radnica
Foto: Predrag Trokicić

Svako od nas radi, ili zna nekoga ko radi za poslodavca putem ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovora o delu, putem zadruge, ili eventualno na sezonskim poslovima ili na stručnom osposobljavanju ili usavršavanju. Ovi ugovori su od nivoa statističke greške postali gotovo redovan način radnog angažovanja i zauzeli značajno mesto odmah iza radnog odnosa, sa dugoročnim tendencijama da u jednom trenutku postanu dominantni. Šta je svima njima zajedničko?

Prva zajednička karakteristika je da prema zakonskom okviru (u Zakonu o radu ali i posebnim zakonima) radnici koji rade na osnovu ovih ugovora nemaju gotovo nijedno pravo na radu i u vezi sa radom, iako učestvuju u procesu rada, na poslovima koji kontinuirano postoje, spadaju u delatnost poslodavca i nisu obligacionopravne već radnopravne prirode. Izuzetno nizak nivo prava radnike čini jeftinim i ranjivim – to su činjenice kojima ovi ugovori duguju takvu popularnost, kako u privatnom tako i u javnom sektoru.

Druga zajednička karakteristika je da su svi ovi ugovori regulisani na neustavan način.

Kako se dolazi do ovakvog zaključka? Na osnovu člana 167. stav 1. tačka 1) Ustava Republike Srbije, svi zakoni moraju biti usaglašeni sa potvrđenim međunarodnim ugovorima. U analizi koja sledi prikazana je nesaglasnost Zakona o radu sa nizom potvrđenih međunarodnih ugovora u oblasti radnog prava, i to u delu koji se odnosi na rad van radnog odnosa. Rezultat ove nesaglasnosti Zakona o radu sa potvrđenim međunarodnim ugovorima jeste da je Zakonom o radu stvoren režim rada u kojem nije prepoznat niz prava radnika koja spadaju u opštepriznata svim licima koja rade, odnosno učestvuju u procesu rada, bez obzira na pravni osnov radnog angažovanja.

Kako to izgleda na konkretnim primerima nesaglasnosti?1

1. Konvencija 11 Međunarodne organizacije rada o pravima udruživanja poljoprivrednih radnika iz 1921. godine (u primeni od 24.11.2000) proklamovala je pravo na udruživanje svim radnicima angažovanim na poljoprivrednim poslovima na isti način kao industrijskim radnicima. Radnici van radnog odnosa (koji rade na privremenim i povremenim poslovima) međutim nemaju pravo na udruživanje – niti mogu osnovati sindikat, niti biti njegovi članovi, niti delovati u okviru sindikata. Reč je dakle o uskraćivanju jednog od osnovnih prava radnika.

2. Slično prethodnoj konvenciji, Konvencija 87 Međunarodne organizacije rada o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava (Sl. list FNRJ – Međunarodni ugovori br. 8/58) garantuje pravo na udruživanje svim radnicima bez ikakvih razlikovanja. Opet, radnici koji su van radnog odnosa angažovani su suprotno odredbama Konvencije 87 jer pravo na udruživanje – nemaju.

3. Iz nesaglasnosti sa Konvencijom 87 nužno sledi i nesaglasnost Zakona o radu – rada van radnog odnosa – sa Konvencijom 98 Međunarodne organizacije rada o primeni principa prava organizovanja i kolektivnog pregovaranja (Sl. list FNRJ – Međunarodni ugovori br. 11/58). Budući da radno angažovanim licima nije priznato pravo na organizovanje, uključujući i sindikalno organizovanje, ona ne mogu uživati ni prava iz ove Konvencije, iako se ona mora primenjivati na sve radnike (sva lica koja učestvuju u procesu rada) bez izuzetaka. Ne postoji način da se ovi radnici uključe u kolektivno pregovaranje; takođe, ne postoji zakonska obaveza da kolektivni ugovori sadrže odredbe koje se tiču radnika van radnog odnosa – u praksi se to dešava veoma retko i to po pravilu u javnom sektoru (pojedina javna preduzeća).

4. Odredbe Zakona o radu u delu o radu van radnog odnosa suprotne su Konvenciji 132 Međunarodne organizacije rada o plaćenom godišnjem odmoru (Sl. list SFRJ 52/73). Konvencija se primenjuje na sve radnike (sva lica koja učestvuju u procesu rada), koji mogu uživati ovo pravo pod uslovima i na način uređen nacionalnim zakonodavstvom. Zakonodavcu je dakle ostavljen način uređenja korišćenja ovog prava, a ne diskreciona ocena da li će radnici moći da ga uživaju, ili ne. Radnici koji su angažovani van radnog odnosa ovo pravo međutim ne mogu uživati. Ono se ni ne podrazumeva za radnike koji su odista kratkotrajno angažovani prema specifičnim ugovorima. Ali se mora dozvoliti licima koja faktički rade po jednom ili više takvih ugovora kod istog poslodavca u kontinuitetu i po nekoliko godina (a takvih primera ima na pretek).

