (tako dragoj Vučiću i njegovim lutkama), već upravo kao zahtev da se na mestu koje za to služi progovori o rušenju poretka od strane uzurpatorskog režima. Pri tom, to što je trenutno fokus na RTS-u i REM-u nikako ne znači da su to jedini problemi. Ali, i RTS i REM reprezentativni su primeri za gaženje zakona i gušenje slobode medija.

Da nemamo posla sa uzurpatorskim režimom, ne bi bilo potrebe ni da opozicija sa njim razgovara/pregovara/seda za okrugli sto. Razgovorima/pregovorima/okruglom stolu prethodilo je napeto stanje u društvu kao posledica uzurpacije države od strane tekućeg režima. Ali, od samog starta, režim nastoji da razgovore/pregovore/okrugli sto predstavi kao gest svoje dobre volje i izlaženje u susret nerazumnoj opoziciji koja krivo predstavlja stanje u društvu i državi. Da je u državi i društvu sve u redu i da ništa ne treba menjati u novouspostavljenom uzurpatorskom poretku, režim je jasno demonstrirao čim je opozicija zatražila da se nešto konkretno promeni to jest ispravi u skladu sa zakonom. Zakon ne obavezuje sadašnji režim i koristan mu je samo ako njime može lupati po opoziciji. Što se i sada videlo.

Dobro, znali smo da će se režim tako ponašati. Znamo i da opozicija nije baš tako naivna – i oni su znali šta da očekuju od režima. Ali, i režim odlučan da se ne menja i opozicija svesna da je režim bespovratno ogrezao u zloupotrebe ipak pristaju da razgovaraju/pregovaraju/sednu za okrugli sto. Zašto? Ako je suditi prema izjavama jedne i druge strane, za taj sastanak nije bilo nikakvog razloga. Režim, sa pripadajućim medijima i nezavisnim regulatornim telima koja ih ne kontrolišu, tvrdi da je sve u redu. Opozicija je pak odmah rekla da od sastanaka ništa ne očekuje, a onda u ponedeljak konačno i pokazala da za to ima dobre razloge. Ali su na sastanak svi došli, i to tri puta. Možemo spekulisati o razlozima, i to krajnje svedeno.

Prema dominantnoj školi tumačenja – na sastanke se otišlo pod pritiskom spolja. Hipoteza glasi: režim mora imati makar i najjadniji privid demokratskog legitimiteta kako bi se konačno rešilo pitanje Kosova. Taj legitimitet bi trebalo da dobije i na izborima 2020. Režim dakle rešava Kosovo (ili se rešava Kosova), a za uzvrat mu se garantuje razobručeni ostanak na vlasti. Ako je tako, jasni su razlozi režima za ovu transakciju. Ali, šta od toga imaju opozicija i žitelji Srbije? Ako uošte postoji dobronamerna računica i ako je zaista reč o Kosovu (a treba sumnjati i u jedno i u drugo), ona ide otprilike ovako: oni koji su izgubili Kosovo treba to konačno i da priznaju. Jednom kada Kosovo više ne bude na domaćoj političkoj agendi, dugoročno se otvara prostor za ozdravljenje politike u Srbiji.

Sve je u ovom argumentu pogrešno. Prvo, ako je kosovsko pitanje tako bitno da režim može da se cenjka oko njega, nema nijednog razloga da režim to pitanje reši. To mu je karta za večni ostanak na vlasti. Iz ugla, pak, opozicije i žitelja Srbije, čitava stvar izgleda kao trampa u kojoj se daje sve za ništa. Kosovo odavno više nije Srbija, a da bi se to i ozvaničilo, opozicija i žitelji Srbije treba da pristanu da ih ugnjetavaju upravo oni koji su izgubili Kosovo. To je loša pogodba i nema nijednog razloga da bilo ko pristane na nju. Kosovo ne može biti (i nije) uslov za demokratizaciju Srbije; naprotiv, samo demokratska Srbija može staviti tačku na to pitanje.

Peščanik.net, 20.08.2019.

BOJKOT IZBORA 2020.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)