Foto: Vedran Bukarica
Novi Sad, foto: Vedran Bukarica

Ne možete videti snimak na kome vozilo prolazi kroz okupljene ljude i ostati ravnodušni. Ipak, ovakvi događaji postali su naša svakodnevica. Kritička javnost često je ukazivala na odgovornost najviših državnih funkcionera zbog nedostatka osude ovakvog ponašanja ili čak njegovog podsticanja. Međutim, nije se dovoljno pažnje posvetilo pitanju gde leži najveća odgovornost za to što se ovi incidenti ponavljaju.

Javno okupljanje je potpuno opravdan način korišćenja javnog prostora, uključujući i ulice. Protesti su jedan od načina korišćenja ulica, isto kao što su to komercijalne aktivnosti, saobraćaj vozila ili kretanje pešaka. Ako se ulice mogu koristiti za snimanje filmova, gradilišta, maratone ili procesije, onda se mogu koristiti i za protestna okupljanja.

Ipak, potrebno je pronaći ravnotežu između poštovanja prava na slobodu okupljanja i prava drugih građana na slobodu kretanja. Kada pravo na izražavanje protesta utiče na prava i slobode drugih, onda je zadatak državnih organa da arbitriraju i uspostave balans. Nažalost, oni to nisu činili.

Studenti su zapravo jedini pokušali da uspostave i održavaju ravnotežu između prava na okupljanje i prava na kretanje. Od samog početka to su radili tako što su ograničili proteste na 15 minuta, uvek u isto vreme i uz prethodnu najavu lokacije. Od svojih sugrađana tražili su da kratko zastanu, što je bio razuman i srazmeran zahtev.

Prošla su dva meseca od prvog napada na studente Fakulteta dramskih umetnosti. Od tada smo svedočili desetinama napada na okupljene studente, koji se dešavaju gotovo svakodnevno. Fizička prednost vozača automobila u odnosu na pešake je ogromna. Pešak ne može da se odbrani od vozača koji namerava da vozilom prođe kroz njega. Zato je dužnost organa reda da štite bezbednost građana, naročito u ovakvim okolnostima, kada je sasvim predvidiva mogućnost da se tako nešto ponavlja.

Državni predstavnici u javnim nastupima nisu davali prioritet bezbednosti građana, niti su se trudili da dovedu u ravnotežu prava jedne i druge strane. Premijer Vučević uporedio je blokade ulica sa „zaustavljanjem života u Srbiji“ (RTS, 17.01), gradonačelnik Šapić ih je nazvao „provokacijama“ (Šapić, 13.12), dok ih je predsednik Vučić okarakterisao kao „vrhunac nasilja“ (Tanjug, 1.12). Međutim, niko od njih nema tako direktne nadležnosti kao ministar unutrašnjih poslova.

Šta je poručivao ministar Dačić? Najpre treba reći da je Dačić izuzetno disciplinovan politički komunikator. Tokom poslednja dva meseca, gde god da gostuje, on ponavlja iste ključne poruke, često uz reciklirane anegdote i analogije. Sve poruke lako se mogu sažeti: „Zovite nas, mi svakako nećemo doći.“

Nakon brutalnog napada na studentkinju u Ruzveltovoj ulici u Beogradu prošle nedelje, ministar je pozvao studente da prijavljuju blokade (RTS, 16.1). Međutim, prethodna dva meseca uporno je naglašavao kako organizatori skupova ne žele da obaveste policiju, dodajući da takvi skupovi ionako ne bi mogli biti dozvoljeni jer se radi o blokadi puteva (Prva, 8.12). Ako protesti na ulicama, prema njegovim rečima, ne smeju da se održavaju, šta bi onda promenilo njihovo prijavljivanje? Ironija je još veća kada uzmemo u obzir da je sam priznao da se policija nije pojavljivala ni na prijavljenim skupovima (BlicTV, 19.12).

Ministar Dačić u svakom javnom obraćanju kratko ponovi da u Srbiji postoji sloboda okupljanja. Ali odmah zatim sledi čuveno „ali“, posle kojeg osuđuje studente zbog blokada, optužujući ih da „narušavaju svakodnevni život“ (RTS, 6.12) i „maltretiraju ljude“ (Prva, 8.12). Na taj način jasno stavlja do znanja da negativno gleda na one koji zaustavljaju saobraćaj i da to poistovećuje sa „zaustavljanjem života“ (Pink, 28.11).

Pošto, prema ministru, studenti u blokadama krše prava drugih, on izražava razumevanje za vozače. Petnaestominutno zaustavljanje saobraćaja, kaže on, „izaziva negativne reakcije građana“, „nervira ljude“ (RTS, 6.12) jer „ne znate kada će neko da vas zaustavi“ (Pink, 5.12). Njega ne iznenađuje što ih onda „psuju jer nemaju gde da prođu“ (Prva, 8.12). Vozači, koji su već u fizičkoj prednosti nad pešacima, nisu dobili nijedno upozorenje od ministra policije. Umesto toga, dobili su dodatno uverenje da je njihova frustracija opravdana.

U poslednja dva meseca, tokom studentskih protesta na ulicama, policija nije učinila dovoljno da bi zaštitila bezbednost naših građana. Ministar je slao kontradiktorne poruke, kritikovao je studente jer ne prijavljuju okupljanja, dok je istovremeno tvrdio da takvi skupovi svakako ne bi ni bili dozvoljeni. Vanredne tenzije i izuzetna izloženost građana mogućim fizičkim povredama trebalo je da učine bezbednost studenata prioritetom državnih organa.

Odgovornost ministra unutrašnjih poslova leži i u onome šta je govorio. Svojim izjavama on je narušavao, umesto da je uspostavljao ravnotežu između prava na slobodu okupljanja i prava na slobodu kretanja. Kao aktuelni ministar, predsednik vladajuće stranke, bivši premijer i jedan od političara s najdužim stažom u Vladi, on je svom težinom stao na stranu onih koji su već u fizičkoj prednosti.

Ali to ne znači da su moćniji. Vlast pokušava da predstavi učesnike studentskih protesta kao ekstremnu manjinu, a vozače koji ih udaraju automobilima kao „pristojnu“ većinu. Međutim, taj narativ ovog puta ne prolazi. Većinska javnost u Srbiji ovo ne može da prihvati. Ministar je stao na stranu onih koji koriste silu, ali studenti su pokazali da imaju moć. Šta sada? Za početak, mogao bi da prestane da ih osuđuje zbog korišćenja prava na okupljanje i da, umesto toga, učini sve što je u njegovoj nadležnosti da zaštiti njihovu bezbednost.

Peščanik.net, 24.01.2025.

NADSTREŠNICA