5. Konvencija 156 Međunarodne organizacije rada o jednakim mogućnostima i tretmanu za radnike i radnice (radnici sa porodičnim obavezama) (Sl. list SFRJ – Međunarodni ugovori 7/87) u kojoj se u članu 2. garantuju prava radnicima sa porodičnim obavezama u svim privrednim delatnostima i svim kategorijama, dakle bez izuzetka i bez razlikovanja pravnog osnova (sama konvencija navodi izraz „učešće u svim ekonomskim aktivnostima“). Ovo međutim prema Zakonu o radu ne važi za radnike van radnog odnosa – opet, postoji jasna neusklađenost sa Konvencijom.

6. Kako je često dolazilo do izražaja u polemikama koje su se ticale Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, Zakonom o radu krše se odredbe Konvencije 183 Međunarodne organizacije rada o zaštiti materinstva (Sl. glasnik RS – Međunarodni ugovori br. 1/2010). Članom 2. ove Konvencije je određeno da će se ona primenjivati na sve zaposlene žene, uključujući i one zaposlene u netipičnim oblicima zavisnog rada. Sasvim je izvesno da je namera da se Konvencijom obuhvate sve žene koje učestvuju u procesu rada, bez razlike. Zakon o radu u delu koji se tiče rada van radnog odnosa međutim ne sadrži odredbu o pravima radno angažovanih žena koja su uređena ovom Konvencijom. Tako one ne mogu ostvariti ni pravo na porodiljsko odsustvo, odsustvo radi nege deteta, kao ni odsustvo radi posebne nege deteta, koji su na osnovu Zakona o radu utvrđeni samo u odnosu na lica u radnom odnosu (članovi 94-100 Zakona o radu). Činjenica da je Zakon o finansijskoj podršci porodici sa decom uveo kategoriju „drugih naknada“ da bi donekle ublažio posledice ovakvog stanja, dovela je samo do drugačijeg oblika diskriminacije žena koje su angažovane van radnog odnosa kada je reč o naknadi koju će dobijati, dok su im navedena prava po osnovu trudnoće i materinstva i dalje uskraćena (isto važi i za očeve u delu prava koja oni ostvaruju samo ako su u radnom odnosu).

7. Zakon o radu je u delu kojim se reguliše rad van radnog odnosa suprotan sledećim odredbama Revidirane evropske socijalne povelje (Službeni glasnik RS – Međunarodni ugovori, broj 42/09):

a) Deo II, član 2. stav 1: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na razuman broj dnevnih i nedeljnih radnih sati. Opšta ograničenja se na njih ne primenjuju tako da je moguće na primer uspostaviti radnu nedelju od 12 časova dnevno 7 dana u nedelji, čak i kada se radi prema ugovorima koji nisu vezani za radno vreme (ugovor o delu). Ovako nešto je daleko iznad trajanja uobičajenog radnog vremena prema Zakonu o radu (40 radnih časova, uz mogućih 8 časova prekovremenog rada u toku jedne radne nedelje), uporednih rešenja i međunarodnih standarda.

b) Deo II, član 2. stav 2: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na dane plaćenog odsustva u dane državnih i drugih praznika, u skladu sa Zakonom o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji (Sl. glasnik RS, br. 43/2001, 101/2007 i 92/2011).

v) Deo II, član 2. stav 3: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na plaćeni godišnji odmor.

g) Deo II, član 2. stav 3: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na period nedeljnog odmora koji će, u meri u kojoj je to moguće, da se poklopi sa danom koji je tradicionalno ili po običaju dan odmora u toj zemlji ili tom regionu.

d) Deo II, član 4. stav 2: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na povećanu stopu naknade za prekovremeni rad (uvećanu zaradu za prekovremeni rad). Navedena odredba dozvoljava mogućnost izuzetaka od ovog pravila u određenim slučajevima (po pravilu vezanim za specifične delatnosti) – Zakon o radu međutim uopšte ne prepoznaje prekovremeni rad van radnog odnosa, pa ni pravo na uvećanu zaradu i stoga ne uvodi izuzetke jer nije normirano ni samo pravilo. Ovakvo opšte normiranje nevezano za specifičnosti konkretnih profesija, svakako nije u saglasnosti sa potencijalnim izuzetkom iz Povelje.

