Razgovor vodila Tamara Spaić

 
Nema rešenja dok se ne shvati koje rešenje više nikad neće biti moguće, a to je povratak Kosova u Srbiju, i to treba jasno reći. Stalno se pregovara pod pritiskom radikalno nacionalističkog shvatanja Kosova kao albanske države, s jedne strane, i s druge strane pod pritiskom srpske politike da ne pristane da Kosovo bude nezavisno, ocenio je uzroke kosovske krize u razgovoru za Blic Žarko Puhovski, ugledni zagrebački profesor univerziteta i ekspert za filozofiju politike.

U tom odnosu ne može doći do većih pomaka, već samo do sitnih, koji iako veoma važni, zapravo samo odlažu rešavanje problema. Na svakom sledećem koraku, međutim, ti problemi postaju komplikovaniji. U svakom slučaju, treba doneti neku stratešku odluku, a pre izbora se, naravno, to ne može očekivati – objašnjava Puhovski.

Žarko Puhovski, koji je nedavno bio gost na prvom Beogradskom bezbednosnom forumu, ističe paradokse koji otežavaju rešavanje kosovskog problema, počev od toga da Brisel očekuje od Beograda da učini ono što nisu učinile ni sve članice EU – i da prizna Kosovo, pa do toga da se Boris Tadić bori za interese stanovništva koji će „sutra glasati protiv njega”.

Pritisak spolja nije jedinstven jer zbog zemalja koje nisu priznale Kosovo nema jedinstvenog stava EU, a unutar regije ni u Srbiji ni na Kosovu nema dovoljno snage da se preduzmu radikalni koraci. Interegnum će biti produžavan sve dok tako bude – smatra Puhovski.

Šta još otežava nalaženje rešenja?

Tu ima i čitav niz dodatnih stvari kao što je na primer da je Tadić pod pritiskom da štiti sever Kosova gde se najveći deo stanovništva politički izrazito protivi njegovoj politici.

On se našao u politički paradoksalnoj situaciji da mora podržavati one koji će prvom prilikom, na izborima, da se izjasne protiv njega i to sigurno nije dobro. S druge strane ga pritiskaju iz Brisela da učini ono što nisu učinile sve članice EU. Opet imamo dvostruke kriterijume, što samo znači da kriterijuma nema. Pod pritiskom javnosti u Srbiji da se ne kapitulira, odustaje se od pravih, teških, dugoročnih poteza i pristaje na kratkoročno poboljšanje stanja. To nije loše, ali tu nema dugoročnog rešenja.

Gde je mogući izlaz?

Srbija može pogledati, na primer, kako je Hrvatska integrisala Podunavlje i pokušati tako nešto uraditi sa severnim Kosovom, ali za to Beogradu treba međunarodna podrška kakvu je Hrvatska imala sa generalom Žakom Klajnom i rezolucijama UN, ili treba pomalo otpisivati taj region.

Može li Priština da dobije međunarodnu podršku za jednostrane akcije?

Ne može. Ona je dobila maksimum od šezdesetak država u svetu, veoma jaku podršku SAD i slabašnu podršku EU. To je njihova pozicija. Dodatni problem za Prištinu je što SAD naglo gube interes za ovu regiju zbog čitavog niza drugih prioriteta. Imaju podršku, ali SAD nisu u akciji. Mislim da je razlog ovakvog ponašanja Prištine to što su razumno shvatili da zapravo nemaju podršku i pokušavaju da isprovociraju tu podršku time što pokušavaju da izazovu srpsku reakciju, pa da onda mogu reći morate nas štititi jer smo pod pritiskom Srbije. Sadašnji potezi Prištine, po mom mišljenju, dokaz su slabijeg međunarodnog položaja Kosova. Ne mislim da je to uteha za Srbiju, jer je u teškoj poziciji da na neke provokacije zapravo ne može da reaguje, što je loše za ljude tamo, ili ako reaguje, time čini uslugu Prištini.

Da li se slažete sa ocenom predsednika Srbije da stabilnost regiona može biti ugrožena stanjem na severu Kosova?

Region se ovih dana naglo menja. De fakto Hrvatska više nije u regionu, mada formalno ulazi u EU tek u julu 2013. godine. To znači da je region manji, da je Srbija u njemu važnija i da su odnosi Srbije i Kosova važniji nego što bi bili da je Hrvatska još tu. Ključni regionalni problem je BiH i može da ima ekplozivne implikacije na celu regiju. Sve što bi se događalo između Srbije i Kosova ostaje unutrašnji problem, jer ni Albanija ni druge države nemaju nikakav motiv za intervenciju. Dakle, svi će biti zlurado zadovoljni da sa strane gledaju sukob ili će podržavati jednu ili drugu stranu, ali ne sa preteranom strašću.

Na koji način može da se priča o podeli vrati na sto, budući da najmoćnije zemlje kažu da je ona završena?

Kad pravnici ne znaju kako da reše problem, oni kažu da je to problem sui generis. To su napravili s Kosovom. Nisu znali šta da naprave, nisu našli presedan. Na Kosovu se radilo o jednostavnoj situaciji. Na jednoj strani međunarodno pravo, na drugoj volja dva miliona ljudi.

Za mene nema nikakve dileme da je nezavisnost Kosova protivna međunarodnom pravu. Većina u međunarodnoj zajednici opredelila se za volju dva miliona ljudi nasuprot „formalnostima“ međunarodnog prava.

To će imati dalekosežne implikacije, ali ne danas. Danas postoji samo jedna mogućnost – da se de fakto prihvati činjenica da je severno Kosovo izvan države Kosovo i da to postane normalna, rutinska stvar. To sa RS nije uspelo.

Ovde je situacija takva da se ne čini realnim masivna vojna akcija kakvu je Hrvatska sprovela s „Olujom“. Veliki problem postoji za Srbiju u Bujanovcu i Preševu. Jer će onda oni reći ako je etnički sastav najvažniji argument, a same granice nisu date, zašto isto načelo ne bi važilo i za Bujanovac i Preševo.

I tu mislim da prete velike nevolje, uključujući i ratne. Nadam se da se to može izbeći. Alternativa je ono što je pokušano u BiH, humano preseljenje, što je uvek više preseljenje nego humanitarno i uvek ima loše posledice.

Najmanje loša varijanta je u ovom trenutku zamrznuti situaciju i čekati da se promene odnosi da se može nešto konceptualno priznavati.

Blic, 18.09.2011.

Peščanik.net, 18.09.2011.