đ) Deo II, član 4. stav 4: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na razuman period otkaznog roka u slučaju prekida radnog odnosa. Ova lica nemaju pravo na otkazni rok, kao ni na otkazni postupak. Njihov ugovor o radnom angažovanju može se otkazati u bilo kom trenutku iz bilo kojeg razloga, ili bez razloga. Ovakvo uređenje potpuno je suprotno postojanju radnopravne zaštite radnika od otkaza kao civilizacijske tekovine i naravno potpuno je suprotno pravu normiranom Poveljom.

e) Deo II, član 5: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na organizovanje, o čemu je već bilo reči. Ovo pravo je apsolutno isključeno u odnosu na sve radnike, iako se radi o kategoriji radnika koji ne spadaju u potencijalne izuzetke koje određuje Povelja (vojne ili policijske snage, državni službenici, i slično).

ž) Deo II, član 6: Lica radno angažovana van radnog odnosa nemaju pravo na kolektivno pregovaranje. Ovaj nedostatak nužno proističe iz kršenja prava na organizovanje. Ovoj kategoriji radnika nije priznato ni pravo da se na njih primenjuju kolektivni ugovori koji su doneti kod poslodavca. Oni suštinski ne mogu ostvariti nijedno od kolektivnih prava – pored nabrojanih nemaju na primer ni pravo na štrajk.

z) Deo II, član 8: Žene radno angažovane van radnog odnosa nemaju pravo na zaštitu materinstva. One ne uživaju ni pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo, ni pravo na zaštitu od otkaza, kao ni druga prava garantovana ovim članom Povelje.

Osim što su neustavne u smislu neusklađenosti i nesaglasnosti sa potvrđenim međunarodnim instrumentima, odredbe koje se odnose na rad van radnog odnosa u Zakonu o radu – a i drugim zakonima kojima se one dalje razrađuju i kojima se utvrđuju režimi rada koji se oslanjaju na neustavne odredbe iz Zakona o radu (kao što su Zakon o zadrugama, Zakon o pojednostavljenom radnom angažovanju na sezonskim poslovima u određenim delatnostima i predloženi zakon koji bi ga zamenio) – neustavne su i u odnosu na član 60. stav 4. Ustava Republike Srbije, kojim je jasno predviđeno: „Svako ima pravo na poštovanje dostojanstva svoje ličnosti na radu, bezbedne i zdrave uslove rada, potrebnu zaštitu na radu, ograničeno radno vreme, dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor, pravičnu naknadu za rad i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa. Niko se tih prava ne može odreći“. Dakle, svako poseduje i može da uživa ova prava i ne može ih se odreći (samo je zaštita od prestanka radnog odnosa logično rezervisana za lica u radnom odnosu). Ustavom je u stavu 1. istog člana utvrđeno da se jemči pravo na rad u skladu sa zakonom. Ovo međutim ne znači da se zakonom može derogirati odredba iz stava 4. koja je više nego jasna – svako lice bez izuzetka poseduje određena prava na radu i povodom rada. Radnici van radnog odnosa međutim ta prava uglavnom ne poseduju. Oni nesumnjivo nemaju pravo na plaćeni godišnji odmor i na pravnu zaštitu za slučaj prestanka radnog odnosa jer i nisu u radnom odnosu; kod pojedinih oblika rada van radnog odnosa može se govoriti i o drugim kršenjima, na primer lice na stručnom osposobljavanju ili usavršavanju nema pravo na pravičnu naknadu za rad, dok se kod privremenih i povremenih poslova može argumentovano pokazati kako ne postoji pravo na ograničeno radno vreme, osim u nekim posebnim režimima (a i u tim režimima ono značajno odstupa od međunarodnih standarda). Eto dakle još jedne neusklađenosti Zakona o radu i drugih navedenih zakona sa Ustavom.

Već se može naslutiti da se interpretacija vlasti neće poklopiti sa ovom. U njihovim potencijalnim argumentima će se svakako istaći da je rad van radnog odnosa realnost u mnogim državama sveta, da je prema Ustavu zakonodavac vlastan da uređuje kako će izgledati realizacija prava na rad, da se svi pomenuti međunarodni instrumenti odnose samo na rad u radnom odnosu, i da zapravo ništa nije sporno u regulativi koja opstaje već 20 godina. Sporno je međutim, i pored takvih „argumenata“ koji su politikantski a ne pravni, apsolutno sve. Rad van radnog odnosa odista postoji u mnogim državama sveta. Takav rad je jednokratan, ne spada u osnovnu delatnost poslodavca i zasnovan je na nekim specifičnim okolnostima. On nema karakteristike radnog odnosa zato što postoji specifičnost radnog angažovanja – na primer, kod ugovora o delu poslenik se ne plaća po radnom satu već po krajnjem rezultatu. Postoje regulisani i privremeni i povremeni poslovi, kao i neki drugi oblici rada van radnog odnosa kojih u našem zakonodavstvu nema. Ono što im je međutim zajedničko jeste da radnici na tim ugovorima uživaju korpus prava koji je apsolutan i nesumnjiv. Oni poseduju sva, ili veliku većinu prava, koja sam prethodno naveo a koja su regulisana međunarodnim instrumentima. Kada se pojavi neki novi oblik rada, najpre sudovi a zatim i zakonodavci tih država ga normiraju imajući kao centralnu fokusnu tačku radni odnos, i prava iz radnog odnosa. Nije dakle problem u postojanju rada van radnog odnosa u Srbiji, nego u kvalitetu njegovog regulisanja.

Nigde međutim ne postoji pravni monstrum kao u Zakonu o radu (a koji je kasnije razvijen u posebne režime i u drugim zakonima). Činjenica da je to prepoznato (i priznato) i u Akcionom planu za poglavlje 19 koji je prošle godine usvojila Vlada Republike Srbije, a kojim se predviđa da se rad van radnog odnosa redefiniše tako da se i tim radnicima garantuju osnovna prava – ovo je verovatno i jedan od razloga odlaganja harmonizacije sa pravom EU, budući da bi od takve promene korist imali isključivo radnici a poslodavci (i naročito država kao poslodavac) samo „štetu“ (gledano iz ugla prestanka korišćenja režima ekstremne radne eksploatacije koja je sada opšteprisutna).

Ako se razmatra „argument“ da su pojedina prava rezervisana za radni odnos i da se međunarodne konvencije ne odnose na sve radnike – lako će se utvrditi da u slučaju navedenih konvencija on nije validan. Najpre, mnogi prevodi (a i originali na engleskom jeziku) koriste termin „radnik“ koji podrazumeva svaku osobu koja radi, odnosno ulaže rad u radnopravnom smislu, ili jednostavno – kao Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima – koriste izraz „svako“ ili „svako lice“. Drugo, pojedini instrumenti jasno navode da njihov domet obuhvata sve radnike, uključujući i atipične oblike rada (pravo na sindikalno organizovanje, zaštita materinstva i roditeljstva). Konačno, navedene konvencije regulišu na nadnacionalnom nivou neka od osnovnih prava radnika i postavljaju univerzalne standarde uslova rada. I nema ni govora o tome da su njihovi tvorci imali u vidu samo određenu kategoriju radnika; takvo tumačenje je samo nevešto izigravanje svrhe donošenja ovakvih konvencija – a to je upravo unifikacija standarda rada na svetskom ili evropskom nivou.

Zato bi ovakve potencijalne kritike bile bespredmetne i jalove. Naravno, u situaciji kada o ustavnosti bilo kojeg zakona odlučuje Ustavni sud, ne treba očekivati previše. Ali je buduća inicijativa za ispitivanje ustavnosti poglavlja XVIII „Posebne odredbe“, konkretno članova 197-202, koja će zasigurno biti podneta nakon što je postalo jasno da će se donošenje novog Zakona o radu koji je trebalo da ispravi ovu pravnu anomaliju odlagati u nedogled, jasan pravni odgovor na takvu politiku zanemarivanja prava radnika. Ako ništa drugo, da ostane za nauk nekim drugim vlastima koje će jednoga dana doći, kako ne treba raditi. A i kao podrška radnicima protiv divljačkih politika koje se vode – tu smo, borimo se koliko možemo, niste sami. I to je nešto u zemlji u kojoj je negacija osnovnih prava postala svakodnevna pojava.

Peščanik.net, 15.09.2021.


________________

  1. Tekst koji sledi je delimično prenet iz mog stručnog rada „Pravo na rad u Ustavu Republike Srbije“ i naknadno je prilagođen objavljivanju u ovoj formi.
The following two tabs change content below.
Mario Reljanović je doktor pravnih nauka, naučni saradnik na Institutu za uporedno pravo u Beogradu. Bavi se temama iz oblasti radnog i socijalnog prava, ljudskih prava i pravne informatike. U periodu 2012-2018. radio je kao docent i vanredni profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Union. Na istom fakultetu je u periodu 2009-2018. bio na čelu pravne klinike za radno pravo. Predsednik je udruženja Centar za dostojanstven rad, koje se bavi promocijom radnih i socijalnih prava. Saradnik je više drugih organizacija civilnog društva i autor nekoliko desetina stručnih i naučnih radova. Za Peščanik piše od 2012. godine.

Latest posts by Mario Reljanović (see all)